Šta su snovi: putovanje duše izvan granica ovosvjetskog

Snovi su putovanje duše izvan granica zemlje od koje smo stvoreni.

A istinite vizije kao da su poruke s neba Zemlji.

One su dašak nečega uzvišenog što nadilazi granice materijalnog, dodir duhovnog svijeta s tijelom u kojem postoji mnogo toga dubljeg od zemlje od koje je stvoreno. Ibrahim, a.s., vidio je u snu da žrtvuje svoga sina. Bila je to vizija teška poput planina, vizija koja u čovjekovom srcu gradi značenje potpune pokornosti Allahu.

Jusuf, a.s., vidio je zvijezde kako mu čine sedždu. Bila je to najava budućnosti koja se tiho oblikovala u gajbu sve dok nije došlo vrijeme da se ostvari.

A onda je došao san vladara, zbunjujući poput čvora u vremenu. Allah je upravo taj san učinio ključem spasa za čitav narod i stepenicom kojom će Jusuf biti podignut sa dna zatvora do položaja s kojeg će upravljati poslovima zemlje.

Tako nas kazivanja o Allahovim poslanicima uče da istinita vizija može postati tračak svjetlosti između neba i srca, koji čovjeku dođe kroz san, a svoj trag ostavi u njegovom budnom životu.

Snovi nisu uvijek tek slike koje san isplete u tami noći. Nekada su poput nježnih prozora koji se otvore prema svijetu koji ne poznajemo. Tijelo se odmara od svoje težine, duša se nakratko udalji od svakodnevice, a čovjek se probudi noseći čežnju ili malu radosnu vijest koja u njemu zasja poput zvijezde koja zna put do srca.

U tom neobičnom prostoru između budnosti i sna čovjek nekada osjeti skrivenu poruku smirenosti, kao da mu se govori: na tvome putu još ima dobra koje te čeka.

Koliko je snova dotaklo umornu dušu pa se čovjek probudio mirniji. Koliko je snova ponovo posložilo ono što se u čovjeku gotovo raspalo. U nekim snovima ima skrivene utjehe, poput kratkog dodira između neba i srca koji čovjeku vraća ravnotežu onda kada mu je budnost nije mogla vratiti.

Zato neki snovi ostaju u nama godinama. Ne zato što su bili samo lijepe slike, već zato što su dotakli dubinu do koje riječi teško dopiru.

Ali i ono što je lijepo može postati teret kada ga pogrešno razumijemo. Ako san može biti dar, život zarobljen snovima može postati nemar. Snovi su vrtovi koje posjećujemo, a ne kuće u kojima živimo.

Prozor prema nadi, a ne vrata za bijeg od života. Ko od snova napravi svoj svijet, može izgubiti pravi put, jer životom se ne upravlja na osnovu snova, već voljom, odgovornošću i djelima.

Radosna vijest raduje srce, ali ne može zamijeniti trud. Znak može biti podsticaj, ali čovjeka ne oslobađa odgovornosti. Mudrost je zato dočekivati snove poput dragih gostiju: lijepo ih primiti, uzeti od njih toplinu, obradovati se onome lijepom što nose, a onda ih pustiti da odu, ne predajući im svoj život.

Obraduj se tračku svjetlosti, ali nogama ostani čvrsto na zemlji. Uzmi iz sna nadu, a ne bijeg. Uzmi podsticaj, a ne vezanost za njega.

Jer najljepši snovi nisu oni koji nas uspavaju još dublje. Najljepši su oni koji nas probude i vrate životu.

Buhari u svome Sahihu bilježi od Abdullaha ibn Omera, r.a., da je rekao:

„Za života Allahovog Poslanika ﷺ ljudi su, kada bi neko od njih usnio san, pričali taj san Allahovom Poslaniku ﷺ.

I ja sam poželio da usnijem nešto pa da to ispričam Allahovom Poslaniku ﷺ.

Bio sam tada mlad i spavao sam u džamiji u vrijeme Allahovog Poslanika ﷺ. Jedne noći sanjao sam kao da su me uzela dva meleka i odvela do Vatre. Bila je poput sazidanog bunara, imala je dva stuba, a u njoj su bili ljudi koje sam poznavao. Počeo sam govoriti: ‘Utječem se Allahu od Vatre!’ Tada nas je sreo drugi melek i rekao mi: ‘Ne boj se.’

Ispričao sam san Hafsi, a Hafsa ga je prenijela Allahovom Poslaniku ﷺ.

On je rekao: ‘Divan je Abdullah čovjek, samo kada bi još klanjao noćni namaz!’

Nakon toga Abdullah je noću spavao veoma malo.“

Istinita vizija, dakle, može biti vrata podsjećanja, a ne vrata zastrašivanja. Cilj nije bio da Abdullah ibn Omer bude prestravljen. Trebalo ga je probuditi.

Istinite vizije mogu biti milost koja upozori srce prije nego što ga strah savlada i koja čovjeku na blag način ponovo posloži životne prioritete.

Koliko je ljudi kojima je potreban samo mali potres u snu da bi se istinski probudili na javi. Strah koji te približi Allahu može biti blagodat.

A pogledaj i način na koji je Poslanik ﷺ odgajao ljude.

Nije Abdullahu rekao: „Ti si nemaran.“

Nije ga ukorio. Najprije ga je pohvalio:

„Divan je Abdullah čovjek.“

A zatim mu je otvorio vrata prema još većem dobru:

„Samo kada bi još klanjao noćni namaz.“

Tako se odgajaju duše. Najprije čovjeku potvrdiš dobro koje već nosi, a onda ga usmjeriš prema onome što može biti još bolje.

Jer srca se ljubavlju otvaraju prije nego naredbama. Noćni namaz znak je živosti srca.

Šta je nedostajalo čovjeku za kojeg je sam Poslanik ﷺ rekao da je divan čovjek? Nekoliko rekata u dubini noći.

Kao da nam poruka govori da čovjekova vrijednost nije samo u onome što ljudi vide. Postoje i trenuci kada ostaneš sam sa svojim Gospodarom. Noć otkriva stanje srca, a ko želi uzdizanje tokom dana neka ga gradi u posljednjim satima noći.

A Abdullahova reakcija otkriva još nešto: brz odgovor na istinu znak je iskrenosti.

Nije se oduševio Poslanikovim riječima, a zatim ih nakon nekoliko dana zaboravio.

Promijenio je svoj život. „Nakon toga noću je spavao veoma malo.“

Tako izgleda vjera kada riječ zaista dođe do srca. Jedna rečenica istine pretvori se u godine djela. Pouka nije u tome da nas nešto nakratko dirne. Pouka je da nas promijeni.

I kao da nam cijeli ovaj hadis tiho poručuje: San te možda jednom probudi. Ali noćni namaz može učiniti da više ne zaspi tvoje srce.

Edhem Sharkavi

Prijevod i obrada: akos.ba