Bošnjaci koji su za vrijeme Austrougarske djelovali na polju edukacije: Muhamed Seid Serdarević

Treći dio

Piše: Nedim Botić

1.3. Muhamed Seid Serdarević

Muhamed S. Serdarević  potječe iz porodice čiji su članovi po tradiciji bili muderisi u Sultan-Ahmedovoj medresi u Zenici. Rođen je 8. decembra 1882. godine a svoja prva saznanja je stjecao pred svojim ocem Abdul-hamid ef., koji je tada službovao kao muderis u Medresi. Već je zarano stekao solidne osnove iz orijentalnih jezika i drugih disciplina, što mu je omogućilo da se po dolasku u Sarajevo automatski uključi u najviši ders kako je i sam pisao svome prijatelju. [1]  U poznatom Gazi Husrev-begovuhanikjahu je slušao predavanja pred najeminentnijim alimima svoga doba, kao što je Mehmed Teufik ef. Muftić, šejh Arif ef. Kurt i brojni drugi. [2]  Svoje školovanje je upotpunio Daru-l-mualliminom i okončao ga 1904. god. Nakon školovanja vraća se u Zenicu gdje provodi veći dio svog radnog životnog vijeka kao muderris  i imam u zeničkoj kaznioni. Bio je prvi trogodišnji urednik Muallima i suradnik skoro svih tadašnjih časopisa islamske i bosanske provenijencije. Govorio je i prevodi sa tri orijentalna jezika turskog, perzijskog i arapskog.

    Muhamed S. Serdarević je jedan od pokretača reforme mektebske nastave. Svjestan da se mektebska nastava ne može dalje obavljati po sistemu « Bergivije «  i na stranim jezicima predložio je novi program, s tim da se nastava obavlja na novi način, na vlastitom jeziku i kvalifikovanim kadrom vjeroučitelja. Program je izložio na prvoj skupštini imamsko-muallimskog  društva u referatu « Preustrojstvo mektebi-ibtidaija « 1904. godine.[3]  

    Njegov spisateljski opus obuhvata preko 18 djela i studija koja se bave vrlo širokim spektrom tema i oblasti. Pisao je  o pravu, historiji, književnoj kritici, akaidu, temama iz islamske dogme i etike nastojeći da popuni koliko-toliko potrebnu prazninu u literaturi na našem jeziku. Najznačajnija djela koja je napisao ubrajaju se slijedeća djela : ” Fikhu-l-ibadat ”,(Propisi o osnovnim islamskim dužnostima), ” Kratka povijest islama ”, ” Uputa u povijest islama ”, ” Dvije opasne socijalne bolesti  ( prostitucija i alkoholizam ) ”, ” Usuli Dinije ( Osnovi vjere)  i dr.  [4] 

Sarađivao je u ”Beharu ”, ” Tariku ”, ” Misbahu ”, ” Biseru ”, ” Muallimu ”, i drugim listovima i časopisima onog vremena. Mnoge radove je objavljivao nepotpisane  ili pod pseudonimima pa su pripisivani drugim ličnostima. Takav slučaj je sa djelom ” Islamski velikani, knjiga za muslimansku mladež ”, koju je izdala Islamska dioničarska štamparija, a koja je pripisivanu reisu Čauševiću. [5]

     Ono što je posebno karakteristično za ovog bošnjačkog alima je činjenica da je Serdarević  jedan od  bošnjačkih alima koji se nije školovao u glavnim centrima islamske učenosti već je svo svoje školovanje  stjecao u Bosni i  nije nimalo zaostajao u odnosu na svoje kolege koji su se školovali vani.  ” Serdarević je bio istinski reformator svjestan svih nedostataka u obrazovanju i svijesti kako običnih ljudi tako i konzervativne uleme. On nije bio od onih koji bi sve da poruše pa da sa ledine prave novi svijet. On je htio da krene dalje, ali zadržavajući kontinuitet sa tradicijom koja je onovremeno bila pod strašnim udarima. Bio je svjestan da se u budućnost ne ide  okrenut natraške, ali isto tako i da se o budućnosti može misliti  jedino idući unazad. ” [6]  

     Muhamed  Serdarević je bio ličnost  koja je svojim intelektualnim sposobnostima i reformskim radom pravio mostove  razumijevanja između savremenosti i prošlosti, modernizma i tradicionalizma i stoga spada u plejadu  najznačajnijih ličnosti koje su da’vetski djelovale u BiH tokom Austro-Ugarske okupacije. Posebno je zanimljivo da je Serdarević živio svega 36 godina i da je tako mlad uspio da postigne takve rezultate u svom da’vetskom angažmanu što nije pošlo za rukom mnogima koji su živjeli u njegovo vrijeme ali i kasnije. Na Vječni svijet je preselio 26. maja 1918. godine, od epidemije gripe koja je harala Evropom i usmrtila više miliona ljudi. Njegov mezar se nalazi u Zenici na mjestu gdje se spaja Babina rijeka sa rijekom Bosnom. 

Fusnote:

[1] Vidi : Karčić Fikret,  Naslijeđe prošlosti- izazovi budućnosti, Muallim br. 6, Udruženje ilmije Islamske  zajednice  u BiH , Sarajevo, 2001., str. 4.

[2]  Vidi : Dizdarević  Mevludin, Muhamed S. Serdarević briljantni  alim i čovjek, Novi Muallim Udruženje ilmije Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2002., str. 77.

[3] Vidi : Serdarević Muhamed, Fikhu-l-ibadat, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, Sarajevo, 1968. god., Str.7

[4]  Vidi : Dizdarević  Mevludin, Muhamed S. Serdarević briljantni alim i čovjek, Novi Muallim, Udruženje ilmije Islamske  zajednice u BiH, Sarajevo, 2002., str. 79.

[5]  Vidi : Isto, str. 78.

[6]  Vidi : Isto , str. 79.

LITERATURA

                                                            KNJIGE:

1.       Korkut Besim, Kur’an s prevodom, Sarajevo, 1977.,god.
2.       Bojić Mehmedalija, Historija Bosne i Bošnjaka, Šahinpašić, Sarajevo, 2001.
3.       Ćurić Hajrudin,  Muslimansko školstvo u BiH do 1918. godine, Sarajevo, 1983.
4.       Karić Enes i Mujo Demirović,  Reis Džemaludin Čaušević prosvjetitelj i reformator, Sarajevo, 2002.
5.       Traljić Mahmud, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo, 1988.
6.       Traljić Mahmud,  Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića, Svjetlost-Štampa, Sarajevo, 1998.
7.       Serdarević Muhamed, Fikhu-l-ibadat, Vrhovno islamsko starješinstvo u SFRJ, Sarajevo, 1968. god.
8.       Spahić Mustafa,  Povijest islama, Rijaset IZ-e u BiH, Sarajevo, 1995.

                                                           ČLANCI:

1.       Hivzija Hasandedić, Islamski  spomenici Nevesinja i okoline, Glasnik, VIS-a, br., 7-8., Sarajevo, 1969.
2.       Karčić Fikret,  Naslijeđe prošlosti- izazovi budućnosti, Muallim br. 6, Udruženje ilmije Islamske  zajednice  u BiH , Sarajevo, 2001.,
3.       Kovačević Salih, Merhum Ali-Fehmi ef. Džabić, Glasnik vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, broj 4-5-6., Sarajevo 1968. godina.

                                          Akos.ba

1.3. Muhamed  Seid  Serdarević

     Muhamed S. Serdarević  potječe iz porodice čiji su članovi po tradiciji bili muderisi u Sultan-Ahmedovoj medresi u Zenici. Rođen je 8. decembra 1882. godine a svoja prva saznanja je stjecao pred svojim ocem Abdul-hamid ef., koji je tada službovao kao muderis u Medresi. Već je zarano stekao solidne osnove iz orijentalnih jezika i drugih disciplina, što mu je omogućilo da se po dolasku u Sarajevo automatski uključi u najviši ders kako je i sam pisao svome prijatelju. [20]  U poznatom Gazi Husrev-begovuhanikjahu je slušao predavanja pred najeminentnijim alimima svoga doba, kao što je Mehmed Teufik ef. Muftić, šejh Arif ef. Kurt i brojni drugi. [21]  Svoje školovanje je upotpunio Daru-l-mualliminom i okončao ga 1904. god. Nakon školovanja vraća se u Zenicu gdje provodi veći dio svog radnog životnog vijeka kao muderris  i imam u zeničkoj kaznioni. Bio je prvi trogodišnji urednik Muallima i suradnik skoro svih tadašnjih časopisa islamske i bosanske provenijencije. Govorio je i prevodi sa tri orijentalna jezika turskog, perzijskog i arapskog.

    Muhamed S. Serdarević je jedan od pokretača reforme mektebske nastave. Svjestan da se mektebska nastava ne može dalje obavljati po sistemu « Bergivije«  i na stranim jezicima predložio je novi program, s tim da se nastava obavlja na novi način, na vlastitom jeziku i kvalifikovanim kadrom vjeroučitelja. Program je izložio na prvoj skupštini imamsko-muallimskog  društva u referatu « Preustrojstvo mektebi-ibtidaija « 1904. godine.[22]  

    Njegov spisateljski opus obuhvata preko 18 djela i studija koja se bave vrlo širokim spektrom tema i oblasti. Pisao je  o pravu, historiji, književnoj kritici, akaidu, temama iz islamske dogme i etike nastojeći da popuni koliko-toliko potrebnu prazninu u literaturi na našem jeziku. Najznačajnija djela koja je napisao ubrajaju se slijedeća djela: ”Fikhu-l-ibadat ”, (Propisi o osnovnim islamskim dužnostima), ”Kratka povijest islama”, ”Uputa u povijest islama ”, ” Dvije opasne socijalne bolesti  (prostitucija i alkoholizam)”, ” Usuli Dinije (Osnovi vjere)  i dr.  [23] 

Sarađivao je u ”Beharu”, ”Tariku”, ”Misbahu”, ”Biseru”, ”Muallimu”, i drugim listovima i časopisima onog vremena. Mnoge radove je objavljivao nepotpisane  ili pod pseudonimima pa su pripisivani drugim ličnostima. Takav slučaj je sa djelom ” Islamski velikani, knjiga za muslimansku mladež”, koju je izdala Islamska dioničarska štamparija, a koja je pripisivanu reisu Čauševiću. [24]

     Ono što je posebno karakteristično za ovog bošnjačkog alima je činjenica da je Serdarević  jedan od  bošnjačkih alima koji se nije školovao u glavnim centrima islamske učenosti već je svo svoje školovanje  stjecao u Bosni i  nije nimalo zaostajao u odnosu na svoje kolege koji su se školovali vani.  ” Serdarević je bio istinski reformator svjestan svih nedostataka u obrazovanju i svijesti kako običnih ljudi tako i konzervativne uleme. On nije bio od onih koji bi sve da poruše pa da sa ledine prave novi svijet. On je htio da krene dalje, ali zadržavajući kontinuitet sa tradicijom koja je onovremeno bila pod strašnim udarima. Bio je svjestan da se u budućnost ne ide  okrenut natraške, ali isto tako i da se o budućnosti može misliti  jedino idući unazad. ” [25]  

     Muhamed  Serdarević je bio ličnost  koja je svojim intelektualnim sposobnostima i reformskim radom pravio mostove  razumijevanja između savremenosti i prošlosti, modernizma i tradicionalizma i stoga spada u plejadu  najznačajnijih ličnosti koje su da’vetski djelovale u BiH tokom Austro-Ugarske okupacije. Posebno je zanimljivo da je Serdarević živio svega 36 godina i da je tako mlad uspio da postigne takve rezultate u svom da’vetskom angažmanu što nije pošlo za rukom mnogima koji su živjeli u njegovo vrijeme ali i kasnije. Na Vječni svijet je preselio 26. maja 1918. godine, od epidemije gripe koja je harala Evropom i usmrtila više miliona ljudi. Njegov mezar se nalazi u Zenici na mjestu gdje se spaja Babina rijeka sa rijekom Bosnom. 

1.4. Omer ef. Humo

     Omer ef. Humo je rođen 1808., godine u Mostaru, bio je muderis u Konjicu a umro je dvije godine iza okupacije 1880.   Ovo su kao što se vidi prilično oskudni podaci koje imamo o Humi. Ipak se za njega može reći da je bio pravi narodni učitelj. Za ono doba kada je nastava u vjerskim školama odvijala na turskom jeziku zagovarao je i isticao prednost narodnog jezika u sistemu  obrazovanja. Uoči je da način koji se primjenjuje u odgoju i obrazovanju muslimanske djece na turskom jeziku na kojem su bili pisani svi udžbenici ustvari otežava nastavu. Đaci su morali savladavati turski i arapsko pismo što nije bilo nimalo lahko, teško i sporo se učilo isključivo napamet a vrlo brzo se zaboravljalo naučeno. Omer ef., se nije ograničio samo na rad u školi već razvija širu prosvjetnu akciju : obilazio je sela konjičke nahije, držao predavanja i vršio poduku na maternjem jeziku.  Naročito bi tokom ljeta dok su učenici medrese u kojoj je predavao  bili na raspustu, išao po selima uz Neretvu pozivajući i upućujući ljude u vjeru, te vršeći vjerske obrede. Tvrdi se da je i posljednje bogumile uveo u islam. Svoje napredne da’vetske misli i ideje unio je, kako u nastavi u medresi , tako i u narodni odgoj i pozivanje u islam.[26] 

    Omer ef., je jedan od  prvih Bošnjaka poslije Omer ef. Novljanina koji se odlučio da štampa svoj ilmihal  pod nazivom  « Sehletul-vusul» na bosanski jezik. Ovo je prvo djelo štampano na našem jeziku posebnom vrstom pravopisa i arapskim slovima, a štampano je u Sarajevu 1875. godine, u vilajetskoj štampariji. [27]   

Ovaj Humin pokušaj imao je svoje pristalice ali i protivnike što će se pokazati i 30 godina kasnije kada Džemaludin Čaušević  nailazi na  razne poteškoće i suprotstavljanja konzervativne uleme  ovakvom načinu reforme i  novim idejama u oblasti obrazovanja. Bilježi se da  je jedan od prvaka autonomnog pokreta Ahmed-aga Henda iz Sarajeva  u svojoj vakufnami izričito zabranio da se u njegovu mektebu koriste udžbenici pisani arapskim pismom a narodnim jezikom.[28] Međutim Humo je živio u Hercegovini  i  imao je podršku jednog djela manje konzervativne uleme. Na ovakav način je Humo stavio do znanja da iako 400 godina prisutan turski jezik u BiH on ipak nije razumljiv širokim narodnim slojevima i treba se okrenuti i onome što narod razumije od čega će biti veće koristi. 

    Koliko je značajno i  korisno  da učeni ljudi  obilaze  narod  i da ih usmjeravaju  govori i slijedeći primjer: ” U Hercegovini u mjestu Kljuni koje je udaljeno od Nevesinja 14 km na relaciji  Nevesinje- Kruševljani  u jednoj muraseli nevesinjskog kadije  Mustafe iz 1796. godine Kljuni se nazivaju Hodanići što je stariji naziv za ovo mjesto. U ovom mjestu sačuvao se velik broj srednjovjekovnih stećaka  što svjedoči da je ovaj kraj u srednjem vijeku bio naseljen bogumilima. Kada su Turci zauzeli ovaj dio Hercegovine, bogumili su primili islam. Pošto u početku nisu imali nikakve vjerske organizacije niti daija koji bi ih poučavali u novu vjeru  počeli su se vraćati u staru vjeru i kasnije opet prelaziti u islam ( hodati ) pa je zbog toga kako se u narodu priča ovo mjesto dobilo naziv Hodanići.  Nakon što su im turske vlasti sagradile džamiju i dobili imama nisu se više vraćali u staru vjeru. ” [29]

Omer ef. Humo  je  bio svjestan šta znači posjećivanje i upućivanje naroda po selima da je to jedini način da se kod njih sačuva vjera. Jer da ih je čekao da mu oni dođu u Medresu da slušaju vaz  ili predavanje teško da bi ikoga dočekao.  Humo nije sjedio  kao drugi i vodio rasprave on se razlikovao od mnogih drugi svojih savremenika, koristio je svaku priliku da posjeti udaljena  muslimanska sela i njegove mještane poučava vjeri. Činio je to posebno tokom ljeta kad bi drugi odmarali on sebi nije davao vremena za odmor. Organizirao je učenje djece po kućama u ovim selima, držao predavanja na sijelima te na ovakav način pokazao ličnim primjerom mnogima a posebno svojim učenicima da daija nema raspusta već djeluje kroz čitavu godinu, kako u urbanom djelu tako i na periferiji. On je dobar primjer i danas jer najčešće najudaljeniji džemati su i najviše zapostavljeni njih malo ko posjećuje  i o njima se najmanje vodi briga.