Da li narcisi i psihopate mogu da vole sopstvenu djecu?

Da li narcisi i psihopate mogu da vole sopstvenu djecu?

Još se ne zna koliko tačno ljudi ima ove osobine, ali se na osnovu različitih studija pretpostavlja da njihov procenat u svjetskoj populaciji iznosi između jedan i 10 odsto, prenosi Independent.

Ljudi sa ovim karakteristikama često su opsjednuti sobom i ne umiju da se stave na mjesto drugih ljudi.

U romantičnim vezama nakon ružičaste faze manipulišu partnerima, iskorištavaju ih, podstiču kod njih nesigurnost i sumnje u sopstveno mentalno zdravlje, da bi ih na kraju devaluirali i odbacili.

Iz tog razloga jedno od čestih pitanja jeste mogu li psihopate da vole sopstvenu djecu.

Kratak odgovor je da narcisi “nikada ne mogu zaista nekoga da vole”.

“Narcisi, psihopate i sociopate nemaju sposobnost empatije, niti mogu da je razviju, što znači da nikada ne mogu da vole”, kaže psiholog i terapeut Perpetua Neo za Biznis insajder.

“To se ne mjenja ni kada dobiju djecu. Ne postoji urođeni instinkt za zaštitu i ohrabrivanje svog potomstva, jer se djeca ne vide kao zaseban ljudski entitet, već kao alatka za ispunjavanje sopstvenih potreba”, dodaje Neo.

Ove osobe vide svoju djecu kao produžetak svoje ličnosti i kao objekat koji posjeduju.

“Umjesto da kažu ‘njegovaću te kako bi mogao da porasteš i postaneš divna osoba’, reći će ‘rast ćeš i radit ćeš to i to jer si moj trofej’”, objašnjava Neo.

Ovakvo ponašanje drastično se razlikuje od zdravog okruženja u kojem bi djete trebalo da odrasta. Djeca psihopata zato nerijetko izrastaju u osobe koje nemaju osećaj sopstva.

“Mogu da provjerim tvoj telefon kad god hoću. Mogu da uradim šta god želim. Upadnem u tvoju sobu, ne poštujući tvoju privatnost. Također nema emocionalnih veza, pa djeca odrastaju bez predstave o njima”, kaže Neo.

Dijete tako može da se osjeća dužnim da ispuni svaku moguću stvar koju inače ne bi trebalo. Na primjer, narcisi su često veoma nesretne osobe sa niskim samopouzdanjem, tako da će na djete sasuti veliki emocionalni teret, koristiti ih kao rame za plakanje i izvor emocionalne utjehe.

Takvo stanje traje godinama, a roditelji ne rijetko od djece zahtjevaju da ne stupaju u bračne odnose i ne zasnivaju potomstvo kako bi mogli da privuku na sebe svu njihovu pažnju.

Ova situacija s godinama postaje sve napetija jer djete postaje sve zrelije, samim tim psihički jače i svjesnije onoga što roditelj radi. Psihopate će tada pokušati da podriju samopouzdanje djeteta kako bi im se opet vratilo.

“Kako vrijeme prolazi, oni stare i postaju psihički sve slabiji, a djeca sve snažnija i psihički jača. Roditelju psihopati to naročito teško pada, pa će posegnuti za komentarima poput ‘debeo si’, ‘totalno si beskorisna’, ‘ružna si’”, kaže Neo.

S druge strane, kad god djete nešto postigne, roditelj će na sebe preuzeti zasluge za to, tako da djete s vremenom počinje da stiče osjećaj da ništa ne vrijedi.

Uticaj roditelja na djete zavisi od broja djece u porodici.

“Psihopate koje imaju više djece u većini slučajeva jednom djetetu dodeljuju ulogu ‘zlatnog djeteta’. Ono ne može ništa da skrivi – šta god da uradi, biće voljeno. Drugo djete postaje žrtveni jarac, na kojeg se svaljuje krivica za sve. Roditelj psihopata često uživa u okretanju djece jednog protiv drugog, stvarajući bespotrebnu tenziju i kompetitivnost”, objašnjava Neo.

Ukoliko postoji treće djete, ono postaje “izgubljeni dječak” ili devojčica”. Takvu djecu roditelji psihopate najčešće ignorišu i zapostavljaju.

A da li monstrumi rađaju monstrume?

“Iako često postoji strah da psihopate rađaju druge psihopate, to se dešava u malom broju slučajeva. Dok odrastaju, njihova djeca osjećaju da nešto nije u redu, samo ne mogu da utvrde tačno šta. Uče se tome da je ljubav isto što i ispunjavanje roditeljskih potreba, pa na isti način pokušavaju da ispune želje drugih ljudi u svom okruženju. Pasivno-agresivno ponašanje zbog sopstvenih neispunjenih potreba je znatno rijeđi slučaj”, kaže Neo.

Zanimljivo je da djeca ‘žrtveni jarci’ češće prolaze bolje od ‘zlatne djece’.

“Kada odrastu i uplove u pravi svijet, onaj koji je drugačiji od njihovog, tada otkrivaju naročitu slobodu. S obzirom na to da su njihova osjećanja prema roditeljima negativnija od osjećanja ‘zlatne djece’ i da su odgovornija i samostalnija, lakše kidaju veze s roditeljima i započinju zdrav život”, zaključuje Neo, piše B92.

Akos.ba