Da nije iskušenja i nedaća ne bismo mogli razlikovati samoproglašene od istinskih heroja

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Upitan je mudrac: ”Čemu sva ta ružnoća i pokvarenost koja je ispunila živote ljudi? Ružnoća i pokvarenost u ahlaku, ružnoća i pokvarenost u govoru i ophođenju. Kao da je ružnoća i pokvarenost postala glavno obilježje ljudskog života?”

Odgovorio je: ”Ružnoća i pokvarenost oko tebe prisutna je da pokaže tvoju čistoću, jer se stvari raspoznaju po svojim suprotnostima.

Čovjek se ne smatra istinoljubivim osim onda kada nema izbora i spasa od laganja, ali i pored toga on ostane istinoljubiv.

Pošten i povjerljiv se ne naziva poštenim i povjerljivim osim kada ga život prisili na izdaju, podmićivanje ili krađu, ali i pored toga, njegova ruka ostane čista, a stranica knjige njegovih djela neuprljana ružnim djelom i grijehom.

Što više bestidnost i pokvarenost prodire u naš svijet, ona sve više otkriva značenja moralne čistoće koja je prisutna kod nas. I što je veća cijena čistoće, to više pretendenata na čistoću i onih koji se njome hvališu pada među nama, ili pak svako od nas otkriva skrivenu pokvarenost kod sebe.

Neki ashabi su insistirali kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se bore protiv nevjernika koji su im učinili veliki zulum, a kada je došla Božanska dozvola ili naredba za borbu, pojavila su se opravdanja, umnožili su se dokazi o nemogućnosti odlaska u borbu, i pojavio se strah i zebnja, kao što se navodi u ajetu: ”A kada im bî propisana borba, odjednom se neki od njih pobojaše ljudi, kao što se Allaha boje, ili još više, i uzviknuše: ‘Gospodaru naš, zašto si nam borbu propisao? Da si nas toga još neko vrijeme poštedio!’” (En-Nisa’, 77.)

Prenosi se da je jedan čovjek rekao učenjaku iz prethodnih generacija: ‘Taj i taj musliman me toliko voli da mislim da me niko ne voli kao on.’

Učenjak mu je rekao: ‘Pošalji mu nekoga da mu kaže da si mu učinio nepravdu i da si ga vrijeđao, pa ako sačeka dok od tebe ne čuje istinu o tome, i odgovori onome ko mu je to prenio starim prijateljstvom, onda je on tvoj pravi brat i iskreni prijatelj. U suprotnom, digni ruke od njega.’

Živimo u ovom okrutnom svijetu, iznova otkrivajući stvari u sebi i oko sebe koje se ne bi otkrile osim u ovakvom stanju. Bez iskušenja ružnoće i pokvarenosti, ne bismo upoznali sjaj i ljepotu čistoće.

Da nije tako, reci mi, kako bi nam se otkrili oni koji tvrde da su heroji, a zapravo nisu takvi? Kako bi mogao prepoznati i razlikovati iskrenu braću muslimane koji dijele hranu sa djecom svoje braće muslimana i koji upućuju dove za njihovu djecu kao i za svoju vlastitu, od onih koji izriču hvalospjeve o bratskoj ljubavi, a kada dođe vrijeme iskušenja i nedaća, oni se odjednom izgube iz vida. Ko bi nas obavijestio o slabosti našeg ubjeđenja, o pohlepi duše, o grubom govoru i lošem ponašanju, osim žestina iskušenja?

Da nije tmine noći, ljudi ne bi uživali u mjesečini, a da nije bolesti, ljudi ne bi znali vrijednost zdravlja.

Isto tako, da nije teških situacija i iskušenja, zloba duše ne bi izašla na vidjelo, niti bismo upoznali loše i dobre karaktere, samoproglašene i istinske heroje, lažnu i istinsku dobrotu, hinjenu i istinsku čistoću ljudske duše.”