Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Dijalog sa unutrašnjim glasom

Dijalog sa unutrašnjim glasom

“Moramo biti svjesni da insan ne zna šta je za njega dobro. Naše je znanje ograničeno i površno. Lijek za sve naše probleme je u islamu i samo u islamu. Jer ništa nam drugo ne može pružiti smiraj osim blizine s Allahom” (tekt preuzet)

Svidio mi se ovaj tekst i dodatno me je inspirisao da dovršim sa pisanjem “Dijaloga” koji sam započeo krajem mjeseca Ramazana.

Dijalog se odvija između “Unutarnjeg glasa” Insana i samog Insana.

Insan kroz godine koje proživi mora doći do tog stupnja umne ili mentalne zrelosti, da sam sebi prizna, koliko poznaje sebe i koliko toga zna o sebi!?

Zašto ovo mislim? Zato, što jednog dana u životu možeš doći u takvo iskušenje i susresti se sa raznim pitanjima, za koja sam moraš davati odgovore, poslje pronaći način i rješenje, što i kako uraditi, i kako dalje produžiti put kojim si krenuo!

Doista možeš doći u situaciju da stvarno ne znaš odgovore na pitanja, koja su elementarna i jako bitna, a odgovori na ta pitanja su zapravo test tvog znanja. Ta pitanja zapravo mogu biti prekretnica za dublje razmišljanje o sebi i svom načinu života.

Insan mora pokazati volju i želju, da želi učiti o sebi, i stalno težiti u iznalaženju načina i mogućnosti kako sebi pomoći u odredjenom trenutku ili nekom životnom iskušenju.

Ima dana kada Insan sam sebe (po)hvali za nešto i kaže “Uspio sam u ovom poslu”, i pomisli da je pametan, probudi svoj ego rječima “Znam Ja, ne može mene neko drugi učiti, kad sam Sve ovo stekao bez ičije pomoći; Vidio sam ja puno zemalja, proputovao pola dunjaluka i upoznao mnogo ljudi”!

Kad eto dođe mjesec Ramazana, mubarek mjesec. U tom mjesecu htio ili nehtio dođe Insanu neki merhamet, nešto ti se duša (Nurr) omekša, a sa njom o'mekša i narav i karakter. Insan baš nekad ima burnu i uzburkanu narav a možda i težak ili temperamentan karakter (Tako kažu za mene oni koji me poznaju)!

U mjesecu Ramazanu dođe (mi) neka samokritika, koju sam negdje u podsvjesti bacio u neki kut, i na nju se nakupilo talog prašine, koja se teško otresti može, al’ eto Ramazan je prodro u dubine duše, čak i do tog zabačenog kuta, i uspio otpuhati i otresti tu prašinu, i natjerati “Unutarnji glas” da se probudi i da upita tog Insana (u ovoj slučaju mene lično): “Jesi li ti musliman”?

-Jesam, elhamdulilah!

I tu se sjetim prvog dana u mektebu u Naselju u Malom Zvorniku i rahmetli efendije Mehmeta, koji nas je subotom i nedjeljom učio i podučavao sufari i dovama. Obuzme me’ neka toplina u grudima, osjetim žar na licu, i suze u očima, otvorim dlanove, zanijetim i proučim u sebi Fatihu, za rahmet i magfiret duše Mehmet efendije. Dok ja smirujem svoje misli, kad eto ide i drugo pitanje, ”Unutarnji glas” pita:

“A jesi li ti ikad klanjao akšam namaz u džamiji? “

-Jesam. Mašallah, hvalim ja sebe!

I dok mi je milo zbog samohvalisanja, ide sljedeće pitanje:

“A jesi li ti Insanu, do ovih godina što si proživio, ikad klanjao akšam namaz u mjesecu Ramazanu u džamiji sa džematom, pa tek onda pošao kući da iftariš?

Dugo pitanje, u meni duga tišina, muk, tražim odgovor, mislim se, sram me odgovoriti, al’ moram, ne smijem lagati:

– Nisam.

“Eh, moj prijatelju, onda  ti ništa ne znaš o islamu, o Ramazanu, o postu, o samodricanju za vrjeme posta! Moj ti je nasihat”, da klanjaš Akšam namaz u džamiji sa džematom i poslje da iftariš, a kad obaviš ovaj ibadet, onda ćemo Ja i Ti pričati dalje “o tom” osjećaju, koji će se probuditi u tebi, dok sjediš u safu (u redu), možda u praznoj džamiji i čekaš ezan-glas muezina sa munare. Al’ eto kad smo već u razgovoru, da te upitam još nešto, pa idem:

“A jesi li ti klanjao ikad tespih namaz”?

Opet tišina u mojoj glavi, neznam gdje da nađem odgovor, i samo kratko i tiho šapnem:

-Nisam.

“I ti meni kažeš, ja musliman, i kažeš da poznaješ islam, i da si vidio pola svjeta!

Ja Insana Allahu Dragi!

Nisam više čuo ‘Unutarnji glas’, obuze’ me neka drhtavica i hladnoća, mada je vani bilo toplo, i sjedeći tako u tamnoj sobi, priznao sam sebi koliko još puno toga moram naučiti i upoznati svoje neznanje!

Nelagodno je naći se u situaciji kad neznaš odgovor na pitanje koje ti se postavlja, a još teže je kad nemaš opravdan razlog za to neznanje ili razlog za davanje negativnog odgovora!

Motivacija za pisanje ovog dijaloga je došla meni za vrjeme mjeseca Ramazana, ili točnije poslje klanjanja akšam namaza u džamiji u mojoj mahali.

Razlog ili “sebep” zašto sam prvi put u životu klanjao akšam namaz u dzamiji u mjesecu Ramazanu pa tek onda iftario, je bio dječak od 15 godina sa inicijalima A.J., koji je ucenik-medresant, prve godine srednje škole-medrese u Skoplju. Taj dječak je obavljao dužnost imama u džamiji u mojoj mahali, samo za vrjeme akšam namaza u mjesecu Ramazanu. On tako mlad, pokazao mi je stazu koja vodi Insana na pravi put, put strpljenja i put gdje možeš naučiti nešto više o sebi, ako ti to čeliš, a kroz to učenje sigurno ćes moći da sagledaš  stvari iz druge perspektive i da naučiš kako da se suočiš i kako da riješiš životna iskušenja na što ispravniji i bezbolniji način.

Ovaj Mubarek mjesec Ramazana koji smo ispratili, meni  je dao lekciju, ali moram priznati i mogućnost da prvi put u životu klanjam akšam namaz u džamiji u mjesecu Ramazanu i prvi put poslje klanjanja teravije klanjam i “Tespih namaz” u “Noći Lejletur Kader” u mjesecu Ramazanu.

Možda sve ovo (Vama) zvuči čudno i ne ostavlja neki veliki dojam na Vas kao čitaoce, i Vi se zasigurno pitate zašto toliko često ponavljam rječenicu-izraz “prvi put akšam namaz u džamiji u mjesecu Ramazanu”. Odgovor je jednostavan.

 Sve što je prvo ili po prvi put u životu insan uradio ili osjetio, to “Insan upamti do’vjeka”.

Moja preporuka je da probate i Vi, to uraditi, i da se tad sjetite rječenice “Prvi put akšam namaz u džamiji u mjesecu Ramazanu” i to u što ranijoj godišnjoj dobi, iz razloga što se ne zna, da li će ti se sljedeće godine ponovo dati ta išta prilika (mogućnost)!

Moram se dotaknuti misli  da je jedan od motiva za pisanje ovog teksta, upravo moje zapažanje i prepoznavanje mog neznanja. Uopće nisam bio svjestan da posedujem takvo neznanje i za to sam odlučio da to neznanje podjeliti s Vama.

Insan mora priznati da je neznanje hendikep, odnosno mana, na kojoj treba (po)raditi i stalno u kontinuitetu pokušavati je što više umanjiti! Moramo priznati da je neznanje nemoguće u potpunosti ukloniti! Nije to fizička stvar ili predmet koji se da opipati i koji  se hirurškom intervencijom može odstraniti iz tjela Insana!

Znanje se testira postavljenjem pitanja.

Ja sam vidio sebe u toj situaciji i taj test me je naveo, da slušajuci ‘Ta pitanja’ razmislim o sebi, o svom znanju i neznanju, o stvarima i obavezama koje zapravo trebam znati a ujedno i praktikovati! Bez praktikovanja onog što znaš i bez uživanja u tome, nisi upotpunio mozaik tvog životnog puta na ovom dunjaluku.

Moramo priznati sebi, da znanje nema kraja i da je ono beskonacno, to je zapravo “more” u koje svi mi trebamo “zaroniti” i  tražiti odgovor na sva pitanja, i u tim odgovorima tražiti svoj put, s’ ciljem da upoznamo prvo  sebe, i pri tom upoznavanju, nadjemo rješenje kako možemo pomoći prvo sebi, pa tek onda biti u stanju pomoći i drugima!

Znanje nema jasnu definiciju ili formulu za jednačinu, sa kojom se može točno izmjeriti količina ili zapremina znanja.

Iz mog primjera, mozemo zaključiti da se znanje moze steći i uz pomoć djece, koja  su, u odredjenom vrjemenu iz nama nepoznatih razloga bili tu blizu nas, kao “sebep”, da bi mi, shvatili poruku, da trebamo iskoristiti vrjeme i zdravlje koje nam je dato na ovom dunjaluku.

Trebamo prepoznati taj “sebep” ili razlog zašto si ti Insanu, zapravo došao na ovaj dunjaluk plačući, bez čula vida, a zatim si stekao i to čulo, kao i sva druga čula!

I zato ti Insanu shvati, poštuj i cjeni sebe, i znaj da nisi tu bez “sebepa”, već da i ti sam imaš odredjenu ‘misiju’, koju trebaš ispuniti i zbog koje si došao na ovaj dunjaluk!

Insanu uči, obrazuj se, otvori um, koristi razum, prihvati znanje  i od djece i od starijih, samo to moraš uistinu željeti.!

Insanu osvjesti se, čitaj literaturu, knjige, nauči pisati svojim slovima i svojim rječima, i piši da bi i ti mogao jednog  dana sam sebi znati dati odgovore na pitanja koja će ti “Unutarnji glas” postaviti, a ta pitanja su neminovna i neizbježna na ovom putovanju kroz dunjaluk i stići će te neočekivano, baš u nekoj dobi i zrelosti za koju ti od naprjed ne možes znat!

Piše: Nadir Jusufi

Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top