Ćamil Sijarić: Hasan, sin Huseinov

Stao sam najzad da se pitam: šta je to što me privezalo za Hasana, trebaju li mi njegove priče i šta imam od njih, ako išta imam? Znao sam da bi mi on odgo­vorio da nemam ništa drugo, do da ih i sam nekome ispričam, da je na ovome svijetu najvažnije da imamo jedan drugom nešto da ispričamo Poznavao sam Hasana, sina Huseinova. Kad sam jednog dana ušao u han Kolobaru, po­kazali su mi ga rukom i rekli da ga pozdravim, da mu kažem koju ljubaznu riječ i odam poštovanje kako najljepše umijem jer on to voli, a zatim da prođem i sjednem na sećiju odakle, ako hoću, mo­gu kroz prozor da gledam svijet na čaršiji kako ku­puje i prodaje, a imam priliku i Hasana da gledam i poslije da pričam kako sam i ja u Sarajevu, u ha­nu Kolobara, vidio Hasana, sina Huseinova.

Nisam umio da ga pozdravim onako kako se od mene tražilo, okrenuo sam se ka nekakvom čovje­ku za kojeg su mi rekli da je Hasan, povio se malo u struku, nešto rekao ili ništa, i otišao na sećiju. Nisam dao sebi pravo da ga sa sećije gledam, kad ga nisam ljudski pozdravio; ja koji sam sada prvi put čuo za toga Hasana, i prvi put ga vidio, nisam ni znao zbog čega da ga drukčije pozdravljam ne­go što obično pozdravljam ljude, i ono moje povi­janje u struku, i ono što sam tome čovjeku u prola­zu rekao, bilo je po nagovoru mojih prijatelja, pa je – zbog toga, i ispalo neuljudno: tako da od sebe nisam ništa dao, a od srca baš nimalo, a ni šta tra­žio od toga Hasana – ni toliko da na moj pozdrav odgovori. Moji prijatelji su mi zamjerili, a ja im odgovorio da žalim – ali da drukčiji pozdrav ni­sam ni dužan čovjeku kojeg ne poznajem, a i ne treba mi da se sa njim upoznajem; u han sam do­šao da čaj popijem i da kroz prozor gledam čaršiju. Rekli su mi da je to tačno, da nas je sviju čaj ovamo doveo – ali da je, za moju sreću, u sobi Ha­san, sin Huseinov i da treba da se bar dobro nagledam kad već ne mogu i da ga čujem.

Šta je to trebalo da čujem od toga Hasana ja ni­sam znao, a nisam ni pitao moje prijatelje, i uzeo sam da mirno – gledajući kroz prozor čaršiju, po­pijem čaj. Može biti da su moji prijatelji pomislili da su me uzalud doveli u han zbog Hasana, kad me je­dan takav čovjek ne zanima nego čaršija; vidio sam da im je žao što sam takav, što nisam kao oni – koji u han dolaze da bi vidjeli, i ako ih sreća po­služi i čuli Hasana, sina Huseinova.

Popio sam čaj, spustio praznu čašu na tablju, i sad odjednom, stao da gledam po hanskoj sobi. Na sećijama, pokrivenim ovčijim i srnećim koža­ma, sjedjelo je i ćutalo nekoliko trgovaca, reklo bi se iz drugih mjesta, koji su u hanu i noćili, i sad čaj pili. Prešao sam preko njih nemarno očima, i išao do kraja sećije, gotovo do vrata – do Hasana. Pi­tao sam se u sebi zašto su dali da taj Hasan sin Huseinov sjedi do vrata kad su mi rekli da je on je­dan pametan čovjek, najpametniji u cijeloj čaršiji. Nisu me time uzbudili, a ni uvjerili da je onaj čov­jek što sjedi do vrata najpametniji u čaršiji – nisam ga gledao zbog njegove pameti, nego zbog toga što su ga i moji prijatelji gledali, a jedan rekao još i to: da je Hasanu, sinu Huseinovu, milo kad ga ljudi gledaju.

Nisam mogao dalje, upitao sam zašto bečimo u onoga čovjeka. Odgovorili su mi da ja ne moram da ga gledam, da je Hasan, kad se gleda, kao i sva­ki drugi čovjek, ali nije kad se sluša…

– A šta bih čuo, kad bih ga slušao? – upitao sam.

Tim pitanjem iznenadio sam moje prijatelje. Je­dan mi se primakao uz uho, pa će, kao da sam kakvo dijete, polako i razgovijetno:

– Čuj… ovoga Hasana pozvao je jedan čovjek na večeru: njega i još puno svojih prijatelja. I htio dobro da ih ugosti; bio je bogat taj domaćin. Že­nama je rekao nek nije jela koje se na sofru neće iznijeti. I žene stale da kuhaju jela, sve jedno bolje od drugoga. Slana jela, i slatka, i napitke. Toliko tepsija, toliko činija, Bog zna koliko. A Hasan, sin Huseinov, dok se večera pripremala, pričao pri­če… Pričao im je toliko čudne priče, i toliko lije­pim glasom da su svi ljudi umuknuli. Nisu disali. Nisu više znali ni gdje su. Bili su tamo gdje ih je odveo Hasan svojom pričom… Bili su u sasvim drugom vremenu, u davnom vremenu; ovo svoje su zaboravili, i sebe su zaboravili. Nisu jedan dru­goga vidjeli, nisu ni Hasana vidjeli, do samo mu glas čuli – a i taj glas kao da je dolazio iz nekog čovjeka koji je živio nekad davno i sve vidio i znao – znao šta su ljudi radili prije dvjesta i koliko god hoćeš unazad godina, i kakvi su bili ti stari ljudi. I evo šta se desilo one noći kod onog domaćina kad su žene spremale večeru a Hasan dotle pričao pri­če: htjele su i one, bar nešto, da čuju od onoga što Hasan priča – unijele bi sud sa jelom u sobu i sta­le, i kako bi tu stale tako bi i ostale slušajući priču. Jedna tako, druga tako, i treća tako. I više ni one nisu bile tu, nego tamo gdje ih je, svojom pričom, odveo Hasan. Vratio ih je u zoru pijetao, kad je za­pjevao. Sjetile su se tada svojih jela koje su sinoć pripremale za večeru, ali je bilo sve kasno – jer ono što je ostalo na ognjištima, izgorjelo je; mogle su, jadnice, samo da kukaju. Zato Hasana neće da slušaju oni koji ikakva posla imaju, propadne im posao slušajući ga. Neki, ovdje u hanu, ne zaspu noću – i sjutradan ne žive u ovom vremenu nego u nekom davno prošlom, i ne liče na sebe, ne pozna­ju ljude koje su poznavali nego neke koji su davno živjeli, i cio dan sa njima žive. Izgledaju kao da su pijani, ili budale, ili hoće da su mnogo pametni. Neki su bili tužni, ako je priča bila tužna – i bilo im žao što su se rodili kad je svijet takav… Ne umijem ti o njemu pričati, o Hasanu, sinu Huseinovu, nego dođi uveče u han kad on priča, da ga čuješ.

Pošto mi je sve to rekao u uho, polako i razgovi­jetno kao kakvom djetetu, moj prijatelj se odbio od mene; nije čekao da mu na to išta odgovorim, ili da ga pitam, a imao sam i da mu odgovorim i da ga pitam. Popili smo još po jedan čaj, ćutali ko­ji trenutak a zatim sam ja počeo:

– Priča li istinite priče ili izmišljene onaj Ha­san?

Moj prijatelj mi se okrenuo, gledao me preko prazne čaše u ruci, veli mi:

– To se ne zna; to se nikad ne može znati – kad bi neko Hasana to upitao, uvrijedio bi ga i on bi, istoga časa, prekinuo priču. A to bi bila velika šte­ta i ljudi bi se na onoga što pita naljutili, platili bi mu čaj i pokazali vrata, nek ide. Kad ste me pitali, a srećom niste njega – i nemojte da vam se to omakne s jezika, ja ću vam odgovoriti: ono što bi, u njegovoj priči, moglo biti istina, učini vam se da je izmišljeno, a ono što je izmišljeno, učini vam se da je istina, i vi nikada niste ni ovamo… ni ona­mo… nego u rukama Hasanovim koji vas ljulja i tamo i ovamo kao da ste u kolijevci. Kad hoće da se nasmijete, vi se nasmijete; kad hoće da vas pre­padne, vi se prepadnete, a kad uzme da priča mud­ru priču, vama se učini, da oko sebe vidite sve nekakve starce s bijelim bradama do pojasa, među kojima ste samo vi bez pameti.

Oslikao mi ga je tako kao da se radi ne o Hasanu pričalici, nego o Hasanu čarobnjaku. Gledao sam ga tamo na kraju sećije, gotovo do vrata, usamljenog; učinilo mi se da taj čovjek ništa u ži­votu nije postigao, a ni želio da što postigne, do da tako sjedi po hanovima i da, ako neko hoće da ga sluša, priča svoje priče. Bio je srednjih godina, lije­pa, mrka, izdužena lica nad koje se nadnosila ma­la, od bijela prediva ispletena kapa sa kićankom od svih mogućih boja presječenom do same kape, tako da je ličila na još dobro nerazvijen šareni cvi­jet. Crne, krupne oči, bile su mu pune vlage, nadstrešene dugim trepavicama i gustim vjeđama – i ona mu vlaga, kad zatrepće očima, odsijavala ne­kim čudnim, bolnim sjajem. U ogrtaču sa jakom od žute lisičije kože sjedio je kao kad zvjerka čuči u kakvom jesenjem grmenu punom krupna, čađa­va lišća, pred opadanje. Ni na koga iz čaršije nije ličio: ni na trgovca, ni na zanatliju, ni na hodžu, nego bio jedan od onih dokonih ljudi koji se, svu­da u svijetu, po ovako velikim hanovima, povijaju, sjede do vrata da ne smetaju, ćute, pogledaju po­nekog ili nikog i ništa ne gledaju jer su dovoljni sa­mi sebi. Kuće obično nemaju, a i ako imaju zami­jenili su je za han gdje im je zimi ugodno jer je toplo, a ljeti je hladovina. Usamljenici su, i srećni su što sa svoga mjesta, tamo negdje kod vrata, mo­gu da gledaju ljude, i slušaju šta zbore. Nisu siroti­nja, ne ištu – ne gledaju u tuđ čaj; kad bi para ima­li koliko ih nemaju, oni bi svima u hanu platili čaj – nego su tako… nekakav sastavni dio hana, ni njegova sreća ni nesreća…

Takve su mi misli, o tim ljudima, prolazile kroz glavu dok sam gledao Hasana, sina Huseinova. Doznao sam da mu je otac Husein bio učen i ugle­dan čovjek; prezivao se Akovalija – po Akovu na Limu iz kojeg mu je, uz nekakve nemire, došao djed. Doveo je sa sobom braću, i više nekim zabranjenim poslovima nego poštenim radom braća i njihovi sinovi zaimali – svi, sem Huseina, oca Hasanova; on se dao na knjigu, na posao koji paru ne donosi, i sa ženom i dvojicom Hasana, od kojih mu je jedan bio sin a drugi posinak, živio siromaš­no. Dvojica Hasana – stariji dovodak i posinak i mladi sin, slagali su se kao dva rođena brata, ali ništa nisu radili, ni paru imali. Onaj što je bio ro­đeni sin Huseinov – kojeg su, da ga razlikuju od onog drugog Hasana, zvali Hasan, sin Huseinov, išao je sa ocem po mahalama i naslušao se njego­vih mudrih priča iz knjiga i onih koje je sam izmiš­ljao. Tada se Hasan, sin Huseinov, i sam naučio da izmišlja priče, da istinite – iz knjiga Huseinovih, pretvara u lažne a lažne u istinite i stvara ne­kakve treće, svoje priče…

Po smrti Huseinovoj Hasan se pročuo sa svojim pričama, boljim od očevih, ljepšim glasom i ljepše ispričanim – i vještinom da se prilagodi trenutku, mjestu, i raspoloženju slušalaca – tako da se nije moglo dogoditi da veselim ljudima priča tužne pri­če ili neveselim vesele. Pošto se napričao po mahalama, gdje su ga i hranili zato što ih zabavlja, Hasan se, polako, spustio na čaršiju – tamo gdje su hanovi, i u njima se, najprije u manjim, zadržao jedno vrijeme, a zatim ušao i u najveći – u han Kolobaru. Tu su bili drukčiji putnici od onih po malim hanovima, i bo­lji handžija – neki Arif Tabak, koji mu je za stalno dao ono mjesto na kraju sećije do vrata, i hranio ga. Zauzimao je to mjesto do vrata rano izjutra – kad soba stane da se puni svijeta, i napuštao ga kasno u noć, kad se soba isprazni.

Prvi put sam čuo njegovu priču kad sam, jedne večeri, ne znajući kud ću, otišao u han. Sjedio je na onom svom stalnom mjestu, na sećiji do vrata. Iznad glave mu je, obješen o klin, gorio fenjer; osvjetljavao mu je onu čudnu kapu od bijela prediva sa kićankom na vrhu nalik na šaren cvijet, lice mu je bilo u sjenci – ono njegovo mrko, izduženo lice, i meni se učinilo sitno, kao u djeteta. Pribijeni uz njega – toliko da je jedva disao, slušali su ga ljudi: neki su sjedili skrštenih nogu, neko na koljenima, neki čučali. I sam sam čučao, jer nisam imao gdje sjesti, i slušao ga; mogao sam da uhvatim tek po­nešto iz njegove priče – onoliko koliko je bilo do­voljno da me primami, ali ne i cijelu da čujem. Ok­retao sam se ljudima oko sebe da mi kažu šta je re­kao, ali odgovor nisam dobijao – jer nisu imali kad da se sa mnom zabavljaju; izgledalo je kao da Hasan tamo nešto dijeli, pa bi ostali bez dijela.

Poslije sam dolazio ranije i zauzimao bolje mjesto, ali nikad ono najbolje – jer bilo je hitrijih od mene, i uvijek mi je ostajalo da čučim ili da sje­dim na koljenima. Mogao sam, sa tog boljeg mjes­ta, da dobro čujem Hasana i da ga dobro vidim: bio je tu – blizu, i u isto vrijeme daleko, i iz te da­ljine, pred naše oči, izvodio nekakav nepostojeći svijet sa svim što ljudi mogu da imaju, da steknu, da izgube, da stradaju ili dobijaju u bitkama, da se žene, da hode po svijetu, da umiru – da se ne zna šta je u tome svemu bilo istina a šta Hasan izmis­lio.

Pričao je bez reda šta mu na um padne ili šta mu je lakše da izmisli; kad izmišlja bio je sporiji, zastajkivao je, ćutao sve dotle dok čaj ne popije, a kad mu ne ide ni uz čaj, uzimao je gotovu priču, da ne čekamo. Te gotove priče bile su o starom Sa­rajevu – onakvom kakvo je nekad davno bilo, i kakvi su u njemu bili ljudi, sokaci i kuće; bile su kuće okrenute drukčije: prozori su im gledali na vrtove i bašče a stražnja strana na sokak, i sve što se iz njih prolijevalo, oticalo je niz sokak. Djeci se govorilo da paze kad neko dolje sokakom prolazi, da ga ne pokvase…, a kad se to ipak desi – čovje­ku se iznese ibrik sa vodom da se opere, a dijete se izbije.

Volio je da mijenja slike starog Sarajeva, volio da ga ruši i iznova gradi. Palio ga je vatrom. Plavio vodom. Harao bolestima. Pljačkao hajducima. Zažmurio bi kad bi ga, uz neki požar, zavio u dim da se u njemu ništa nije vidjelo – ni čovjek čovjeka, ni kuća kuću, do plamen i dim. Poslije bi ga, gotovo cijelog, iznova načinio i uvijek ljepšim. Nije dao da to novo Sarajevo dugo traje, i ako ništa drugo a on bi ga iskaljao blatom toliko da je u njega bilo gadno pogledati – a zatim ga očistio, okrečio i po­krio zelenilom voćnjaka. Ali ni toj novoj slici sta­rog Sarajeva nije dao mira – i, iz vedra neba šinuo bi grom u neku od minara i prelomio je; nije govo­rio da je to zbog krive kletve trgovaca na čaršiji, nego da grom bije u visoko. Kažnjavao je krivce zatvorom, trgovcima koji su krivo mjerili probijao ekserom uši i prikivao ih za direk nasred čaršije da ih svak vidi. Teže krivce davio je noću u gradskoj tvrđavi; za svako zadavljeno grlo ispaljivao je po jedan top; nek se zna da se na tvrđavi davi i da za svakim, jedne noći, može da pukne top. Treće je slao u Aziju, u progonstvo – u Karakazan, odakle se nisu vraćali. Nije žalio za njima, a ni veselio se njihovoj nesreći, do polako, kao da je tu bio i sve to vidio, ispredao priče o ljudskim sudbinama, ne­poznatim i nepredvidljivim, svakom čovjeku još prije rođenja na čelu ispisanim, ali uzalud to pis­mo na čelu nosi kad ne može da ga pročita.

Ispa­dalo je da je za čovjeka najveća nepravda što cio vijek nosi jedno pismo, a nije mu dato da zna šta tu piše; s te strane on je rob nekakvom pisaru koji mu je ispisao sudbinu i pismo zapečatio. Neće mo­ći da po svojoj volji upravlja svojim radnjama; one su mu određene onim pismom. Zato Hasan, sin Huseinov, nije krivce krivio, a ni divio se do­brim ljudskim djelima, jer ni dobro ni zlo nije od njih zavisilo nego od onoga što im je na čelu zapi­sano. A ne može se ni pročitati, ni dopisati, ni – ako ne valja, izbrisati. Ni na to se Hasan nije lju­tio; pričao je mirno i ravno, i – ne iz njegovih riječi nego iz njegove mirnoće ispadalo je da je najbolje tako kako je čovjeku unaprijed određeno. A ono što je ipak dobro da čovjek pokuša da uradi, jeste da se na vrijeme oženi, da ima svoj dućan i da živi kao ostali ljudi u čaršiji. Neka gleda kako Miljacka teče, kako u proljeće lista drveće, i kako u jesen opada list; sve drugo će mu biti suvišno i glava će ga od toga boljeti.

Ponekad bih u sebi rekao da neću ići u han da slušam Hasana, ali i onda kad nisam odlazio, čini­lo mi se da ga čujem kao da sam u hanu. Stao sam najzad da se pitam: šta je to što me privezalo za Hasana, trebaju li mi njegove priče i šta imam od njih, ako išta imam? Znao sam da bi mi on odgo­vorio da nemam ništa drugo, do da ih i sam nekome ispričam, da je na ovome svijetu najvažnije da imamo jedan drugom nešto da ispričamo. Kad bi mrtvi mogli da se kajemo što živi nismo učinili, to bi bilo što nismo pričali… Hasan bi mi rekao da odem na groblje i vidim koliko se tamo ćuti…! Za­to nek se ne gubi vrijeme dok je čovjek ovamo… Nije važno je li ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljeno – da zabavi, nego da se pričajući i slušajući dva puta živi.

Može biti da bi mi tako nešto odgovorio Hasan, da me čuo kad sam se pitao šta imam od toga što idem u han i slušam Hasana.

Došla je kasna kaljava jesen sa kišama i ja sam, uz te kiše, otišao iz Sarajeva; ne znam koliko je sa mnom otišlo Hasanovih priča – tek on jeste: ostala je u meni njegova slika kako, sa onom kićankom na kapi nalik na nerascvjetan cvijet, sjedi na onom posljednjem mjestu na sećiji do vrata, da ne smeta. Nisam mogao da zamislim to mjesto bez njega, njegovu glavu bez cvijeta na kapi i fenjera gore nad njim, obješena o klin. Ljudi će ulaziti u han, prolaziće pokraj njega i sjedati na sećije, a on će – na onom mjestu do vrata gdje ne smeta, gledati preda se i ni na čiji čaj neće dići oči da kaže da bi i on popio čaj. Neće ličiti na trgovca, ni na zanatliju – nego na čovjeka iz nekakvog davnog vremena i dalekog kraja koji se, nekim čudom, obreo tu u ha­nu.

Tri godine, provedene izvan Sarajeva, sa drugim ljudima i u drukčijim prilikama, bile su dovoljno dugo vrijeme da na mnogo štošta zaboravim, pa i na Hasana, sina Huseinova; njega sam se još naj­duže sjećao, ne po pričama nego po sudbini njego­voj da vječito sjedi na jednom te istom mjestu – onom na kraju sećije, do vrata. Ali – vrijeme je prolazilo, i Hasan iz mene odlazio – i najzad bio samo jedan čovjek od mnogih kojih sam se sjećao ili, zbog zaborava, jedva i mogao da ih se sjetim. Znam da sam pokušavao da neke njegove priče prepričam mojim prijateljima da ih zadivim, ali – niti sam umio niti moje prijatelje zadivio, i manuo se posla koji nije za mene. Vidio sam tada da treba sjesti na nekakvo posljednje mjesto, do nekakvih vrata, kao što je on sjedio, i odatle pričati priče; da treba biti pod onom kapom sa kićankom i onim fe­njerom iznad glave – da treba biti nekakav Hasan, sin Huseinov. Bila je ta moja nevještina da prepri­čam njegove priče još jedan razlog da ga zabora­vim; gotovo da sam njega, a ne sebe, krivio što ne umijem da pričam.

Nisu brzo, ali ipak su prošle tri godine, i ja sam opet pred očima imao han Kolobaru i čaršiju – i Sarajevo. Bilo je sve to kao i prije, ali ja sam bio drukčiji: nije me više mamila svjetina na čaršiji, nisam ulazio u han Kolobaru, nisam sem ponekad, šetao uz Miljacku i niz Miljacku ispod drveća; izlazio sam na bregove ispod Trebevića i na groblje na Alifakovcu. Najčešće sam, pred veče, sjedio u samom groblju, oslonjen leđima uz nišan – jer tu je, medu nišanima, trava bila najgušća i tišina najdublja… Nisam se osjećao da sjedim u groblju – što, može biti, ne valja pred veče, jer ono kao da i nije bilo to što jeste: jedno groblje, nego jednos­tavno produžetak susjedne mahale u koju se i sa­mo produžavalo – i razlika je bila u tome što je naselje živih bilo bučno a naselje mrtvih tiho; umor­no tiho… U njega se nije moglo dozvati, niti išta iz njega čuti, do gušter u travi… Mrtvi uveče kao da su padali u još dublji san, od onoga kojim spava­ju… – Gore nad njima ostajali su njihovi kamenovi, i oni, reklo bi se, sanjivi… Naveli su se na sve četi­ri strane, a neki i po zemlji pali – već prema tome koliko se koji, od duga stajanja, umorio…

Čitao sam natpise na njima: imena i godine kad su umrli – i molitve Bogu da im na krilima anđela primi dušu, da ih pripusti u rajske bašče gdje kroz cvijeće protiču vječno hladne vode i na drveću pjevaju, glasom umilnim, rajske ptice. Na jednom ka­menu – iznenadivši se, pročitao sam poznato ime: Hasan, sin Huseinov. Dugo sam stajao kod tog ka­mena. Kod tog imena. Ono mjesto u hanu na kraju sećije, do vrata, gdje neće smetati, ostalo je iza Hasana prazno; on je i ovdje dobio mjesto na kraju… – na samom kraju groblja, do granja, »gdje neće smetati…«. Kamen Hasanov bio je mali, i na njemu mali natpis: nekoliko riječi iz molitve, a zatim da je Ha­san, sin Huseinov, za života uveseljavao ljude svo­jim veselim pričama a mudrim ih poučavao i neka mu je za to mir duši.

Njegove priče sad je krio njegov kamen… bio mu je na kraju groblja, do granja; i mrtav – Hasan, sin Huseinov bio je na kraju…

Izvor: Ćamil Sijarić, PRIPOVIJETKE, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 2000.

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza