Danju poste a navečer griješe: Jesu li licemjeri?
Prije nekoliko ramazana, moj muž, brat i ja smo sjeli u jedan manji autobus kad smo se vraćali iz Palestine u Kairo, te se u tišini vozili sa još pet muškaraca, prolazeći kroz pustinju i slušajući Kur’an nekoliko sati prije nego što je bilo vrijeme iftara. Kako se iftar približavao, jedan od muškaraca je izvadio nekoliko jabuka, hurmi i flaša vode, te ih dodao svima u autobusu. Da nas Allah nije počastio vodom od ovog čovjeka, mnogi od nas ne bi imali čime da se iftare poslije nekoliko sati provedenih u toplini pustinje.
Poslije prekidanja posta, jedan od braće izvadi kutiju cigareta. Jedan po jedan, i mladi i stariji, počeše pušiti. Kako se vani sve više zamračivalo, Kur’an je tako i zamijenjen tonovima muzike koja se orila cijelim autobusom. Dok su se ostali zabavljali, moj muž, brat i ja smo se gotovo gušili od dima pušača, pokušavajući zaspati izmoreni od cjelodnevnog puta.
Odjednom, u sred pustinje bijaše jedan kafić. „Ljudi klanjaju!“ – uzviknu jedan mladić. „Haj’mo klanjati akšam!“ Tako se autobus zaustavio, a mi smo izašli i klanjali. Moj prvi utisak u odnosu na ove ljude je bilo oduševljenje zbog njihove predanosti Allahu u ramazanu kroz Kur’an, zikr i velikodušnosti za iftar. Jednom kad je muzika zamijenila Kur’an a dim ispunio autobus na jednoj tako svetoj noći, shvatila sam koliko su oni zapravo predani Bogu. Istina, moja braća u autobusu su bili pušači, ali su se ipak i toga odrekli u toku dana kako bi radi Allaha postili. Čak i kao putnici, iako su imali olakšicu, klanjali su akšam u njegovo vrijeme kao da nisu bili putnici, tražeći prvu priliku da obnove svoju vezu sa Uzvišenim Gospodarom.
Koliko nas je dok je čitalo priču pomislilo da su putnici u autobusu bili licemjeri jer su radili dobra djela dok su postili, a onda griješili poslije iftara? S druge strane, koliko nas u toku dana posti, a poslije iftara ogovara druge? Koliko nas uči Kur’an za ramazan, ali se ružno ophodi prema roditeljima i drugim vjernicima? Koliko nas svakodnevno sluša predavanja a opet sudi drugima i čini da se osjećaju bezvrijedno?
Svi mi imamo mahane. Važno je da se trudimo da ih se riješimo, da budemo bolji, da se vratimo Allahu pa makar i najmanjim koracima. Naravno, ne igramo se sa Allahom, ali priznajemo da imamo poteškoće dok se trudimo.
Možda je ovo umjesto licemjerstva zapravo znak naše vjere u Allaha. Možda gledamo u sebe ili druge i nazivamo pomješanost dobrih i loših djela licemjerstvom. S druge strane, možda Allah zove Svoje meleke da budu svjedoci naše borbe, ponosan jer se trudimo da Ga zadovoljimo, znajući za krivicu koju osjećamo, spreman da prihvati naše pokajanje.
Ovog ramazana shvatite da griješenje dok se trudite da činite dobro nije znak licemjerstva. VI NISTE BEZVRIJEDNI GRIJEŠNIK. VI STE VJERNIK KOJI SE BORI. A Allah voli one koji Mu se vraćaju. Nemojte slušati one koji vam kažu da su vrata Njegove milosti zatvorena za vas. NIKO nema pravo da za vas zatvori ta vrata.
Slušajte svoje srce kad vam govori da čežne za svojim Stvoriteljem. Vratite mu se. Vidjet ćete da je On uvijek tu da vas prihvati.
Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53)
Autor: Maryam Amirebrahimi
Za Akos.ba prevela: Amina Mujela
