Bosanski put u Mekku (VI dio)
Naumpadala mi je i ta naša mrtvaja… Bosna. I to u Mekki, centru svijeta, gdje se čovjek sam oko sebe okrene i po nekoliko puta. I tamo je ima. Te nakrivo nasađene, najdraže zemlje za koju se krvio moj otac, a i njegov. Sve jedan drugog smjenjivali. To je opako naslijeđe i među mojim plećkama biljeg. Ne dao Allah da je više ne sretnem, da me šta od nje zakrene…
Žurno sam koračao ka džemretima, u ruci držeći plastičnu bocu koju sam napunio kamenčićima. Nije čudno to što čovjek žuri ostaviti grijeh, odreći ga se. Odbaciti zlo koje čini sebi i drugima. Skončati ga. Zbog toga je valjda veći od životinje, a manji od Boga. Ali čudno je da se grijehu opet vraća žurno, iznova potvrđujući svoju slabost i nezahvalnost.
Razmišljao sam o svojim grijesima. Onim najčešćim. Razvrstavao ih.
Nema ničega u mom lošem postupanju što je bezazleno, čega se ne treba bojati. Svoje grijehe znam bolje nego svoja neznatna dobra. Nijedan nije tako malen i beznačajan da ne bi mogao biti prepreka milosrđu. Nijedan nije tako tanak i providan da me zbog njega ne poklopi kakva muka i nevolja. Ali jado sebi opravda štošta.
Upravo zbog toga, ni u vjerskoj poduci mi više ne pričamo o grijehu. To je neželjena tema. Volimo slušati samo ugodne stvari, jer nam to pomaže da povećamo svoje samopoštovanje i još više volimo i cijenimo isključivo sebe. Grijeh je pogan, i mjesto mu je pod tepihom, iako se kovitla našom pameću, nepodnošljivo zaudara iz naših usta, i svakodnevno steže naša srca i pogađa nas.
Da se ne nadam Allahu i ne dozivam Ga, iz svog dunjalučkog života izbjegao bih na tavan. Jedva sam čekao ponovo ugledati Ka’bu.
Posljednji krug tavafa obavio sam uz neobičan osjećaj smirenosti i olakšanja. Dugo sam se zagledao u gracioznu crninu, i zastajkivao kraj Mekami Ibrahima… Allahu, blagoslovi onoga čija mladalačka pobuna i danas puni ljudska srca. Daj mi Ibrahimovu hrabrost, pa da ne oklijevam i ne pravdam se. Kukavica je onaj ko ne ustane i odupre se. Baci mi pod noge kumire od mojih grijeha i nedoličnih želja. Neka budu hladne moje vatre, olakšane tegobe i uništene zamke meni. Daj da Ti se klanjam do groba, ja i rod moj. I daj da me po dobru spominju oni što poslije mene dođu…
Nekad bi za vrijeme tavafa u nečijem naramku ugledao dijete. Nakon što se rodio moj dječačić, brzo sam postao osjetljiv na dječiji plač i nelagodu. Činilo mi se da u svakom plaču čujem njegov glas. Svaki bi me tužan dječiji izraz podsjetio na njega. Ranije bih, u namjeri da ukažem na ljudsko zlo i izopačenost, često spominjao slučaj žive lomače na višegradskom Bikavcu, kada su četnici među sedamdesetak ljudi spalili i jednogodišnju bebu. Ta je ljudska tragedija nesumnjivo među najsvirepijim primjerima ikad. Međutim, kada se rodio moj sin, kada je počeo da stiska moj prst, doziva me i osmjehuje se, prestao sam spominjati Bikavac. Ta mi gadost više nije mogla preći preko usta. Ukočio bi mi se pogled, znojili se dlanovi, a vruć zrak šištao na nozdrve. Nisam više imao sposobnost zamisliti tu sliku, a kamoli govoriti o tome…Plač djeteta u grupi malezijskih hadžija, remetio je moju prisebnost.
Naumpadala mi je i ta naša mrtvaja… Bosna. I to u Mekki, centru svijeta, gdje se čovjek sam oko sebe okrene i po nekoliko puta. I tamo je ima. Te nakrivo nasađene, najdraže zemlje za koju se krvio moj otac, a i njegov. Sve jedan drugog smjenjivali. To je opako naslijeđe i među mojim plećkama biljeg. Ne dao Allah da je više ne sretnem, da me šta od nje zakrene…
Kad u zoru ugledam njena blistava nebesa, zaboravim sve njene tmače i bezdane. Kad ispruženih ruku zahvatim njenih milodara, k’o blesav se okuražim pa zaurličem. Gore mi se bosanske tada smiju, a vode njene sa mnom huče. Kad u našoj opustjeloj varošici susretnem bosanskog junaka, k’o vraga ljutog, vjeđa spuštenih i mrkih, svaku našu hrđu ja tada smetnem. Ili je u meni više matere i poroda moga, ili te hudnice Bosne, meni ni u Mekki nije bilo jasno.
Osvrnuo sam se još jednom prema Ka’bi. Toj kući mira što su je doticali bosanski ratnici i junačine, oko nje šepali bosanski bogalji, ljubile je šehidske matere…da li ću dragi Bože ikada više doći na ovo mjesto?
Na izlasku iz Harema, opet sam se zastidio Allaha. Jašta! Doći ću ako Bog da. Opet. Dovest će me Onaj koji me je i prvi put doveo. U neko drugo sarajevsko predvečerje, ja ću čekati Ka’bin zov. Moje je samo da iskreno poželim. Žalost za rastankom od Ka’be, smijenila je radost zbog susreta s Medinom, gradom Allahovog Poslanika…
Za Akos.ba piše Ismet Bećar
