Da li mi muslimani čekamo Mehdija ili on čeka nas?

Od Ebu Seid el Hudrija r.a. se prenosi da je Resulullah s.a.v.s. rekao:  “Pojavit će se na kraju mog ummeta Mehdija. Allah će ga napojiti kišom, zemlja će dati plodove, a imetak samo dobro, umnožit će se stoka, uzvisit će se ummet, živjet će sedam ili osam godina.”

“Na pripadnike mog ummeta će se pred kraj dunjaluka spustiti velika nesreća. Njima će vladati zli vladari koji se do tada nisu pojavili i o kojima se nikada nije čulo. Zemlja će im postati tijesna i bit će preplavljena nepravdom i nasiljem. Vjernik neće moći naći pribježište u koje bi se sklonio od nasilja. U tom vremenu će Allah poslati čovjeka iz moje porodice i zemlju napuniti pravdom, kao što je prije bila napunjena nasiljem i nepravdom.  Bit će zadovoljni i stanovnici nebesa i stanovnici Zemlje. Niknut će sve što bude posađeno u zemlju.” (Ahmed) 

Vrijeme se mijenja, vremena se mijenjaju, jadni umiru, drugi se rađaju, generacije se smjenjuju. Mijenjaju se pravila, zakoni, kulture, civilizacije. Religije – jedne doživljavaju uspjeh, dok druge nestaju, izumiru, gube se jer nemaju onih koji ih žele. Možda se i gube jer nisu zasnovane na čistom i kao takve ne opstaju, a možda je i nešto drugo i drugačije.  Mi smo danas tu na ovom prostoru i mjestu, u ovom smo vremenu. Čekamo da nešto dođe i prođe, sanjamo, plovimo, mislimo, nadamo se. Svakodnevno vidimo male predznake Sudnjega dana, polako se redaju jedan za drugim. Neke čak i ne primjećujemo ili se pravimo da to nije to, nije to za nas i to nije nama. Velike predznake dobijamo sve više i više, a kao nadamo se da su daleko od nas. Velike popave, kiše, sve teže i teže zime, potresi i zemljotresi, iznenadne smrti – da li nas to neko upozorava? Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Radujte se dolasku Mehdije, pojavit će se kada se ljudi budu puno razilazili i kada budu učestali potresi. Ispunit će Zemlju pravdom kao što je bila ispunjena nepravdom.” Sve je veće činjenje nepravde, a izbjegavanje pravde, nekima više imetka, a malo bereketa. Na trenutak nas sva ova dešavanja osvijeste, ali ih izgleda većina nas zaboravi odmah poslije vedrog neba. Da li je i pojava Mehdije blizu ili nam je i on daleko?

Kada se Mehdija kod nas spomene odmah nas asocira na jedan od velikih predznaka Sudnjeg dana. Dokaze za to nalazimo u hadisima Poslanika Muhammeda s.a.v.s.

Od Ebu Seid el Hudrija r.a. se prenosi da je Resulullah s.a.v.s.  rekao:  “Pojavit će se na kraju mog ummeta Mehdija. Allah će ga napojiti kišom, zemlja će dati plodove, a imetak samo dobro, umnožit će se stoka, uzvisit će se ummet, živjet će sedam ili osam godina.”

Također saznajemo da će se pred kraj ovog svijeta spustiti velika nesreća, vladat će oni koji to ne zaslužuju, koji će samo sebi dobro dati, a druge će samo zloupotrebljavati. Tada će doći onaj koji će uspostaviti hilafet, zavladat će šerijat, a vođa će upravo biti on. “Na pripadnike mog ummeta će se pred kraj dunjaluka spustiti velika nesreća. Njima će vladati zli vladari koji se do tada nisu pojavili i o kojima se nikada nije čulo. Zemlja će im postati tijesna i bit će preplavljena nepravdom i nasiljem. Vjernik neće moći naći pribježište u koje bi se sklonio od nasilja. U tom vremenu će Allah poslati čovjeka iz moje porodice i zemlju napuniti pravdom, kao što je prije bila napunjena nasiljem i nepravdom. Bit će zadovoljni i stanovnici nebesa i stanovnici Zemlje. Niknut će sve što bude posađeno u zemlju.” (Ahmed)

Mehdija će biti vođa vojci koja će osvajati i upostaviti red na Zemlji.  Znamo da će on doći i da će se sve desiti kako je Poslanik s.a.v.s. to nagovijestio, ali pitamo li se ko je ta vojska, hoće li i ona doći sa njim ili će postojati? Hoćemo li ta vojska biti mi ili pak neko drugi? Možda meleci.?

Hoćemo li početi da pravimo tu vojsku, hoćemo li mi biti dio nje, onu koju će predvoditi pravedni halifa? Da li ćemo mi biti dio onih koji će uspostaviti šerijat ili ćemo čekati da to neko drugi učini. Nismo ni svjesni koliko je blizu dolazak Mehdije, a ne činimo ono što je potrebno da bi on zavladao, ili činimo, a ipak nedovoljno. Izgleda kao da smo u petom stoljeću razvoja šerijata, kada su doživjeli potpuni pad, odmah poslije vrhunca. Mislili su da su dovoljno oni prije njih učinili, da oni više ne trebaju raditi, ili će to oni poslije njih učiniti. Mi smo sjeme naših djedova i očeva, mi smo plod onoga što su oni posijali, a šta li to mi sijemo i da li ćemo išta imati požnjeti.  U suštini, mi nećemo biti odgovorni za ono što su radili prije nas, ali ćemo biti odgovorni za ono šta mi sada radimo. Dakle, nismo odgovorni za muslimansku prošlost, već smo odgovorni za muslimansku budućnost: “Taj narod je bio i nestao. Njih čeka ono što su zaslužili a vas čeka ono što ste zaslužili.” Svijet se razbuktava. Tehnologija je na vrhuncu, a i dalje se razvija. Čini mi se da kako se tehnologija razvija sve je manje znanja ili razumijevanja. Možda se ipak trebamo vratiti tinti i peru. Možda ćemo samo tako bolje razumjeti i shvatiti, a možda i bolje praktikovati, tj. naučeno primjenjivati. Zašto ne postavljamo pitanja koje je postavljao rahmetli Alija Izetbegović, načine kako shvatiti i razumjeti razvoj nauke i tehnologije: “Da li ćemo prihvatiti nauku i tehnologiju? Mi ćemo to morati prihvatiti ako hoćemo da opstanemo. Hoćemo li to učiniti stvaralački ili inferiornošću? Pitanje je da li ćemo se u tom neizbježnom razvoju izgubiti ili ćemo sačuvati svoju individualnost, kulturu i svoje vrijednosti.”

Na nama je da činimo, da radimo na oformljivanju, stvaranju zdrave vojske koja počiva na principima vjere i sa tog principa ne skreće. Takve vojske koja jedino Allahu na sedždu pada i jedino se Njemu moli, koja je pred Njim ponizna i koja u Njegovo ime radi, bori se, voli. Trebamo omladinu, vojsku koja je odgojena, a koja je spremna odgojiti druge. Znamo da je teško odgajati druge, ali mnogo teže je odgojiti sebe. I kako Ahmed Didat reče, islam će pobijediti sa nama ili bez nas, ali pitanje je da li ćemo mi biti pobjednici ili gubitnici. Nauka, istraživanje, učenje, rad, podučavanje, pomaganje drugima – to je ono što sada moramo raditi,  pa će Allah dati da mi ili naši potomci budu od vojske Mehdijine. Moramo se boriti, a što je borba veća i teža, slast pobjede je sve veći i veći. Na nama je da sada radimo, da se trudimo koliko možemo, jer za ono što ne možemo nismo ni odgovorni, niti ćemo biti pitani. Možda smo i daleko od njegove pojave, a možda ipak čeka na nas. Jedino Allah dž.š. zna i određuje ko je vojska Mehdijina i da li mi čekamo njega ili Mehdija čeka nas.

(Glas islama 265, strana 31, rubrika: Islamske teme,autor: Fatima Fejzović)

nasevijesti.ba