Bosanska krajina pred presudu Mladiću: Sana još uvijek krije tijela ubijenih Prijedorčana

Piše: Almir Terzić

Kada bi Međunarodni sud u Haagu danas izrekao ne jednu, već više doživotnih kazni bivšem generalnu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću to bi bilo nedovoljno poručila je u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Tiđa Džamastagić, predsjednica Udruženja/Organizacije porodica šehida i poginulih boraca općine Prijedor sa sjedištem u Sanskom Mostu.

Jer, kaže Džamastagić razmjeri zločina počinjeni od Vojske RS-a pod komandom Mladića su stravični kako u dolini Sane i Bosanske krajine, tako i širom Bosne i Hercegovine.

A, Mladić je u Hagu za genocid optužen po dvije tačke – onaj počinjen nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici 1995. godine, o čemu postoje i druge presude međunarodnih sudova, kao i u šest bosanskohercegovačkih općina i to Foča, Ključ, Kotor-Varoš, Prijedor, Sanski Most i Vlasenica tokom 1992. godine. Također, pet tačaka optužnice terete Mladića za zločine protiv čovječnosti, a to su progoni, istrebljivanje, ubistva, deportacije i druga nehumana djela, te po četiri tačke optužen je za kršenje zakona ili običaja ratovanja i to ubistva, terorisanje, protivpravni napadi na civile, uzimanje talaca.

“Nema presude koja može platiti živote naših momaka, očeva, sinova, braće i one male djece koja su se samo rodila ili su imala po nekoliko godina pa su ubijena. Kakva bi trebala biti presuda? Nema te presude koja može platiti izgubljene živote. Jednostavno je nema”, kaže Džamastagić.

– Zločinci na ulicama – 

Ona kaže da Tribunal u Haagu “nije zadovoljio pravdu, pa se to ne očekuje ni u slučaju Mladića”.

“I danas hodaju ratni zločinci i po Prijedoru, i po Zvorniku, i po Srebrenici, po Sanskom Mostu, po Ključu, smješkaju se, dok naši leže u zemlji. Nije zato Tribunal u Haagu zadovoljio. Tribunal u Haagu je previše blag”, navodi Džamastagić.

Predsjednica Udruženja/Organizacije porodica šehida i poginulih boraca općine Prijedor sa sjedištem u Sanskom Mostu kaže da žrtve uz njihovo svakodnevno susretanje zločinaca boli i to što su mnogi i dalje na važnim položajima.

Navodi primjer da je za direktora Doma zdravlja Šamac imenovan Blagoje Simić kojeg je Haški tribunal u novembru 2006. godine osudio na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina protiv nesrpskog stanovništva na području općine Bosanski Šamac. On je 2011. pušten na slobodu.

Simić je odbornik SDS-a u Skupštini Općine Šamac, a na prethodnim općim izborima je bio i kandidat za poslanika u Narodnoj skupštini entiteta Republika Srpska.

“Svi su oni koji su ubijali ili naređivali, koji su ratni zločinci na rukovodećim mjestima. Pogledajte po policiji kakvo je stanje. Isto je tako. Svugdje su oni na rukovodećim mjestima. Mnogi se pravdaju i kažu: ja bio u kuhinji. Ne može biti u kuhinji. On je ratovao. On je pucao i ubijao. I kažu, sada im se dešava svašta. Pa mora im se dešavati. Neka pomisle na prošlost šta se dešavalo, šta su sve radili”, poručuje Džamastagić.

– Neprihvatljivo prijevremeno puštanje na slobodu –

Nezadovoljstvo Tribunalom u Haagu žrtve izražavaju upravo i zbog činjenice da se osuđeni ratni zločinci puštaju na prijevremenu slobodu.

“Kada je bilo da se dvije trećine kazne odsluži i pusti kući. Gdje to ima? Ako si osuđen na toliko godina, toliko ima i da izdržiš. A ne njega osudi Tribunal u Haagu na 25 godina, a on odsluži 10 ili 15 godina i oni njega puste kući”, kaže Džamastagić.

Smatra da je to neprihvatljivo posebno sa aspekta da su oni u Haagu osuđeni za najteža djela zločina, a mnogi i genocida u BiH.

 Predsjednica Udruženja/Organizacije porodica šehida i poginulih boraca općine Prijedor sa sjedištem u Sanskom Mostu pokazuje knjigu sa imenima i podacima 3.227 osoba sa područja Opštine Prijedor za koje se utvrdilo da se vode kao nestali.

Mnogi nemaju ni slike, ali ni drugih ličnih podataka kao što su matični brojevi, a Džamastagić ističe kako su razlozi toga jer su ili raseljene ili pobijene brojne kompletne porodice, pa za nekim osobama nema ko ni da traga, niti kompletira podatke.

“Na opštini Prijedor još više od 1.000 osoba se vodi kao nestali, odnosno još se traga za njima. Nešto se našlo na Korićanskim stijenama. Da li će se sve naći, ili neće, vidjet ćemo. Ali, uglavnom nikada se svi neće pronaći. Tu je Drina, tu je Sana. U Čarakovu kod Prijedora sa mosta ubijani su u Sanu bacani. Gdje su ti ljudi? Ko će te naći? Neće niko. To je to. Sud faktički, zato kažem, ništa nije uradio. Oni se uvijek bune. Hajte vi sada dokažite naprimjer da je neko kriv ako nije kriv, a vi ste vidjeli šta je sve radila srpska vojska. Pa samo onih šest momaka iz Srebrenice, onaj mladić koji je tražio čašu vode da se napije, a oni njemu pucaju u potiljak. Šta ima dalje pričati. I takvi sada hodaju po gradovima”, kaže Džamastagić.

Ističe da je na području Prijedora ubijeno više od 500 momaka koji su bili u Armiji RBiH i Patriotskoj ligi BiH.

“A, preko 3.200 je evidentirano kao nestalo. Ali, imate onih kojima su porodice izginule, za koje niko ništa prijavio. Komplet su porodice otišle, pobijene i nema ko prijaviti”, navodi Džamastagić.

Sina je izgubila i Tiđa i to na Igmanu. Kroz plač priča kako za njegov mezar nije znala tri godine.

– Konvoj smrti na Korićanskim stijenama – 

Tiđa je bila u dramatičnom konvoju na Korićanskim stijenama 21. augusta 1992. godine.

“Bili smo u konvoju tog 21. augusta 1992. godine. Mi smo se zaustavili na Korićanskim stijenama. Iz mog šlepera u kome sam ja bila jedne prilike izveli su osam, a druge prilike sedam momaka. Momku je ostala jakna dobro se sjećam, on kaže njima da uzmem jaknu, a oni njemu dobacuju – neće ti trebati vi idete u razmjenu. Izračunajte bilo je 250 ljudi, koliko je ostalo živih to je pitanje? Da se može izvesti i tako mirne duše pobiti toliko ljudi, ne znam kakvi su to umovi, kakvi su to ljudi? Kakvi su to mozgovi da ti možeš, ni krivog ni dužnog, nekoga ko ti nije ništa uzeo, nije te oštetio, da ti njega ubijaš i bacaš niz stijene. Nas je bilo u deset šlepera. Šest autobusa je izdvojeno u koje su potrpani ljudi iz šlepera. Ja sam bila u prvom šleperu sa djecom. Istjerali su nas, njih su stavili u šlepere kao da idu u razmjenu. Koju razmjenu? Dok je on njemu rekao da jaknu ne uzima ja sam sumnjala da se nešto dešava veliko”, priča Džamastagić.

Navodi da kada su stigli u Travnik javili su, odnosno čuli su isti dan da je pobijeno dosta ljudi na Korićanskim stijenama.

“Koliko je ostalo živih? Ja znam za čovjeka koji je bio na Korićanskim stijenama, koji je dolazio na obilježavanje sjećanja na pobijene da je on rekao da se zakačio za drvo i ostao živ”, navodi Tiđa.

Ističe da posljedice trauma koje su preživjeli tokom rata, patnje i stradanja i sada uzrokuju “da niko od žrtava ne spava mirno”.

    Na Korićanskim stijenama je 21. augusta 1992. godine, više od 200 civila iz Prijedora  izdvojeno iz konvoja izbjeglica koji su upućeni na razmjenu. Odvedeni su do litice na Korićanskim stijenama. Svima je narešeno da stanu na rub provalije, a zatim su im rafalima pucali u leđa. Nakon pada strijeljanih u provaliju, policajci su nastavili da bacaju bombe. Ipak, nekolicina žrtava je preživjela, zahvaljujući pravovremenom bacanju u ambis ili su bili pokriveni masom leševa.

Zločin je dokazan i na ICTY Tribunalu u Haagu. Svake godine, 21. augusta organizira se masovni skup za obilježavanje ovog masakra, uz bacanje cvijeća u ambis, u znak sjećanje na žrtve zločina.

U dolini rijeke Sane, računajući četiri opštine – Ključ, Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi – oko 6.000 ljudi je poubijano. Zato se za dolinu rijeke Sane često kaže da je i krajiška Srebrenica.

Akos.ba