Četiri principa u kulturi raspravljanja

Treće PDF izdanje u nizu koje nudimo čitalačkoj publici je Zajednica srednjeg puta (knjiga 1). Ovo izdanje sačinjeno je od 17 radova eminentnih islamskih učenjaka. Dvanaesti rad u nizu kojeg objavljujemo je “Kultura razilaženja”, autora dr. Selman el-Avde

Drugi dio

Bonton razilaženja

1. Izbjegavanje ružnih riječi o neistomišljenicima

Nije sigurno da si ti jačeg imana, opsežnijeg znanja, ili snažnije inteli­gencije od onoga s kim se ne slažeš. Jahja ibn Seid kaže: “Ljudi nepresta­no traže fetve, pa im neki alim kaže da je određena radnja zabranjena a drugi da je dopuštena, ali se nije dešavalo da je ovaj koji ju je proglasio zabranjenom, smatrao da je ovaj drugi zalutao i propao.”

Imam Ahmed kaže: “Nije nam došao niko bolji od Ishaka, iako se s njime razilazimo u nekim pitanjima. Normalno je da se ljudi razilaze.” Jedan je čovjek napisao mišljenje u vezi s nekim fikhskim pitanjem, pa mu je jedan neistomišljenik rekao: “Zašto se baviš pitanjem kojim se nisu bavili učenjaci prije tebe?” Kada je odgovorio da su se veoma opširno ba­vili ovim pitanjem, onda mu je kazao: “Zašto ga onda istražuješ ako su se njime bavili učenjaci prije tebe, zar to nije dovoljno?!”

Ljudsko razumijevanje nije objava, niti su fikhske škole kao ni škole rada za islam isto što i islam, iako se one pripisuju islamu. Sulejman ibn Burejde prenosi od svoga oca da je rekao: “Kada bi Poslanik, s.a.v.s., po­stavio nekoga za zapovjednika nad vojskom ili odredom, posebno bi ga posavjetovao da se boji Allaha, te da se lijepo ophodi prema onim koji su s njim, a potom bi govorio: ‘…Ako budeš napadao neprijatelje u nekoj utvrdi pa zatraže da ih staviš pod Allahovu i Poslanikovu zaštitu, nemoj to uraditi, već ih stavi pod svoju i zaštitu svojih drugova. Lakše je ako prekršite vašu nego Allahovu i Poslanikovu zaštitu. Ako budeš opsjedao neku utvrdu pa njeni stanovnici budu tražili da im presudiš Allahovom presudom, nemoj to raditi, već im ti presudi, jer ne znaš da li ćeš pogoditi Allahovu presudu.’”^[1]

Primjećujemo da Poslanik, s.a.v.s., savjetuje jednog od svojih asha- ba kojeg je izabrao za vojskovođu, dok je on još uvijek bio među njima, i govori mu: “Nemoj ljudima garantovati Allahovu i Poslanikovu zaštitu, niti im suditi prema Allahovoj i Poslanikovoj presudi, jer ne znaš da li ćeš pogoditi Allahovu i Poslanikovu presudu.”

Mnogo puta sam svojim ušima slušao one koji, govoreći o nekom pi­tanju koje eventualno može biti idžtihadsko, kaže: “Ja ne govorim po svo­me mišljenju, već je ovo Božiji program, ovo je Božiji propis…” Da Allah sačuva! Kao da drugi uzimaju iz Tevrata, Indžila, ili iz nekih drugih knjiga koje su dokinute… Naravno da svi uzimaju iz Allahove knjige i sunneta Njegovog poslanika, ali je pitanje takvo da je normalno da postoji više mogućnosti, mišljenja i pristupa.

Ibnu-l-Kajjim kaže: “Kada neko ličnim promišljanjem (idžtihadom) dođe do nekog rješenja, gdje ne postoji direktan kur’ansko-hadiski tekst, nije mu dopušteno da kaže kako je ovo Allah zabranio ili dopustio, ili da je ovo Allahov propis.” Ibn Tejmije je rekao: “Mnogi ljudi pripisuju Šerijatu ono što govore, a to rade iz neznanja, greškom, namjerno ili izmišljajući.”

Halifa Mensur je predložio imamu Medine – imamu Maliku da nje­gov Muvetta’ nametnu ljudima kao glavno djelo u državi, pa se imami Malik s time nije složio, govoreći: “Vođo vjernika, nemoj to činiti. Do ljudi su stigla različita mišljenja i hadisi, što su oni prihvatili u svojoj praksi, tako da bi bilo teško odvojiti ih od njihovih uvjerenja. Zato pusti ljude, neka rade kako su navikli, u skladu sa onim što su u svojim mjestima oni izabrali.” Ovo je rezultat razumijevanja i bogobojaznosti ovoga imama, jer mnogi bi se dodvorili vladaru kada bi imali priliku za to, te na taj na­čin ojačali svoju poziciju naspram neistomišljenika. Ovo se kroz povijest često dešavalo, jer su neistomišljenici u fikhskim školama i drugim prav­cima ponekad i vlast koristili protiv svojih neistomišljenika i protivnika, pa ih čak i napadali i uznemiravali.

2. Objektivnost i pravičnost

U Sahihu imama Buharije spominje se da je Ammar, r.a., rekao: “Ko se okiti sa tri stvari posjeduje iman: objektivan pogled na sebe, širenje sela- ma i mira prema ljudima te dijeljenje imetka bez straha od siromaštva.”^[2] Objektivnost je cijenjena osobina koja iziskuje da na druge u svim situa­cijama gledaš kao na sebe. Ova osobina je neophodna i nameće određena pravila:

– Ako sigurno znamo da nešto postoji, ono može nestati samo uz sigurno znanje. Ko je postao musliman, ne prestaje to biti i ne može se donijeti sud da je nevjernik osim uz siguran argument. Kada god sigurno znamo da neko nešto posjeduje ili da mu pri­pada, to mu se ne može osporiti osim uz pouzdan argument.

– Manje je opasna greška suditi da je neko vjernik od one da je neko nevjernik. Ako na osnovu vanjskih pokazatelja donesemo sud da je neko musliman a on to ne bude, lakše je od prebrzog proglaša­vanja nekoga nevjernikom, a on to ne bude. U jednom hadisu stoji upozorenje: “Ko nekoga proglasi nevjernikom ili mu kaže da je Allahov neprijatelj, a ne bude u pravu, to će se vratiti na njega.”^[3]

– Nije dopušteno nekome pripisivati grijeh i prekidati kontakt ako se radi o pitanjima koja su podložna rješavanju ličnim naporom idžtihadom. Ovo je kazao Ibn Tejmije i ovo je stav ehlu-sunne- ta. Oni smatraju da nije griješan onaj ko svojim trudom rješava određena pitanja, bez obzira da li se radilo o temeljnim (usul) ili manje važnim pitanjima (furu‘). Kada uloži maksimalan napor da bi došao do ispravnog rješenja, a pri tome je stručan, ne može biti griješan zbog tog idžtihada, već ga čeka nagrade, tako da to ne smije biti razlog za razilaženje muslimana.

– Treba se čuvati proglašavanja određene osobe nevjernikom ili nje­nog proklinjanja. Ovo vrijedi čak i kada bi ta osoba pripadala gru­pi koja bi se mogla opisati kao nevjernička. Uzmimo za primjer imama Ahmeda, koji je džehmije smatrao nevjernicima, kao i one koji su za Kur’an govorili da je stvoren, ali uprkos tome nijednog od njih pojedinačno nije proglašavao nevjernikom, ni Me’muna niti nekog drugog, nego je čak za njega učio dovu i molio oprost.

– Treba suditi po vanjštini, a Allah jedini poznaje tajne. Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Nije mi naređeno da otvaram ljudska srca niti da cijepam njihovu unutrašnjost.”^[4]

Davanje prilike neznalicama da našu ulemu proglašavaju nevjer­nicimajeste jedna od najružnijih pojava. Postoji saglasnost među ehlu-sunnetom da se muslimanska ulema, kao ni jedan musli­man, ne smiju proglašavati nevjernikom samo zbog pogreške. Ibn Redžeb kaže: Većina imama su pogriješili u nekim pitanjima, što nimalo ne umanjuje njihov imamet i znanje. To je nestalo u moru njihovog znanja, lijepih namjera i hizmeta vjeri. Vrebanje njihovih grešaka nije pohvalno, posebno u manje bitnim pitanji­ma gdje greška neće naškoditi, niti ćemo neku korist vidjeti ako to otkrijemo.

Čudno je da se mnogi ljudi čuvaju zabranjenih jela, konzumiranja alkohola, gledanja pornografskog materijala, ali im je jako teško da čuva­ju svoj jezik i neoprezno ruše čast živih i mrtvih. Zato su učenjaci kazali da se kritika ljudi iz iste generacije ne uvažava, posebno ako se može pri­mijetiti da se to desilo zbog neprijateljstva, ili zbog pripadnosti nekom mezhebu, ili pak zbog zavidnosti. Ovoga se može spasiti samo onaj koga Allah sačuva. Zehebi veli: “Nije mi poznato da su se ovoga sačuvali ljudi u nekom vremenu. Jedini izuzetak su poslanici i iskreni ljudi.”

Ahmed ibn Hanbel je pitao neke učenike odakle su došli, pa kada su odgovorili da su došli od Ebu Kurejba – a on je inače napadao i kritikovao imama Ahmeda u nekim pitanjima – rekao im je: “Dobar je to čovjek, od njega trebate učiti.” Oni su mu rekli: “On tebe kritikuje i ogovara te.” Tada im Ahmed reče: “Ja tu nisam kriv, samo sam njegovo iskušenje.”

El-A’meš je prenosio hadise od Zerra ibn Hubejša i od Ebu Vaila, a Zerr se priklanjao Aliji ibn ebi Talibu, a Ebu Vail se priklanjao Osmanu. Međutim njih dvojica su se jako voljeli u ime Allaha i do svoje smrti nisu jedan o drugom nešto loše rekli. Također Ebu Vail nije govorio u prisustvu Zerra, jer je on bio stariji od njega.

Prilikom pisanja biografije Ebu Muhammeda ibn Hazma, autora El- Muhalle i autoriteta zahirijskog mezheba, Zehebi kaže: “Ebu Muhammed ibn Hazm mi je drag, jer ima ljubav i poznaje vjerodostojan hadis, iako se s njim ne slažem u mnogim ocjenama hadisa, prenosilaca hadisa, kao ni u temeljnim i sporednim pitanjima. Kategorički tvrdim da je pogriješio u više pitanja, ali ga ne proglašavam nevjernikom niti smatram da je u zabludi. Želim mu, kao i svim muslimanima, oprost i milost. A njegovu inteligenciju i široko znanje mnogo cijenim.”

Pravda iziskuje da svome neistomišljeniku priznamo kada je u pra­vu, makar on bio i grješnik ili novotar, pa čak i nevjernik. Ibn Tejmije je prigovorio nekim koji sebe smatraju sljedbenicima sunneta, kada su odbijali potvrditi i prihvatiti istinite riječi nekih filozofa i islamskih apo- logetičara (mutekellimun), zato što su prema njima osjećali antipatiju ili zato što nisu priznavali neke kvalitete Poslanikove, s.a.v.s., porodice. On je rekao: “Nije nam dopušteno da odbacimo istinite riječi jevreja ili kršća­nina, a pogotovo ši’ija, odbaciti možemo samo neistinu.”

Šejh Abdurrahman es-Sa’di u Tefsiru kaže: “Kada alim kritikuje izja­ve novotara, obaveza je da svakome pruži njegovo pravo i da objektiv­no iznese istinu i neistinu.” Iz spomenutog možemo razumjeti znakove objektivnosti i pravičnosti, pa čak i naspram udaljenih neistomišljenika, a pogotovo prema voljenoj braći.

3. Korištenje strpljivosti, blagosti i taktičnosti, te podnošenje uvreda i uzvraćanje dobrim na loše

Ovo nam je Allah, dž.š., naredio na više mjesta u Kur’anu: Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.^[5] Na ovaj je način Poslanik, s.a.v.s., pridobio srca neprijatelja i izli­ječio njihovu grubost i odbojnost, tako da su prihvatili istinu.

Lijepa riječ, iskren osmijeh i dobročinstvo jesu faktori uništavanja neprijateljstva i zbližavanja srca. To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni.^[6]

Kada je Ebu Hanife počeo poučavati, za njega je Musavir el-Verak rekao:

U vjeri smo sve do danas jaki bili dok nas nisu analogisti na kušnju stavili.

Kad se ljudi okupe, zakriješte

kao što lisice međ komarcima zaštekte.

Kada je Ebu Hanife čuo za ovo, poslao mu je hediju, koja nije bila mito i može se shvatiti kao šerijatski dopuštenom. Kada je Musavir pri­mio hediju, kazao je:

Ako nas ljudi jednog dana prosuđivat’ stanu po fetvama odličnim što smo ih donosili, ispravan kriterijum ćemo im ponuditi što se iz analogije od Ebu-Hanife može uzeti.

Kad za njih fekih čuje on će ih zapamtiti i mastilom ih u knjigu zapisati.

Ovdje možemo svrstati i minimalno korištenje ukora. U Sahihu Buha- rije, u poglavlju Oni koji ne kore druge, Aiša prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., uradio jednu olakšicu koju su neki ashabi izbjegavali činiti. Kada je o tome bio obaviješten održao je govor, i nakon zahvale Allahu kazao: “Šta to čine neki ljudi, suzdržavaju se nečega što ja radim! Tako mi Allaha, ja sam Ga najviše spoznao i bojim Ga se više od njih.”^[7] Također, ovdje se može svrsta­ti izbjegavanje osvetoljubivosti i likovanja u slučaju nadmoći.

4. Izbjegavanje pristranosti mezhebu, tarikatu, šejhu, džematu, grupi ili partiji

Zato se kaže: “Ljubav prema nečemu učini da čovjek oslijepi i ogluhne.”^[8] Pristrana osoba je slijepa, ne razlikuje vrh od dna, niti istinu od neistine.

Takva osoba se, istim žarom, iz osobe koja voli pretvara u osobu koja mrzi. Postoji predanje Alija ibn ebi Taliba koje prenosi od Poslanika, s.a.v.s., ali je ispravnije da su ovo njegove riječi: “Voljenu osobu voli umjereno, jer ti, možda, nekad postane mrska, a mrsku mrzi umjereno, jer je, možda, nekad zavoliš.”^[9]

Ponekad se pretjeruje i izražava fanatizam prema ljudima koji to ne prihvataju i mrze, ali budu iskušani onima koji ih veličaju i u tome pre­tjeruju. Muhammed ibn Jahja Nejsaburi je žalio za imamom Ahmedom kada je umro u Bagdadu, pa je kazao: “Trebali bi svi stanovnici Bagda­da oplakivati smrt imama Ahmeda.” Zehebi na ovo kaže: “Nejsaburi ovo kaže u kontekstu žaljenja, a inače je oplakivanje šerijatski zabranjeno.” Neki su izjavili kako su u Horasanu smatrali da je imam Ahmed melek a ne čovjek. Postoji i izjava pojedinaca koji su govorili da je Ahmedov po­gled ravan ibadetu jedne godine. Zehebi kaže da je ovo nepotrebno pre­tjerivanje.

Imam Ahmed je bio skroman čovjek koji se čuvao pretjerivanja, ali se ovakve stvari pojave kod nekih ljudi u stanju emotivne rastresenosti, žalosti i sl. U svakom slučaju, ovo su ružne i neprihvatljive riječi koje treba odbaciti i suprotstaviti im se, kao što su to uradili Zehebi i drugi učenjaci.

Muhammed ibn Mus’ab je izjavio: “Časniji je Ahmedov udarac bičem od svih dana Bišra el-Hafija.”, pa je Zehebi rekao: “Bišr je bio vrijedan kao i Ahmed, ali mi ne znamo vrijednosti djela, to jedino Allah zna.”

Došla mi je jedna poruka preko interneta gdje piše: “Ibn Baz je dže- mat, a moglo bi se reći i Albani… ” Odgovaram punih usta da je Ibn Baz jedan od muslimanskih imama, mi ga mnogo poštujemo i Allaha za svje­doka uzimamo da ga volimo. Sjećam se da je jednog dana rekao: “Tako mi Allaha, otkako znam za sebe pa do danas, ne znam da sam uradio neko djelo osim radi Allaha.” Ovo je stepen iskrenosti i posvećenosti Allahu koji ćeš danas teško naći kod naše uleme, a da ne govorimo o drugim ljudima. Međutim teško se može cijeli ummet svesti na jednog čovjeka, svejedno bio to Ibn Baz, Albani, Ibn Usejmin ili neko četvrti. Allah je u ovom ummetu dao mnogo dobra, različiti su potencijali, talenti i znanja kod različitih pojedinaca. Prihvatanje mišljenja jedne osobe da je džemat da samo od nje treba uzimati, jeste nešto neprihvatljivo, čak i prema kriterijima dotičnih imama.

Kada je Ibn Baz obavljao dužnost muftije u Saudijskoj Arabiji, svoje mišljenje nije smatrao obavezujućim za ljude, nego je smatrao da je njego­vo mišljenje poput mišljenja drugih učenjaka – može se uzeti ili odbaciti na osnovu argumenta. Zato od ljudi ne treba tražiti više od onoga što je sam šejh smatrao. Vjernost iziskuje pridržavanje ovoga bontona, a fana­tizam ponekad donosi suprotno tome, a to je nipodaštavanje onih koji ne ulaze u krug toga fanatizma.

Prenosi se kako je neki učenjak fikha iz Kufe putovao na hadž, pa je u Hidžazu sreo neke alime, poput Ataa, Tavusa, Seida ibn Džubejra i drugih, pa kad se vratio u Kufu, rekao je: “O stanovnici Kufe, radujte se, tako mi Allaha, vi ste trenutno sva ulema fikha. Svi učenjaci Hidžaza, Ata, Tavus i Seid su poput vaše djece, pa čak poput djece vaše djece.” Ne znam šta je mislio pod ovim, da li to da su djeca ovih bolje upoznata sa fikhom od spomenutih učenjaka?!

Jedan je brojao navodne greške Ibnu-l-Dževzija, da bi kazao: “Nije mi poznato da je njime zadovoljan iko u čije znanje, vjeru i razum imamo povjerenja.” Zehebi je ovo prokomentarisao: “Ako Allah njime bude zado­voljan, ostali nisu bitni.”

Često slušamo nipodaštavanje određenih osoba i samo zato što nije našega mezheba, tarikata ili ne pripada našem džematu, tvrdi se da nema znanje i da ne vrijedi. Ebu Nuajm je za jednoga čovjeka o kojem se govo­rilo kako uči hadis, kazao: “Što će mu hadis, on bolje zna Tevrat.” Ovdje odgovaramo da, možda, musliman izučava Tevrat kako bi spoznao šta je od toga istina a šta neistina, šta je derogirano, šta je ispravno a šta izvi­topereno, radi odgovora sljedbenicima knjige. Nikome se ne može uskra­ćivati da proučava Poslanikov, s.a.v.s., sunnet, niti se smije kazati da on bolje zna Tevrat, u smislu kritike i nipodaštavanja dotične osobe.

Fusnote:

^[1]      Bilježe Muslim u Sahihu, 3/1357; Tirmizi, 4/23; Ebu Davud u Sunenu, 3/37; Nesai u Kubrau, 5/173; Ibn Hibban u Sahihu, 11/44; Ahmed u Musnedu, 5/352, od Sulejmana ibn Burejde a on od svoga oca.

^[2]      Sahih Buharije, Knjiga imana, poglavlje Nazivanje selama spada u islam.

^[3]     Bilježi Muslim: Knjiga imana, poglavlje Stanje onoga ko se svjesno odrekne svoga oca.

^[4]     Bilježi Buhari, Knjiga o pohodima, poglavlje Slanje Alije ibn Ebi Taliba i Halida ibn Velida u Jemen prije Oproštajnog hadža.

^[5]      Fussilet, 34.

^[6]      Fussilet, 35.

^[7]     Sahih Buharije, Kitab o edebu, poglavlje Oni koji ne kore druge.

^[8]      Postoje predanja da je ovo hadis kojeg prenosi Ebu Derda. Bilježe ga Ebu Davud, 4/334, broj 5130; Ahmed u Musnedu, 5/194, broj 21740, 6/450, broj 27588; Taberani u Musneduš-ša- mijin, 2/340, broj 1454 i 2/346, broj 1468; Kadai u Musnedu-š-Šihab, 17157, broj 219 i Abd ibn Humejd u Musnedu, 1/100, broj 205. Hafiz Iraki kaže da je niz prenosilaca (sened) slab. Zerkeši smatra da u svim predajama preko kojih dolazi ovaj hadis, postoje određene slabosti. Ovo je slab hadis, u čijem senedu postoji Ebu Bekr ibn Abdullah ibn ebi Merjem el-Gasani eš-Šami, za kojeg postoji mišljenje da se zove Bukejr ili Abdusselam, koji je slab prenosilac. Ibn Hadžer također smatra da je slab prenosilac i da je nakon što su mu ukradene bilješke miješao informacije. Zehebi za njega veli da je imao znanja i vjere, ali su ga ocijenili slabim u prenošenju hadisa. Kada su Ahmeda ibn Hanbela pitali o njemu odgovorio je da je slab. Isa ga nije prihvatao kao prenosioca. Ebu Hatem kaže da je Jahjaa ibn Meina pitao o Ebu Bekru ibn ebi Merjemu pa ga je ocijenio slabim. Ebu Zur’a Razi također ga je ocijenio slabim i ravijom čiji se hadis ne prihvata. Ebu Hatem kaže da su mu hadisi slabi i da je nakon pljačke njegovih stvari miješao informacije. Ibrahim ibn Ja‘kub Džuzdžani kaže da nije jak prenosilac. Tako­đer, Nesai i Darekutni kažu da je slab prenosilac.

^[9]      Hadis bilježi Tirmizi u Sunenu, 4/360, broj 1997 u poglavlju Dobročinstvo i povezivanje (el- birruve-s-siletu), preko Suvejd ibn Amra el-Kelbija, od Hamada, a on od Ejuba, koji prenosi od Ibn Sirina, a on od Ebu Hurejre. Tirmizi kaže da je hadis garib (predaja pojedinaca) i da ga u ovom obliku poznaje samo preko ovoga niza prenosilaca. Ovaj se hadis prenosi i drugim senedom preko Ejjuba, a prenosi ga Hasan ibn ebi Dža‘fer, ali je također slab i dolazi do Alije, koji ga prenosi od Poslnika, s.a.v.s. Međutim ispravno je da su ovo ipak riječi Alije. Predaju prenose i Kadai u Musnedu Šihaba, 1/430 i 431, broj 739 od Ibn Omera; Taberani u Evsetu od Ebu Hurejre, 3/357, broj 3395, zatim od Ibn Omera, 5/213, broj 5119, te od Abdu- llaha ibn Amra ibnu-l-Asa, 5/214, broj 5120. Uglavnom, svi senedi ovog predanja imaju neke nedostatke i nejasnoće, tako da je ispravno, kao što smo kazali, da su to riječi hazreti Alije. Darekutni u Ilelu kaže da nije ispravno ovo pripisivati Poslaniku, s.a.v.s., kao i Ibn Hibban, koji kaže da je to velika greška.

Link za integralni tekst:

PREUZMITE DOKUMENT: (format: PDF, veličina: 425KB)

Izvor: cdv.ba/tekstovi/kultura-razilazenja-dr-selman-el-avde/

Akos.ba