Ćeif je nešto što samo naši muslimani imaju

„Muslimani više čuvstvuju, negoli umuju i zato su, osobito stariji i imućniji, koje ne taru brige za egzistenciju, ozbiljni, zamišljeni i kao zadubljeni u neku daleku, neopredijeljenu misao. Neki od njih mogu u tim mislima čitave sate presjediti na obali rijeke i gledati, kako voda teče, a da s nikim ni riječ progovorili nijesu.

Isto tako, mogu oni uz lulu duhana ili dobru cigaretu dane prosjediti ili čitava poslije podneva u hladu granate kruške, šljive ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke, kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a da pri tome ništa, ama baš ništa ne misle niti ne osjećaju. To je tako zvani ćeif.

Ćeif je nešto posebno, što osim naših muslimana valjda nijedan narod na svijetu ne poznaje. I kao što Francuzi imaju svoj esprit, tako imaju naši muslimani svoj ćeif. Ali kolike li razlike između ćeifa i esprita? I dok se pod espritom podrazumijeva nešto spretna, poletnoga, označuje nam ćeif da se čovjek smirio, da se je smirilo ne samo tijelo nego i duh njegov. Ćeif je „kada se uzneseš u neko bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni da dišeš, ni da kahvu piješ ili grizeš cigar duhana“. Elem, nešta slično onoj talijanskoj: „Dolce far niente“.

Ćeif opet u širem smislu jeste ono, što bismo mi rekli: „hoće mi se“ ili „drago mi je“. Ako čovjek nešta učini, pa ga ko upita zašto je to učinio, odgovoriće mu: „Tako mi je bilo po ćeifu“. Isto tako upitaš li ga, zašto nešto nije učinio, reći će ti: „Nije mi bilo po ćeifu“ – pa mirna Bosna.“

Odlomak iz djela: Antun Hangi, Život i običaji muslimana u BiH, Naklada Daniela A. Kajona, Sarajevo, 1907., str. 15.

Dialogos.ba