Četrdeset godina – jedino životno doba koje je Kur’an izdvojio za posebnu dovu

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Opisujući svoj život nakon što je napunio četrdeset godina, egipatski pisac Mustafa Lutfi al-Manfaluti (1876. – 1924.), napisao je: ”Došao sam do vrha planine i sada počinjem da se spuštam dolje, i ne znam hoću li spokojno i sigurno sići ili ću se spotaknuti na putu i upasti u provaliju, u posljednje moje stanište na dunjaluku.”

Zatim je spomenuo svoje mladalačke snove i sve ono o čemu je maštao, rekavši: ”Ja sada nemam tih želja iz mladosti, nestale su. Sada jedino znam da se moram spremiti za putovanje i za moje konačno stanište, a to je moj kabur.”

Brate i sestro, ako si u četrdesetoj godini, ili si blizu četrdesete, ili imaš više od četrdeset godina, znaj da je četrdeset godina jedino doba koje je Kur’an izdvojio za posebnu dovu, kao što se navodi u ajetu: ”Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro; majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci. A kad dospije u muževno doba i kad dostigne četrdeset godina, on rekne: ‘Gospodaru moj, dozvoli Mi da ti budem zahvalan na blagodati koju si darovao meni i roditeljima mojim, i pomozi mi da činim dobra djela kojima ćeš zadovoljan biti, i učini dobrim potomke moje; ja se, zaista, kajem i odan sam Tebi.’” (El-Ahkaf, 15.)

Ovo je impresivna dova koja uključuje zahvalnost Allahu na onome što je prošlo od života i dovu (molbu) za ono što će doći.

U četrdesetim godinama čovjek osjeća kao da je na vrhu planine, pa kad pogleda na prvu padinu vidi svoje djetinjstvo i mladost. Tada otkriva da je njihov okus još uvijek u njegovim dubinama, a zatim pogleda na drugu stranu (drugu padinu) i ugleda preostale faze svog života, shvatajući koliko im je blizak.

To je doba u kojem je čovjek sposoban razumjeti i živjeti (saosjećati) sa svim starosnim skupinama i pričati o svojim osjećanjima i mislima.

U četrdesetoj godini otkrivamo da su počele sijede vlasi, ako ne i ranije, i da nam vid počinje slabiti, pa nam naočare za čitanje postanu rekvizit koji nam je svakodnevno potreban.

U četrdesetima shvatamo pravu vrijednost divnih stvari koje nas okružuju, gledamo svog bračnog druga i shvatamo vrijednost braka i porodice.

Posmatramo našu djecu i shvatamo da su nam postala poput braće i sestara, ili poput drugova koji se takmiče sa nama u rastu, poslovima i napredovanju, i čekaju naše društvo.

Gledamo u naše malobrojne iskrene prijatelje i osjećamo se preplavljeni neopisivom srećom zbog njihovog postojanja i prisustva, kao što gledamo na svoje nedostatke i greške, i vidimo da one ne priliče nekome ko je u četrdesetim godinama koje bi trebale biti u znaku mudrosti, ravnoteže, ozbiljnosti, staloženosti i razuma.

Sa četrdeset godina počinje kriza srednjih godina i nameće se neizbježno pitanje: Šta si postigao u svom poslu?

Šta si postigao i uradio za svoju porodicu?

Šta si postigao u svom životu?

Šta si postigao u svom odnosu sa svojim Gospodarom?

Ako se u ovim godinama ne pokaješ i ne vratiš svome Milostivom Gospodaru, pa kad ćeš se onda vratiti, čovječe?!

To je pitanje koje potresa srce i zaokuplja misao. No, problem je što dani prolaze brže nego što očekujemo. Zar nismo u djetinjstvu gledali na one koji imaju četrdeset ili preko četrdeset godina kao na ”stare” ljude koji su se zasitili dunjalučkog života?

Ali danas, kada smo i sami došli u te godine ili ih uveliko prevalili, vidimo da nismo ostvarili mnogo od onoga što smo sebi zacrtali, te da godine vrlo brzo prolaze i ne daju nam priliku da činimo ono što želimo.

U četrdesetim godinama počinje žetva i mi osjećamo da smo dugo, dugo trčali, a sad je došao trenutak zamora i posustajanja, pa se okrećemo prema ”semaforu” da vidimo kakvo nam je prolazno vrijeme i kakav rezultat smo ostvarili.

Dakle, u četrdesetim godinama počinjemo shvatati da je to početak našeg kraja na ovome svijetu i da smo mi sjeme koje samo što nije zasijano u zemlju.

Onaj ko dostigne tu dob, on mora donijeti čvrstu odluku i biti svjestan da je njegov susret sa Allahom blizu. Pa jesmo li spremni za ovaj dan i jesmo li spremni za susret sa Allahom?

Pitali su poznatog učenjaka iz generacije tabi’ina, El-Mesruka: ”Kada se čovjeku naplaćuju njegovi grijesi?”, a on je odgovorio: ”Kada napuni 40 godina, pa neka se pripazi i čuva.” 

To znači da čovjek u mladosti može biti stalno zdrav i onda kada čini najveće grijehe, ali kada dostigne četrdesete i pedesete, tada se počinju ispostavljati fakture u vidu bolesti i drugih iskušenja, nakon čega dolazi smrt i susret sa Allahom, te polaganje računa za ono što smo u životu na dunjaluku radili. 

Stoga, brate i sestro, povećajmo našu bogobojaznost, jer kada nastupi noć, ne znamo hoćemo li živi zoru dočekati. Koliko je mladića i djevojaka osvanulo bezbrižno, smijući se, a nisu ni slutili da su im ćefini skrojeni. I koliko je i mladih i starih umrlo dok su zdravi bili.

Molimo Milostivog Allaha, u ovim mubarek trenucima mjeseca ramazana, da nas i naše najmilije poživi u islamu i imanu, da nam podari lijep završetak dunjalučkog života i da džennetske perivoje učini našim konačnim boravištem. Amin! 

akos.ba