Književni kutakU Fokusu

Bošnjačka književnost – glavni pokazatelj postojanja naroda

Književnost je vrsta umjetnosti pisanja bilo kakvih djela, od poezije i proze, pa sve do raznih dokumenata, ali i spomenika jednog naroda i civilizacije.

Međutim, pored svoje terminološko- akademske definicije, za svakog književnog djelatnika, to jest pisca ili pjesnika, književnost je nešto sasvim više. Izljev osjećaja, vodopad emocija, najljepše stvaralaštvo čovjekovih osjećanja i intelektualnog prodiranja u spoznaju samog sebe, ali često i historijsko svjedočenje istine jednog prostora, vremena, kulturne, tradicije i svega onog što to vrijeme i prostor čini prepoznatljivim.

Književnost Bosne i Hercegovine zasigurno je jedna od najbogatijih ne samo balkanskih ili evropskih, već i svjetskih širina i dosega. Vjerovatno da ne postoji period bošnjačke književnosti a da nije bio okarakterisan burnim varijacijama.

KRALJEVINA BOSNA

U Srednjem vijeku, za vrijeme Bosanskog kraljevstva, književnost- općenito kao ljudska djelatnost ili oblast umjetničkog odražavanja bila je različita od one kakvu poznajemo kroz ostale historijske epohe. U ovom periodu poetska djela veoma su rijetka, da li zbog toga što se dobri Bošnjani Bogumili uopšte nisu bavili takvom vrstom pisanja, ili zbog nedostatka pronađene literature i izvora. Najviše su zastupljeni državni dokumenti kao naprimjer poznata povelja Kulina- bana koja svjedoči o nezavisnosti Bosne i Hercegovine u to doba, ili pisma kraljice Katarine ili kralja Tvrtka drugim vladarima.

Međutim, djela koja u sebi najviše imaju toplog i rodoljubivog patriotizma natopljenog iskrenim osjećajima prenesenih u riječi jesu zasigurno- natpisi na našim stećcima. Svjedoče o Bosni i njenom narodu, ukrašavajući nadgrobne spomenike naših predaka.

„Ustani ti što ratnik si bio, što neprijatelju svom krv si lio. Ka vječnom životu koračaj kroz boj. Ka pobjedi povedi bosanski soj!“ – natpis sa stećka gdje leži poginuli bosanski ratnik

OSMANSKI PERIOD

Dolaskom islama kao dražvne religije na naše prostore, književno stvaralaštvo Bosne i Hercegovine doživljava svoj procvat i puni intenzitet. Glavni uzrok ovome leži u tome da se bosanskoj intelektualnoj kremi pruža prilika otići u velike metropole i tamo steći obrazovanje na zavidnom nivou. Obično je to bio Carigrad, današnji Istanbul. Bosanski velikani vraćali su se sa novim diplomama, idžazetnamama (dozvolama i priznanjima), titualama i počastima te svoje znanje pohranjivali su u pisanu riječ da do Sudnjeg dana služi njihovoj domovini i narodu. Od 15. stoljeća uvodi se i Alhamijado književnost, pisanje bosanskog jezika arapskim pismom, što je još jedan vid nezavisnosti Bosne i Hercegovine, ali i nevjerovatan primjer umjetnosti ”igranja sa jezikom”.

Pisalo se na bosanskom, turskom, staroosmanskom, perzijskom i arapskom jeziku. U ovo doba, glavnu književnu riječ vodili su tarikatski šejhovi, derviši i sufije, i to i onih derviških redova koji su podsticali svoje pripadnike na pisanje poezije (Halvetijski i Mevlevijski tarikat). Među glavnim su bili: šejh Mustafa Ejubović zvani Jujo iz Mostara, Mula Mustafa Bašeskija koji je vodio Sarajevski ljetopis, Arif Hikmetbeg Rizvanbegović, Hevai Uskufi, Hasan Kafi Pruščak, šejh Halvetijskog tarikata koji daje akcenat na pisanje poezije, šejh Fevzija Mostarac- tumač Rumijeve Mesnevije, Derviš-paša Bajezidagić, Fadil- paša Šerifović itd.

Također, bilo je i onih čiji je talenat za pisanjem potiskivan, iz razloga što su pisali protiv države, kao ubijeni šejh Ilhamijja Abdulvehab Žepčak ili protjerani halvetijski šejh Hasan Kaimija.

„U to vrijeme vlast je digla porez, pa su mase upitale učenog šejha šta im je činiti. Nakon što je Hasan-baba Kaimija rekao stanovništvu da se odupru vlasti, sa vrha su mu poručili: ”Odseli se iz Šehera, ili ćemo te ubiti.” Kada je krenuo na put, njegovi derviši izađoše iz tekije i povikaše: ”Reci nam posljednji savjet, šejh- efendija!” On im reče: ”Pomolio sam se za ljude, za drvlje i kamenje nisam.” Nedugo nakon toga, Eugen Savojski upade u Sarajevo i popali sve što bi sagrađeno od drveta i kamenja, a čestiti ljudi se spasiše…”- Halveti ibn Sidki

AUSTRO –UGARSKA I KRALJEVINA SHS; BORBA ZA OČUVANJE BOŠNJAŠTVA

Osmanski uticaj počinje opadati, a bošnjački intelektualci se okreću evropskoj književnosti i upoznavaju se sa srednjom Evropom. Međutim, zbog stalne hrvatsko- srpske propagande, prvi udarac BiH jeste taj da Bošnjaci katolici se počinju izjašnjavati kao Hrvati, a pravoslavci kao Srbi. Nakon dijeljenja Bošnjačkog stanovništva iz nacionalističke mržnje, nastaje nova nepravda: Srbija i Hrvatska (koje u to vrijeme drže najbolje magazine i časopise) ne dozvoljavaju pisanje bošnjačkim piscima osim ako se ne izjasne kao Srbi ili Hrvati.

Mnogi naši mladi pisci, iz želje za popularnošću to i rade. Safvet- beg Bašagić se izjašnjava kao Hrvat, a Osman Nuri Handžić kao Srbin musliman. Zato danas na njegovom turbetu u Mostaru ime i prezime na mezaru napisano je ćirilicom. Rijetki su oni koji su žrtvovali svoju karijeru u zamjenu za istinski patriotizam te zbog toga 1900. godine se pokreće ”Behar”- prvi bošnjački časopis gdje naši umjetnici mogu bez ikakve diskriminacije objavljivati svoja djela. U njemu su pisali, osim već spomenutih, Musa Ćazim Ćatić, reis Džemaludin ef. Čauušević, Alija Nametak, Mehmed- beg Ljubušak (pokrenuo list ”Bošnjak”), Hamza Humo, Abdurezak Bjelavac, Edhem Mulabdić itd.

Uglavnom, ovo razdoblje je obilježeno napadom na indentitet Bošnjaka i Bosne. Srbi i Hrvati traže zabranu izdavanja ovih listova, a Austro-Ugarska odgovara da Bošnjaci imaju pravo na svoj jezik.

Znaš Bošnjače, nije davno bilo

Sveg’ mi svijeta nema petnaest ljeta

Kad u našoj Bosni ponositoj

I junačkoj zemlji Hercegovoj

Od Trebinja do Brodskijeh vrata

Nije bilo Srba ni Hrvata

A danas se kroza svoje hire

Oba stranca ko u svome šire

Oba su nas gosta saletila

Da nam otmu najsvetije blago

Naše ime ponosno i drago

Safvet-beg Bašagić

DOBA SOCIJALIZMA

Neko će reći dobri, neko će reći loši- ali jedno je sigurno; za Bosnu i Hercegovinu dolaze novi dani. Novi sistem, nova vlast, novi režim, novo sve. Osim književnosti. Jedino se ona vrti iz kruga u krug i nepravda nad Bosnom i njenim bosanskim muslimanima se ponavlja. Sve se mijenja, samo je to isto. Dolaskom socijalizma koji je u praksi više ličio na oštri komunizam kog prati striktni ateizam, književni rad Bošnjaka biva sveden na kontrast. Činjenica leži u tome što je su u ovom dobu nastala 3 najznačajnija djela bošnjačke književnosti : Kameni spavač (Mehmedalija Mak Dizdar), Pobune (Derviš Šušić) te Derviš i smrt (Mehmed Meša Selimović), ali i u to vrijeme, baš kao u prošloj epohi, pisci su na društvenoj margini. Zato se Mehmedalija potpisuje kao Mak, Mehmed kao Meša i izjašnjava kao Srbin, a pritom pišu tipičnim orijentalno- islamskim stilom o Bosni i njenim ljepotama. Uspijevali su oni koji su veličali partizanske pobjede i vladajuću partiju. Stara bošnjačka djela se čuvaju u džamijama, tekijama, medresama i privatnim kućama širom BiH.

„Ovdje se ne živi da bi se umiralo, ovdje se umire da bi se živjelo“- Mehmedalija Mak Dizdar

DEVEDESETE

Markantna ličnost koja podiže otpor još 80-tih godina prošlog stoljeća i uspostavlja nezavisnost Bosne i Hercegovine je rahmetli predsjednik Alija Izetbegović. Oko sebe okuplja intelektualce koji Bosni vraćaju stari sjaj te podsjećaju narod na izvornu tradiciju, običaje i kulturu naših prostora.

Rahmetli akademik Muhamed Filipović, Nedžad Ibrišimović kojeg niko nikad nije mogao vidjeti bez francuske kape sa ljiljanima na glavi, Alija Isaković, Abdulah Sidran, Zuko Džumhur itd.

„Izuj obuću kad prelaziš Koranu, Glinu, Savu i Drinu

Operi noge u rijekama, Bosna je ćilimom zastrta.“

Nedžad Ibrišimović

SADAŠNJOST?

A danas? Ko danas čuva pero i mastilo što ga ovolika pomenuta imena ostaviše u amanet?

Poneki članci o prošlim ličnostima koji se objave samo kad su godišnjice, i rijetki osnivači udruženja književnika, kao svršenici medresa i islamskih fakulteta koji pokušavaju vratiti najstariji čovjekov zanat, kao što je ”Tim književnika Mreže Mladih IZ” itd.

”Danas jedva da se čitaju kapitali naših starih

A kamoli da mastilo Bosne poteče po žutoj hartiji…”

Za Akos.ba piše: Tarik Kohnić

Povezani članci