Djeca se danas ne odgajaju, nego samo se “čuvaju od života”

Ta djeca koja su samo čuvana umjesto vaspitavana jedino su naučila šta ne smiju, ali nisu naučila da razlikuju šta je dobro, a šta loše.

Pošto je življenje danas postalo više iskušenje nego nagrada, došlo je vrijeme kada odgajanje više nije davanje, već se svelo na zabranjivanje. Na to šta sve dijete ne smije. Više se život ne proba, ne kuša, ne diše. O spoljnom svijetu se samo priča, posmatra se kroz televizor i na njega se upozorava. Dijeca se ne vaspitavaju, samo se čuvaju. Od svega, od svačeg, od svakog. Nekad osnovano, a vrlo često i neosnovano.

Ta djeca koja su samo čuvana umjesto vaspitavana jedino su naučila šta ne smiju, ali nisu naučila da razlikuju šta je dobro, a šta loše. Kad si od svega lošeg zaštićen, teško naučiš da cijeniš ono što je dobro. Onda kada bude postalo punoljetno i kada tim roditeljima koji su pod izgovorom brige previše čuvali svoju djecu njegovi mladalački koraci postanu neuhvatljivi, kada brigu da ne udari glavom o ivicu stola zamjeni briga da će udarati glavom o zid, ti roditelji shvate da ga možda za taj spoljni svijet i nisu najbolje pripremili.

Prvo nek je živo i zdravo. Ali uz sve to moglo bi da bude i najbolje, najpametnije, najljepše, najuspješnije. Vrlo često se pod izgovorom davanja podrške krije forsiranje djece kako bi sprovela neostvarene ambicije svojih roditelja. Kad bi ga neko pitao, reklo bi da bi volio da ide na programiranje, ali zbog oca mora na fudbal. Tada dobijate frustrirano dijete koje je ljuto na svoje roditelje i nezadovoljnog roditelja koji je razočaran svojim djetetom. Tako tjerano, kalupljeno, prekrajano, brušeno, postaje sve što vi želite da ono bude, a odlazi daleko od sebe. Ukratko – od sreće.

Zna da podvuče šta je bitno u lekciji, ali nije naučilo šta mu je bitno u životu, zna matematiku, ali ne zna da se sebere, zna da govori strane jezike, ali ne zna da se ugrize za svoj, naučilo je da namjesti vodu za tuširanje, ali ne zna da se njom kaljav obraz ne pere. Imate bivšeg školarca kojeg škola jeste učila stvari o životu, ali onu najbitniju nije – kako se živi. A niste ni vi. Tada slijedi borba do zadnjeg daha.

Ako ga pustiš da radi šta hoće, možda će biti nevaspitano, ali ako ga pustiš da bude šta hoće, sigurno će biti sretnij. Roditelji su spremni sve da urade za svoje dijete. Osim jednog. Da ga puste da bude svoje. Vrlo često se pod izgovorom „to je za tvoje dobro“ krije se „ja znam najbolje“ jer suviše je opasnosti u tome da će – ukoliko bude biralo samo – biti drugačije od onog što ste vi za njega planirali.

Budite svjesni da u tom malom čovjeku nema gotovo ničeg što je vaše. To biće je potpuno svoje od momenta kada mu je presječena pupčana vrpca. Samo mu vi ponekad ne dopuštate da to bude. Ne dozvolite da zabranjivanje njegove suštine shvatate kao vaspitavanje. Jer nije. Jedino što u njemu može da se primi a da je vaše jeste vaša ljubav. Ne sujeta, kompleksi, neostvarene želje, strah, niti ambicije. Softver bilo kog ljudskog uma ne čita te kodove. Dijete umije da reaguje samo na ljubav.

Ako već nešto hoćete da mu branite, ne dajte mu da bude kao vi. Ukoliko bude, znajte da ste podbacili kao roditelji. Mora da bude bolje.

Blogdan