Tek kad ne možeš ustati, shvatiš koliko si bio bogat

Navikneš se na zdravlje toliko da počneš misliti da je ono prirodno i trajno stanje.

Planiraš godine unaprijed i hodaš zemljom kao da ćeš ovdje ostati zauvijek.

Dok si snažan, tijelo ti je tihi saveznik. Poslušna mašina koja te svojim postojanjem gotovo i ne podsjeća na sebe.

A onda se, usred sasvim običnog dana, sve promijeni.

Sićušan virus, iznenadan poremećaj u ćelijama ili temperatura koja se neprimjetno uvuče u tijelo dovoljan su razlog da shvatiš koliko si bio u zabludi i koliko se taj tihi saveznik može lako povući na način koji nikada ne bi očekivao.

Ležiš na leđima i gledaš pukotine na plafonu koje ranije nikada nisi primjećivao. Čaša vode na stolu pored kreveta odjednom izgleda daleko kao da se nalazi na drugom kontinentu. Pokušaš podići ruku i učini ti se teška, gotovo strana. Ta slabost koja prolazi kroz kosti ne lomi samo tijelo.

Ona melje i čovjekovu oholost. Grubo te podsjeti da je osjećaj kontrole s kojim si živio bio mnogo krhkiji nego što si mislio.

Dani u kojima si gutao kilometre trčeći sada se smanjuju na jednu malu želju: da uspiješ sjesti uspravno bez da se zadišeš ili da ti glavobolja ne pritisne glavu. Zdravlje pravi buku koja čovjeka odvlači od mnogih stvari. Bolest, međutim, stvara neku posebnu tišinu.

Svijet napolju nastavlja da se okreće. Automobili trube, ljudi se guraju ulicama, ekrani telefona neprestano izbacuju nove vijesti. A ti si u svojoj sobi potpuno odvojen od te predstave, osim kroz povremene poglede prema vanjskom svijetu. Vrijeme se više ne mjeri satima, nego dozama lijeka i trenucima kada bol nakratko utihne.

U toj tišini padaju maske i stvari počinju izgledati onakve kakve zaista jesu.

Sve one rasprave koje si jučer vodio da dokažeš da si u pravu, sva nastojanja da tvoja riječ pobijedi, sve ambicije za koje si se bojao da će ti izmaći — sve to počinje blijedjeti. Ostaje samo jedna ogoljena istina: tvoja potpuna potreba za Allahom.

Ti si samo krhko biće kojem nekoliko stepeni povišene temperature može oduzeti snagu toliko da više ne može podići vlastitu glavu. I upravo u najdubljoj tački nemoći počinješ razumijevati značenje hadisi-kudsijja koji potpuno mijenja pogled na bol i daje toj slabosti sasvim novu dimenziju:

„Zar nisi znao da se Moj rob taj i taj razbolio, a ti ga nisi obišao? Zar nisi znao da bi Me, da si ga obišao, našao kod njega?“

„Našao bi Me kod njega.“

Kakva rečenica. I kakvo duboko značenje Allahove blizine. Naš Gospodar nije rekao: „Našao bi Moju nagradu.“

Nije rekao: „Našao bi Moju milost.“ Rekao je: „Našao bi Me kod njega.“

Kao da upravo ona slomljenost koju bolest ostavlja u čovjekovoj duši postaje vrata kroz koja ulazi svjetlo.

Zdravlje te može navesti da potrčiš za svime što ti je dato i da zaboraviš Darovatelja. Oholost može zaslijepiti pogled, a osjećaj snage i uspjeha ima svoju opijenost. Bolest te zaustavi.

Natjera te da ponovo vidiš vrijednost blagodati, jer neke stvari najbolje upoznamo tek kroz njihovu suprotnost. Užareno tijelo, ubrzano disanje i onaj slomljeni pogled u očima bolesnika prevazilaze hladan opis medicinskih simptoma. Pretvaraju se u posebno stanje Allahove blizine. Bolesnik u postelji možda ne može obavljati ibadete na način na koji je navikao.

Ne stoji u safovima klanjača. Ne tavafi. Nekada ne može ni usnama pokrenuti zikr.

Ali u svojoj slabosti, nemoći i potpunoj potrebi nalazi se u jednoj drugoj vrsti robovanja Allahu — robovanju u kojem bi trebalo biti najmanje prostora za pretvaranje i oholost.

To je stanje u kojem tijelo prije jezika priznaje: „Ja sobom ne upravljam.“

Bol je težak. Noć bolesniku s temperaturom zna trajati toliko dugo da mu se čini kao da zora nikada neće doći. Ali upravo ta slabost ispire iz duše hrđu lažnog osjećaja snage. Ponovo slaže svijet pred tvojim očima i vraća stvarima njihovu pravu veličinu.

Nisi izgubio samo snagu. Počinješ se oslobađati i iluzije koja ti je ranije zaklanjala tvoju stvarnu slabost.

Snaga čovjeka učini zaboravnim. Slabost ga podsjeti. Možda zato najveći problem nije sama bolest.

Možda je problem onaj trenutak kada ponovo ustanemo iz postelje, ozdravimo i vratimo se svojoj staroj nemarnosti, zaboravljajući ono što smo upoznali u bolnim i usamljenim noćima.

Čast potpune potrebe za Allahom.

I čast Njegove blizine.

Prijevod i adaptacija: akos.ba