Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Historija i tradicija > Diplomatski i politički odnos islamskih zemalja i islamskih konferencija prema ratu u BiH 1992-1995. godine

Diplomatski i politički odnos islamskih zemalja i islamskih konferencija prema ratu u BiH 1992-1995. godine

Uloga islamskih država, koje su svoje djelovanje prikazivale kroz prizmu Islamskih konvencija, oko kojih su bile okupljene, te njihov diplomatski uticaj i politički značaj koji su imale u vrijeme agresije i rata u Bosni i Hercegovini 1992 – 1995. godine na odbrani i zalaganju za interese Republike Bosne i Hercegovine neosporno je veliki. Islamske države u ovo vrijeme pokazat će se nesumnjivo kao nesebični prijatelj BiH u više navrata, od diplomatske borbe koju su vodile za status BiH na međunarodnoj političkoj sceni, preko velikih materijalnih donacija i pomoći u novcu, hrani i slično koje su na sve načine dopremale u zaraćenu BiH pod sankcijama i u blokadi, na kraju do vojne pomoći u naoružavanju, opremanju i snadbijevanju Armije BiH.

Islamske konvencije odnosno pitanja pokretana na redovnim i vandrednim zasijedanjima konvencija o BiH i ratu ostavile su poseban značaj za međunarodni položaj i stituiranost BiH, u borbi na međunarodnoj diplomatskoj sceni za okončanje agresije i priznanje, ali i na unutrašnjem planu. Jer u vremenu veoma teškom u historiji BiH ovako moćna grupa prijatelja na istoku veoma je puno značila.

Islamski svijet iskazao je interesovanje za BiH odmah nakon referenduma, međunarodnog priznanja i početka agresije na BiH. Uloga arapsko – islamskih zemalja, kao članica Organizacije islamske konferencije, pored uloge SAD-a i Evropske zajednice, u procesu priznavanja političkog subjektiviteta i očuvanju teritorijalnog integriteta Republike Bosne i Hercegovine bila je od velike važnosti i neprocjenjivog značaja.[1]

Analizirajući političku situaciju Bosne i Hercegovine teško je precizno odrediti ulogu arapsko – islamskih zemalja u procesu  međunarodnog priznanja Republike Bosne i Hercegovine. Svakako su zvanični stavovi islamskih zemalja po pitanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu veoma osjetljivi te se moraju sagledati iz više uglova. U početku borbe za opstanak BiH u OIC-u bili su vidno prisutni faktori nepoznavanja problema od strane OIC-a, zatim politička inercija odnosa OIC-a sa bivšom SFRJ, kao i pritisci Zapada. Ne treba zanemariti ni posebne odnose nekih od članica konferencije sa Srbijom za vrijeme agresije kao rezultat prethodne ekonomske i vojne saradnje sa bivšom SFRJ (kao npr. Libija, Irak, Sirija i dr.), te faktor kolebljivosti i straha, zbog čega su neki režimi i pokušavali da u tom kontekstu kontroliraju medije i smanje euforiju u svojoj državi. [2]

Ono što je odmah na početku učinjeno jeste to da je najveći broj vlada zemalja – članica OIC-a priznao BiH i uspostavio diplomatske odnose sa BiH, ali je na početku agresije vrlo mali broj imenovao svoje diplomatske predstavnike pri Vladi RBiH. Međutim sve članice OIC – a su prihvatile stvaranje Kontakt grupe OIC-a za RBiH, osnovane 24. maja 1993. godine, a činile su je Malezija, Pakistan, Iran, Turska, Saudijka Arabija, Egipat te Senegal u to vrijeme, predsjedavajući OIC-om. Također ove zemlje su kao članice OUN-a stavile na raspolaganje svoje snage za učešće u Misiji OUN-a u bivšoj Jugoslaviji, posebno u RBiH 30% vojnika u kontigentu UNPROFOR – a.[3]

Međutim, ono što je bilo promjenjivo jeste stav država prema dešavanjima u BiH. Tako je stav OIC-a u odnosu na legitimno pravo samoodbrane i rat u BiH evoluirao vremenom od verbalne osude embarga na uvoz oružje za RBiH do stava da embargo nije legalno obavezujući za OIC. Ali je konstantno Organizacija islamske konferencije putem diplomatske, ekonomske, humanitarne i vojne pomoći i djelovanja, zajedno sa SAD-om i zemljama Evropske zajednice bitno utjecala na međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine.[4]

Što se tiče finansijske i humanitarne pomoći, njeni mehanizmi od strane članica OIC-a razlikuju se od zemlje do zemlje (novčana pomoć, pomoć u vojnoj opremi i materijalima, direktna humanitarna pomoć, indirektna pomoć preko njihovih nevladinih organizacija, kombiniranje direktne ili indirektne pomoći, mada se glavna pomoć ogledala u borbi na međunarodnoj političkoj sceni kroz prizmu OIC-a, gdje su  Zemlje – članice Organizacije islamske konferencije od samog priznanja Republike Bosne i Hercegovine kao suverene i nezavisne države održale niz sastanaka počevši od vanrednih i redovnih ministarskih konferencija do VII samita u Maroku, Kazablanka 13.-15. decembra 1994. god. i osnivanja Kontakt grupe OIC-a, koja je trebala biti pandan Kontakt grupi zapadnih zemalja (SAD, Britanija, Francuska i Njemačka) i Rusije, a sve u cilju opstajanja BiH i očuvanja njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Stim u vezi osnovana je grupa za mobilizaciju pomoći BiH (Assistance Mobilization Group for Bosnia and Herzegovina of the OIC Contact group), također proizašla iz Odluke OIC-a. Članice OIC-a su održale desetine sastanaka, na različitim nivoima na kojima je raspravljano o pitanju Bosne i Hercegovine, bilo kao glavna tema ili kao jedna od važnih tačaka dnevnog reda. Pored Saudijske Arabije sastanci OIC-a su bili u Ženevi više puta, a zatim u Damasku, Kazablanki, Rabatu, Kuala Lumpuru, Islamabadu, Istanbulu, Sani (Jemen), Teheranu, Njujorku i Parizu itd. Na svim sastancima dominantno mjesto, bila je tema Bosna i Hercegovina. Svojim deklaracijama i rezolucijama zemlje OIC-a su djelovale prema međunarodnoj zajednici i Kontakt grupi zapadnih zemalja i Rusiji. Tražile su od UN – a i drugih međunarodnih faktora da zaustave agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Naročito su insistirale da Vijeće sigurnosti UN – a prihvati rezoluciju o postavljenju osnovnih principa i okvira za mirno rješenje u Bosni i Hercegovini.[5]

Međutim, islamske zemlje javno su popuštale Zapadu, ograničavajući svoje djelovanje na povremene konferencije o Bosni i Hercegovini, proteste zbog njegove pasivnosti i na zahtjeve za skidanje embarga na oružje zbog podjele međunarodne evropske politike na pristalice jednih i drugih, pitanje embarga ostalo je neriješeno. Zbog svega toga reakcija međunarodne zajednice je bila spora. Islamske države, s druge strane, su se protivile nastavku embarga na dostavu oružja Vladi Republike Bosne i Hercegovine, te su na međunarodnim konferencijama i forumima izražavale jak revolt zbog srpske agresije i pasivnosti Zapada.[6]

Još od prvih mjeseci agresije na BiH vidna je pomoć koju su slale islamske zemlje. Tako već u maju 1992. godine kralj Saudijske Arabije, Fahd bin Abdul Aziz al Saud, je odobrio pomoć u iznosu od 5 mil. USD da bi naredni mjesec povećao na 8 mil. USD. U julu 1992. godine S.Arabija je počela slati pošiljke pomoći. Kraljevina je formirala Visoki saudijski komitet za pomoć Republici Bosni i Hercegovini. Bio je jedan od najvećih humanitarnih donatora i dostavio je ogromne količine hrane. Iran je također počeo slati hranu, lijekove i druge potrepštine, te preuzeo ulogu koordinatora za slanje pomoći iz islamskih zemalja. Aktivnu humanitarnu misiju imala je i Igasa (iz Egipta) koja je učinila mnogo za prehranjivanje bosanskohercegovačkog stanovništva. U septembru je Iran organizirao skupove u cijeloj zemlji na kojima se protestiralo zbog srpskih zločinau BiH. Kasnije, u maju 1993. godine OIC je prikupila još oko 85 mil. USD pomoći i ponovila raniji zahtjev za skidanje embarga na oružje Vladi Republike Bosne i Hercegovine. Kako su blijedile nade islamskih zemalja da će Zapad popraviti situaciju, Iran je odobrio još 1,7 mil. USD pomoći, dok je Radio Teheran počeo emitirati program na bosanskom jeziku. [7]

Turska je pokazivala izrazitu zabrinutost zbog srpske agresije i među prvima je priznala Bosnu i Hercegovinu. Ubrzo nakon toga, turska Vlada je s BiH potpisala pakt o ekonomskoj i tehničkoj pomoći. U augustu 1992. godine Vlada Turske je izradila plan rješavanja krize koji je sadržavao ograničeno bombardiranje ciljeva VRS. Uz stalne napore Vlada u Ankari za pronalaženje rješenja, u Turskoj su se između 1992/1995. godine stalno održavali javni skupovi na kojima se izražavala podrška bosanskim Muslimanima. [8]

U toku 1992. i 1993. godine bosanskohrcegovačka Vlada je uz povremenu podršku SAD-a i Njemačke, te islamskih država, pokušavala uvjeriti Vijeće sigurnosti UN – a da ukine embargo na uvoz oružja. Britanija i Francuska bile su istrajne u cilju njegovog zadržavanja, što je dužnosnike Stejt Departmenta SAD-a navelo na špekulacije da Britanci i Francuzi priželjkuju srpsku pobjedu, iako su to oni negirale.[9]

Međutim, borba vlade BiH uz pomoć islamskih zemalja i SAD-a za ukidanje embarga i naoružavanje Armije BiH bila je dosta složenija. Naime, odmah nakon otpočinjanja sukoba na ovom teritoriju, Evropska Zajednica donjela je embargo na uvoz oružja kako bi lokalizirala sukobe. Međutim embargo na uvoz oružja najviše je pogodio Bošnjačke snage, jer je HVO bilo naoružan od strane HV, a VRS je naoružanje dobila od JNA. Zbog toga je pitanje ukidanja embarga bilo veoma važno kako bi se omogućilo naoružavanje Armije BiH i RBiH.

Islamske zemlje su nastavile da se kreću i rade u okviru legitimnih i zakonitih međunarodnih propisa, te se o pitanju BiH u OIC-u raspravljalo već u  decembru 1992. godine na  vanrednog sastanka OIC-a u Džedi na kojem su učestovali promatrači i gosti među kojima i Vens i Oven, koji su iznijeli stav koji je bio protiv vojne intervencije kao i prisustvo predsjednika Izetbegovića.  U završnoj izjavi OIC je zahtijevala da se dostavom oružja Vladi Republike Bosne i Hercegovine omogući samoodbrana. Učesnici sastanka nisu isključili ni upotrebu vojne sile na osnovu člana 42, Povelje UN-a 605. Deklaracija koju je OIC prihvatila donekle je suzila rasprave u međunarodnoj zajednici, određujući rok 15. januara 1993. godine da se zaustavi agresija, a zatim su muslimanske zemlje trebale razmotriti mogućnost isporuke oružja Armiji BiH. Sirijski predstavnik Adnan Omran, zamjenik glavnoga sekretara Arapske lige, iznosio je optužbu o stravičnim dvostrukim mjerilima na Zapadu. Što je podržala i Turska, koja je i ranije još u maju 1992. godine na zasjedanju turskog parlamenta raspravlajla o vojnoj intervenciji. Tada su se za govornicom pojavili šefovi političkih stranaka koji su, izražavajući zahtjeve turskog stanovništva, izrazili i svoju ličnu podršku vojnoj intervenciji, dok je Izetbegović bio još određeniji, izdvajajući posebno Veliku Britaniju kao najveću kočnicu bilo kakvom napretku. [10]

Na petom dvodnevnom vanrednom sastanku OIC u Istanbulu, posvećenom Bosni i Hercegovini, 17. juna 1992. godine, aktivno je bilo raspravljano o dešavanjima u BiH, te se turski premijer Sulejman Demirel založio za angažiranje vojnih snaga “koje će uspostavljati, a ne čuvati mir”. Dok je ministar spoljnih poslova Turske i predsjedavajući OIC-a Hikmet Četin, izjavio da će jedinstveni islamski svijet podržati sve odluke Vijeća sigurnosti UN koje se odnosne na Bosnu i Hercegovinu. Predstavnik Egipta je pozvao Vijeće sigurnosti UN da protiv SRJ uvede dodatne, još oštrije, sankcije, te je potvrdio spremnost da njegove vojne snage učestvuju u mirovnim operacijama UN u Bosni i Hercegovini. Zaključak OIC bio je da islamske zemlje neće biti pokretači ideje zaustavljanja rata. Ministri spoljnih poslova islamskih zemalja su procijenili da takvu odluku treba, nakon uvida u efekte sankcija, donijeti Vijeće sigurnosti UN-a dok bi one tu odluku podržale. Islamske države su shvatile kako bi bilo kakav njihov individualan potez, čak i multilateralan, mogao samo štetiti bosanskim Muslimanima, jer bi Zapad mogao protumačiti sukob kao obračun kršćanskog Zapada i „fundamentalnog“ islama, kako su to pojedini zapadni i srpskih mediji predstavljali, zbog čega su zemlje OIC – a bile veoma oprezne.[11]

Predstavnici trideset sedam zemalja islamskog svijeta usvojili su Rezoluciju o Republici Bosni i Hercegovini u kojoj su na oštar način upozorile SRJ zbog agresije na nju. Rezolucija je pozivala na razoružanje svih agresorskih snaga i zahtijevala da one budu stavljene pod međunarodnu kontrolu. Ocijenjivala je situaciju kritičnom u kojoj su se kršila ljudska prava. Islamske zemlje su davale punu podršku Vladi Republike Bosne i Hercegovine i njenom Predsjedništvu u pravednoj borbi za suverenitet i teritorijalni integritet.[12]

U vrijeme predstavljanja Vens – Ovenovog plana, o miru u BiH i njenoj podjeli, nastavljeno je bilo pokretanje pitanja pred Evropskom Zajednicom o ukidanju embarga kako bi se Armija BiH mogla naoružati. U isto vrijeme predsjednik Izetbegović je na vandrednoj sjednici OIC-a u Dakaru 11. januara 1993. godine zahtijevao međunarodnu vojnu intervenciju u slučaju da VRS nastavi napade, te da se njeno teško naoružanje stavi pod međunarodnu kontrolu. Taj je zahtijev ušao i na završno saopćenje Konferencije.[13]

 Islamske države, i same pod jakim domaćim pritiskom, postale su glasnim braniteljima Republike Bosne i Hercegovine u UN-u i u OIC-u.Na zasijedanju 51. članice OIC-a u Karačiju, Pakistan od 25. do 29. aprila 1993. godine, na dnevnom  redu je pored općih političkih tema bio i rat u Bosni i Hercegovini. Učesnici konferencije su zahtijevali podizanje embarga na oružje i dogovorili novčanu podršku u visini od 58 mil. USD. [14]

Već narednog mjeseca iste godine 1993. godine na zahtjev zemalja članica OIC-a u Njujorku održan je sastanak Kontakt grupe sa ambasadorima pet zemalja čiji su ministri spoljnih poslova donijeli program zajedničke vojne akcije. Svih pet ambasadora je uložilo dosta truda da uvjere svoje sagovornike iz OIC-a da plan predstavlja prvi korak za sprovođenje mjera koje će nakon što se sprovedu zaustavi krvoproliće. Predstavnici OIC-a su odbili plan i posebno izrazili spremnost i zahtjev da daju trupe za mirovne snage, a predstavnik Turske je podvukao da su one spremne i sasvim zamijeniti UNPROFOR, ukoliko je njegova sigurnost predstavljala prepreku strožijim akcijama međunarodne zajednice. Snage OIC – a ovim su putem kao i do tada direktno insistirale na potpunoj obustavi neprijateljstva, nepriznavanje teritorija stečenog uz upotrebu sile, poštovanje prava svih izbjeglica na siguran i častan povratak kao i pravo Vlade BiH da zahtijeva i dobije nadoknadu za ratne štete koje je prouzrokovao agresor.[15]

Već početkom 1994. godine održana je dvodnevna međunarodna konferencija parlamentaraca islamskih zemalja u Kuala Lumpuru, u organizaciji Malezijskog parlamentarnog komiteta. Istog dana su prikazani svi detalji usvojene Deklaracije. U njoj je konstatovano da su ženevski pregovarači ignorirali sadržinu rezolucija UN-a i uslove mira postavljene na Londonskoj konferenciji. Učesnici konferencije su se složili da je potrebno podržati pravo Bosne i Hercegovine na odbranu i ukinuti embargo na uvoz oružja. U tekstu Deklaracije se navodilo da je vojna pomoć pravno utemeljena jer embargo nikada nije ni  postojao, nego su UN proširile Rezoluciju 713 u kojoj se uspostavljeni embargo na Jugoslaviju proširivao na Bosnu i Hercegovinu, iako je to bilo potpuno nelegalno jer je ona bila suverena država izvan Miloševićeve Jugoslavije.[16]

Odmah nakon konferencije, ministri vanjskih poslova Kontakt grupe islamskih zemalja 25. januara 1994. godine su u Ženevi usvojili Deklaraciju o Republici Bosni i Hercegovini u kojoj se naglašavalo da je za mirovni proces potrebno osigurati implementaciju relevantnih rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koje su se odnosile na očuvanje međunarodno – pravnog subjektiviteta i državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine, Američki Senat je u januara 1994. godine usvojio rezoluciju kojom se tražilo da predsjednik Klinton hitno skine embargo na oružje za Vladu Republike Bosne i Hercegovine. Gali je odredio uvjete za izvođenje zračnih napada protiv VRS, ali se pobrinuo da izbjegne vojnu intervenciju u BiH.[17]

Veoma važan diplomatski potez napravile su islamske zemlje u januaru 1994. godine kada je Turska zvanično zatražila od UN-a da osigura odgovarajuću zaštitu za premijerku Tansu Čiler prilikom njene planirane posjete Sarajevu 2. februara 1994. Zajedno s njom je trebala doputovati i pakistanska premijerka Benazir Buto.  Prilikom ranijeg zajedničkog susreta u Ankari, dvije premijerke su se dogovorile da, kao majke koje se duboko saosjećaju s patnjama i stradanjima nedužnih građana, a posebno djece, posjete Sarajevo. Predsjednik Izetbegović je odmah po njihovom dolasku primio premijerke Turske i Pakistana i s njima se vodio razgovor, kojem su prisustvovali i članovi Predsjedništva. Susret premijera završen je potpisivanjem ugovora o saradnji Bosne i Hercegovine sa Islamskom Republikom Pakistan i Republikom Turskom. Premijerke su se obratile Evropi, šokirane što se strašna tragedija dešavala u srcu starog kontinenta. Izrazile su užasnutost nezainteresovanosti svijeta prema zbivanjima, smatrajući da se ne smije dopustiti da pragmatičnost prevagne nad principima. One su, također, skrenule pažnju da Vijeće sigurnosti UN – a mora osigurati primjenu svih svojih do tada usvojenih rezolucija, pozvale su na ukidanje embarga i pozvale na uklanjanje prepreka dostavi humanitarne pomoći.[18]

Tako u martu 1994 godine objavljen je tzv. Washingtonski sporazum kojim je u BiH osnovana muslimansko – hrvatska federacija. Ovim je sporazumom omogućena isporuka oružja iz islamskog svijeta, pa je nakon  sporazuma bosanska vojska dobila oružje i ratnu opremu iz Iraka, Pakistana, Sudana kao i  iz nevladinih izvora u Tunisu i Afganistanu, a sve ili gotovo sve platile su islamske fondacije iz Saudijske Arabije.[19]

U aprilu 1994. godine nakon stvaranja jedinstva Bošnjaka i Hrvata ponovo je pokrenuto pitanje uspostave mreže za dopremu oružja između Irana, Hrvatske, te Bosne i Hercegovine. SAD bi formalno i dalje nastavile poštovati embargo na oružje, ali je to bilo zeleno svijetlo za provođenje namjere da bi omogućile isporuku oružja Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i tako uspostavile ravnotežu u naoružanju. Iranska dostava oružja ojačala je ARBiH, ali i HV koja je dobila veliki dio oružja na račun hrvatske usluge tranzita oružja za ARBiH Nakon zelenog svjetla iz Vašingtona, prišlo se realizaciji plana. Prema pisanju Vašington Posta prvi iranski avion s vojnim materijalom stigao je u Zagreb 4. maja 1994. Pošiljka je bila obilježena kao humanitarna pomoć. Dvije trećine pošiljke upućene su ARBiH, a ostatak HV – tvrdio je Vašington Post pozivajući sena zapadne diplomate i izvore u Sarajevu. Ta isporuka oružja potvrđivala jeiransku odlučnost da pomogne ARBiH u njenoj borbi sa srpskim agresorom.Dotok naoružanja poboljšao je borbenu sposobnost ARBiH. Kao aktivan član OIC-a, Iran je insistirao na rješavanju bosanskohercegovačkekrize i insistirao na sopstvenom prijedlogu UN-a o slanju iranskihtrupa kako bi učestvovale u misiji UNPROFOR – a.  Tajne pošiljke oružja bosanskim muslimanima iz Irana i drugih islamskih država krenule su već 1992. Pošiljke su dopremale uz saglasnost Hrvatske, ne i SAD – a dok su Hrvati uzimali postotak i zadržavali svo teško naoružanje. Kao aktivan član OIC – a, Iran je insistirao na rješavanju bosanskohercegovačke krize i insistirao na sopstvenom prijedlogu UN-a o slanju iranskih trupa kako bi učestvovale u misiji UNPROFOR – a. Dok će u Sarajevu biti otvorena i ambasada Islamske Republike Iran.[20]

Međutim, postojao je novi problem ili strah za zapadni svijet jer sa dolaskom oružjem iz islamskog svijeta dolazi i uticaja u BiH, gdje su stizali i ljudi, ratnici koji već od novembra 1992. godine dolazile da obučavaju vojnike i da se bore na strani Armije BiH.  Ovakav razvoj događaja predstavljat će veliki strah Zapada od napredovanja islama te mnogi baš tu vide ulogu hrvatske diplomatije u kontaktu sa islamskim zemljama, gdje nisu samo našli ekonomsku i diplomatsku podršku te procenat od vojne pomoći, nego je hrvatska diplomatija politički aktivno djelovala tražeći političke saveznike u islamskom svijetu. Postoje brojni dokazi da je saradnju na povezivanju Hrvatske i Federacije BiH, hrvatska vlast vidjela upravo kao svoj strateški zadatak dobijen od Zapada u zaustavljanju daljeg  prodiranja islama, čiji se uticaj širio na ovom teritoriju. Iako je cilj bio samo bezuslovna pomoć stradanju BiH i Bošnjaka. [21]

[1] Alija Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine 1992-1995. godine, Web magazin Bosnjaci.net dio 1. Značaj međunarodnog priznanja BiH, objavljeno na: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=27628, oktobar 2008, preuzeto: 8.maj 2015.
(dalje: A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 1)

[2] Alija Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine 1992-1995. godine, Web magazin Bosnjaci.net dio 6. BiH kao objekt interesa organizacja islamske konferencije objavljeno na:http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=29429, novembar 2008. preuzeto: 8.maj 2015.
(dalje: A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 6.)

[3]Ibidem

[4] A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 1

[5] Ibidem, dio 6.

 

[6] Zijad Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna: Međunarodna diplomatija u vrijeme disolucije SFRJ i

agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (do Vašingtonskog sporazuma 1994.) Dobra knjiga, Sarajevo, 2013. str. 187. (dalje: Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna)

[7] Ibidem, str. 187/188, Sabrina P. Ramet, Balkanski Babilon: raspad Jugoslavije od Titove smrti do Miloševićeva pada, Alinea, Zagreb, 2005, str 250. (dalje: S. Ramet, Balkanski Babilon 

[8] S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 250/251.

[9]  Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 200.

[10] Ibidem, str. 147,208/209., A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 6.

[11] S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 238, Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 162,

[12] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 162/163.

[13]  Ibidem, str. 218.

[14] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 235.

[15] Ibidem, 255/256, A. Muminović, Uloga arapsko-islamskog svijeta u procesu međunarodnog priznanja BiH, dio 6

[16] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 308.

[17] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 309.

[18] Ibidem, str. 309/311., S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 251.

[19] S. Ramet, Balkanski Babilon, str. 251.

[20] Z. Šehić, Eksperiment u svjetskoj labaratoriji Bosna, str. 334/338, S. Ramet, Balkanski Babilon, str.238/239.

[21]Esad Hećimović, Garibi: Mudžahedini u BiH 1992-1999., Fondacija Sina, Zenica, 2006, str. 35.

 

PIŠE: Armin Džunuzović, MA

mm.co.ba

 

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top