Diploma i radno iskustvo (ne)poželjni
Mnogo sam razmišljala kako napisati jedan članak o ovoj aktuelnoj tematici, a da ne liči na uobičajenu kuknjavu niti da bude puko prepisivanje statističkih podataka. Tema se nametnula sama, iz vlastitog iskustva. Kada završite fakultet, s diplomom u rukama, mislite da će sve krenuti nabolje. Što bi bio normalan slijed stvari. Vi ste diplomirali. Vaša sredina jedva čeka da vas prihvati u svoje akademske i kadrovske tokove. Koja zabluda. Tek kad shvatite tu prostu činjenicu, da sa diplomom Pravnog fakulteta postajete samo jedan više na Birou za zapošljavanje, zapitate se je li uopće vrijedilo ulagati sav taj trud, novac, vrijeme. Potom slijedi borba za odrađivanje pripravničkog staža. Uspijete i to nekako jer još uvijek ima Programa za zapošljavanje pripravnika. Govori vam se da će sve biti lakše kad se odradi taj famozni pripravnički. Dolazite na sljedeći nivo. Sad imate i diplomu i radno iskustvo. I opet naivno mislite da će sad biti dobro, lahko ću sad do posla. Slijedi potraga za istim. Javljate se na konkurse, šaljete biografije, preporuke, motivaciona pisma i dokumentaciju, ali uspijeh izostaje. Nakon nekog vremena shvatite da nema smisla prijavljivati se na konkurse u državnoj službi jer je javna tajna da su konkursi samo pokriće za već popunjene pozicije. Da ne govorim da traže toliko dokumentacije, koja opet nije besplatna, da se dovedete u dilemu: da li se prijaviti na konkurs ili kupiti djetetu paket pelena.
Onda razmišljate i shvatite da vam ipak ostaje privatni sektor. Nema puno potražnje za radnom snagom, ali iskrsne ponekad poneki oglas. I prijavite se. Idete logikom privatnog poduzetnika. Aha, ako imam firmu, cilj mi je da ostvarim dobit. Da bih to postigao, pored ostalih uslova poslovanja, moram imati stručnu i edukovanu radnu snagu. Tom logikom, zaposliću nekog ko je stručan, ko zna svoj posao, ne zanima me kako se zove ili što je još važnije, preziva. Kad se prijavite na jedan takav oglas, pozovu vas i na razgovor. Ispituju o svemu i svačemu, provjeravaju znanja i vještine, način razmišljanja. Ma cijeli dijapazon vaše ličnosti, uzduž i poprijeko. Vi se i dalje nadate. Uzdate se u vlastite sposobnosti, iskustvo, visprenost. Prolazite šire krugove, idete u uže. Nadate se i mislite: „valjda je došlo i mojih pet minuta“. Kad, gle čuda. Jave vam da je primljen neko drugi, neko ko uopće nema nikakvo radno iskustvo. Mislite da je neka greška. Potom se ide na onu dobro poznatu, ustaljenju rečenicu: sigurno je imao štelu. Tješite se time jer zdrav razum će u ovom društvu obrnutih vrijednosti, radije prihvatiti i tu neoborivu tezu, nego poražavajuću činjenicu da je sad i radno iskustvo postalo nepoželjno. Ne mogu se čudom načuditi. Kaže mi jedan moj kolega, također nezaposlen, da njega nisu pozvali ni na razgovor mada ima iskustva na istim (ne sličnim) poslovima za koje je oglas i objavljen. Zaključujemo skupa: nisi poželjan ako znaš pravila poslovanja jer poslodavac pretpostavlja da se nećeš dovoljno truditi. Još ako kojim slučajem „izletiš“ pa spomeneš da znaš da postoji kategorija zvana „otpis spornih potraživanja“ onda te nema nigdje. Ispada da si previše informisan, a kao takav nisi pogodan. Iz svega izvlačiš pouku za sljedeći razgovor: paziti šta pričaš, prešutjeti ono što znaš, praviti se, jednom rječju, glupim. Zar smo na to spali? Zar u ovom naopakom društvu samo takvi prolaze? Čemu će se onda nadati sljedeće generacije, šta im to ostavljamo u amanet? Jadno.
Kad smo kod toga, ne mogu, a da se ne osvrnem na drugi vid zapošljavanja: po prezimenima. Više nije bitno šta si završio, koja je struka u pitanju, šta znaš ili ne znaš(naučićeš). Bitno je kako se prezivaš. Zašto li me to podsjeća na feudalizam i plemstvo. Tako imamo „moderno plemstvo“ koje se ustoličilo (bolje reći „ufoteljilo“) na dobre pozicije pa se poslovi prenose sa koljena na koljeno.
Ljudi su davno shvatili da je bolje kad se profesije razvrstaju, pa imamo podvrste, specijalizacije za određena zanimanja i sl. Uvidjelo se da se tako postižu bolji rezultati. Ali kod nas više ne. Mi se vraćamo unazad. Još malo pa treba uvesti samo jedan, neki najopćiji smjer na fakultetima gdje će se obrazovati kadrovi (opet iz reda „plemstva“) za sva zanimanja. Jer oni su svestrani, oni znaju raditi sve. Šta imaš studirati Pravo četiri godine, kad neko ko završi Socijalni rad, može raditi bez problema i pravne poslove. Ili neko ko završi Razrednu nastavu može raditi kao inspektor u MUP-u. Dođeš tako u situaciju da tebi, kao pravniku, taj isti socijalni radnik tumači zakon, objašnjava sudske predmete i prijeti tužbom. Ne privatnom tužbom (samo da se zna) nego u okviru poslovanja jednom javnog preduzeća. Onda ti neko kaže: ko ti je kriv što si studirala Pravo kad vas je i tako previše.
Kad uvidiš da ni nakon tri godine bezuspješnog traganja za poslom nema rezultata, pomisliš da bi se možda trebalo baviti nečim drugim, prekvalifikovati se. U svijetu je to najnormalnija stvar. Kod nas te s čuđenjem gledaju kad pitaš o programima prekvalifikacije. Kažu ti:“Pa ti imaš fakultetsku diplomu“. Imam, tačno. I ponosna sam na nju. Ali sama ta činjenica nije produktivna. Ne može se samo izreći čarobna formula „imam fakultetsku diplomu“ i pojavi ti se paket mlijeka za dijete. Dakle, ni u ovim relacijama ne nailazite na razumijevanje.
Ne možete, kao takvi (fakultetski obrazovani) aplicirati ni na razne projekte iz poljoprivrede. Ustvari, možete popuniti aplikaciju i predati, ali će vam se prvo dobro nasmijati kad u rubrici obrazovanje vide da piše diplomirani pravnik. Pa ne može se diplomirani pravnik baviti poljoprivredom. Može u vlastitoj režiji, ali država neće da ima ništa s tim. To smo zadržali iz vremena „drugova i drugarica“. Zato smo preuzeli novi, kapitalistički koncept po kojem socijalni radnik može raditi pravne poslove ili nastavnik razredne nastave biti krim. inspektor. Oni to znaju. Oni za par mjeseci rada na tim poslovima, nauče nešto za što je nama trebalo četiri godine studija i još dvije radnog iskustva. Država genija, nema šta.
Na kraju samo da kažem da ovo nije vapaj očajnika za pomoć, niti puko iznošenje statističkih podataka. Neću da budem dio statistike. Ovo je jedan revolt protiv tiranije i porodično-podaničkih odnosa prilikom zapošljavnja. Oni koji se nisu našli u ovom tekstu, svaka im čast. Oni koji jesu, ili neka se stide ili neka se ponose. Zavisno od svijesti i savjesti.
Piše: Fazila Ahmetović
Akos.bA
