Borba za prava osoba s invaliditetom je dio mog svakodnevnog života
Samir Đulić, po zanimanju pravnik, koji je i sam osoba s invaliditetom, otkriva nam na kakve poteškoće I probleme nailaze osobe s invaliditetom u Općini Bužim.
U razgovoru sa Samirom otkrili smo da vlasti skoro pa ništa ne rade po pitanju prava ovih osoba i u većini slučajeva su prepušteni sami sebi.
On takođe navodi da je jedan od većih problema ove populacije diskriminacija i stigmatizacija koja čak može da proizađe i iz vlastitog doma osobe s invaliditetom.
Kako biste ocijenili nivo poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom na području Općine Bužim i koji su to glavni problemi osoba s invaliditetom u Bužimu?
Samir Đulić: Općina Bužim je mala sredina u kojoj je nivo svijesti o pravima marginalizovanih grupa na vrlo niskom nivou. Kada bih govorio o poštivanju ljudskih prava osoba s invaliditetom iz vlastitog iskustva možda bih mogao reći da sam zadovoljan, ali kada situaciju pogledam kao posmatrač, onda bi se moglo reći da su osobe s invaliditetom u Bužimu ugrožene u svakom smislu. Ovdje posebno mislim na osobe sa neratnim invaliditetom. Ova kategorija građana je apsolutno zanemarena od strane lokalne zajednice i živi u sjeni osoba s invaliditetom koje su invaliditet stekle u ratu. Generalno bi se za sve osobe s invaliditetom moglo reći da su građani drugog reda, a za osobe sa neratnim invaliditetom bi se moglo reći da su osobe petog ili šestog reda u odnosu na ratne vojne invalide (RVI). Osobe s inavaliditetom su višestruko diskriminisane i stigmatizirane. Ne postoje sistemska rješenja u obrazovanju i zapošljavanju, što je uzrok velike socijalne isključenosti ovih lica. Arhitektonske barijere su sveprisutne, a postoje brojni problemi i oko pristupačnosti zdravstvenih usluga, rehabilitacije i ortopedskih pomagala. U lokalnoj politici osobe sa neratnim invaliditetom nikada nisu ni bile tema. Dakle, danas živjeti u Bužimu i biti osoba s invaliditetom nije nimalo lahko.
Uključeni ste u nevladinu organizaciju, možete li nam više reći o tome i vašim aktivnostima?
Samir Đulić: Još od davnih gimnazijskih dana aktivan sam u Udruženju distrofičara Bužim, a od 2015. godine sam i predsjednik ovog Udruženja. Udruženje se na lokalnom nivou bori za bolji status lica oboljelih od neuromuskulatornih oboljenja na području Općine Bužim. Kroz svoje aktivnosti trudimo se da pomognemo članovima u rehablitaciji i rekreaciji, nabavci ortopedskih pomagala, humanitarno pomažemo članovima koliko možemo, obilježavamo značajne datume, organizujemo razna putovanja i izlete. Vrlo važan prioritet našeg djelovanja je rad na socijalnoj integraciji članstva i kreiranju pozitivne percepcije društva spram ove populacije. Prilično često organizujemo aktivnosti s ovim ciljem kroz koje želimo da afirmativno ukažemo na mogućnosti ove populacije. Kroz svoj rad nastojim da zagovaramo za veća prava. U sklopu rada Udruženja od 2015. godine djeluje šahovska sekcija, gdje smo svojim igračima omogućili nastupe na takmičenjima širom regiona, organizovali smo veliki broj vlastitih šahovskih turnira, a nedavno smo i bili organizatori Federalnog šahovskog turnira za distrofičare u Fojnici. Naši igrači su danas nosioci razvoja ovog sporta u Općini Bužim na šta smo posebno ponosni. Iz našeg Udruženja u posljednje tri godine realizovano je na stotine različitih aktivnosti, po broju aktivnosti i stepenu podrške članstvu činimo jednu od najaktivnijih lokalnih organizacija osoba s invaliditetom na prostoru Unsko-sanskog kantona (USK) i šire.
Na koji način ste Vi uključeni u zaštitu prava osoba s invaliditetom?
Samir Đulić: Po zanimanju sam diplomirani pravnik pa mi je oblast prava osoba s invaliditetom i struka. Skoro svakodneno radim na direktnoj podršci članovima oko ostvarivanja raznih prava. Nastojim da se angažujem kod svih zagovaračkih kampanja za nova prava kod lokalnih i kantonalnih vlasti. Kroz udruženje razvijam različite aktivnosti koje imaju za cilj zaštitu prava osoba s invaliditetom. Trenutno radim na jednom projektu gdje zagovaramo za transparentnije javne nabavke ortopedskih pomagala na prostoru USK-a. Izdvojio bih jedan slučaj iz prošle godine gdje je jedan profesor pokušavao narušavati dignitet i dostojanstvo osoba s invaliditetom, pokušavao je od istih napraviti predmet za prosjačenje, te sam kao aktivista reagovao na što je isti pokušao ušutkati me prijavom policiji. Naravno to me nije obeshrabrilo da do kraja spriječim ovu negativnu pojavu. Ovaj primjer sam morao izdvojiti, jer me je taj profesor dirnuo u moje dvije najbolnije tačke kada su u pitanju osobe s invaliditetom, a to je da kroz invaliditet nastoji gledati vlastitu korist i da se zanemari interes djeteta zarad vlastitih interesa. Stalno radim i usavršavam se u ovoj oblasti kroz razne edukacije. Uglavnom, mogao bih reći da je borba za prava osoba s invaliditetom dio mog svakodnevnog života.
Da li imate saradnju i kako biste je ocijenili lokalnim nivoom vlasti, kao i sa Vladom USK i nadležnim ministarstvima, po pitanju unapređenja statusa i života osoba s invaliditetom?
Samir Đulić: Na lokalnom nivou imamo minimalnu saradnju koja nikako nije dovoljna. Imajući u vidu koju populaciju okupljamo podrška lokalne zajednice mora biti veća. Također, sama komunikacija treba da je kvalitetnija. Mišljenja sam da bismo trebali biti uključeni u sve lokalne procese koji se tiču osoba s invaliditetom. Često na naše pismene zahtjeve ne dobijemo ni odgovor, a kamoli podršku. Sa višim nivoima je teško imati saradnju jer iste isključivo podržavaju kantonalne organizacije, što također mislim da je pogrešno, jer članstvo živi u lokalnim organizacijama. Nisam zadovoljan ni sa radom kantonalnih organizacija koje su previše pasivne, posebno u zagovaračkim aktivnostima. Sa nivoa kantona ne sjećam se da je u posljednjih deset godina uvedeno ijedno novo pravo za osobe s invaliditetom, čak su neka postojeća smanjivana i ukidana.
Po Vašem mišljenju, na čemu je potrebno raditi kako bi se unaprijedio status osoba s invaliditetom?
Samir Đulić: Za poboljšanje statusa osoba s invaliditetom potrebna je prije svega veća volja vlasti da se implementiraju domaći i međunarodni propisi koji garantuju temeljna prava osoba s invaliditetom. Prije svega mislim na prava iz oblasti obrazovanja i zapošljavanja, te prava iz socijalne zaštite. Najbolji primjer degradiranja prava i osoba sa neratnim invaliditetom je diskriminacija osoba s invaliditetom po osnovu nastanka invaliditeta. Iako je zabrana diskriminacije u legislativama relativno dobro uređena, danas su osobe sa neratnim invaliditetom ponižene u odnosu na RVI lica koja danas u BiH uživaju i po pet puta veća prava, iako su nam potrebe iste.
Za poboljšanje statusa nužno je raditi na uključivanju osoba s invaliditetom u politički život na svim nivoima vlasti i sve dok ne bude autentičnih predstavnika osoba s invaliditetom na mjestima gdje se donose odluke teško da će doći do poboljšanja statusa ovih lica u našem društvu.
Trenutno sam i sam kandidat na lokalnim izborima za općinsko vijeće Bužim i suštinska borba za prava osoba s invaliditetom mi je jedan od većih motiva za ovaj angažman. Lično se borim za društvo u kom će biti potpuno normalno da jedna osoba s invaliditetom može obnašati bilo koju funkciju ili ostvariti bilo kakav uspjeh. Danas kada osoba s invaliditetom nešto postigne to se uvijek predstavlja kao herojstvo i kao nešto čemu se treba čuditi što smatram da nije poželjna i korisna praksa. Smatram da osobe s invaliditetom trebaju da dobiju priliku da rade na važnim pozicijama u javnoj upravi ako su kvalifikovane za te pozicije jer će se to pozitivno odraziti na percepciju društva prema ovoj populaciji. Također, neophodno je provoditi različite edukativne aktivnosti i kampanje koje će podići svijest osobama s invaliditetom o vlastitim pravima i mogućnostima.
Da li službenici pravosuđa, odnosno prilikom sudskih postupaka, imaju senzibilitet prema osobama s invaliditetom, koje su stranke u postupcima i koji je to najveći nedostatak pravosudnog sistem a, u pogledu zastupanja po pitanju zaštite prava osoba s invaliditetom? Da li je sam sudski postupak prilagođen potrebama osoba s invaliditetom?
Samir Đulić: Kada je u pitanju učešće osoba s invaliditetom u sudskim postupcima i odnosu pravosudnog osoblja prema osobama s invaliditetom ne bih mogao mnogo reći, jer se nisam bavio i susretao puno s ovom tematikom. Mislim da se osobe s invaliditetom jako rijetko poljavjuju kao stranke u postupcima, te je za pretpostaviti da službenici nemaju dovoljno znanja o pravilnom ophođenju prema osobama s invaliditetom. Ovdje bih više istakao pitanje pristupačnosti pravosudnih institucija za osobe s invaliditetom, jer osim nove zgrade kantonalnog suda ne znam još nijedan objekat pravosudnih institucija koji je pristupačan za osobe s invaliditetom.
Sudski postupci su regulisani procesnim zakonima i sa tim se nije dovoljno tretiralo pitanje učešća osoba s invaliditetom u sudskim postupcima. Smatram da se svi sudski postupci koji se odnose na zaštitu prava osoba s invaliditetom trebaju tretirati kao hitni postupci. Osobe s invaliditetom u ovakvim postupcima trebaju dobiti besplatno pravno zastupanje i pravnu podršku, te trebaju biti oslobođene od svih taksa i sudskih troškova. Sve ovo bi ohrabrilo osobe s invaliditetom da češće koriste zaštitu svojih prava kod suda, a to bi se značajno odrazilo na sveukupan status osoba s invaliditetom u našem društvu.
S obzirom da je Bužim manja sredina, da li imate podatak koliko ima osoba s invaliditetom, te da li su izloženi stigmatizaciji i diskiminaciji?
Samir Đulić: Ne postoje precizne informacije o broju osoba s invaliditetom u Bužimu. Postoji informacija o broju korisnika prava iz socijalne zaštite i broju osoba iz RVI populacije, ali ovo nije konačan broj. Susrećem se često sa odraslom osobom koja ima neki invaliditet i koji uopće nije nigdje evidentiran. U uvodu sam naveo diskriminaciju kao velik problem, ali u Bužimu stigmatizacija osoba s invaliditetom je isto tako veliki problem. Potoji mnogo slučajeva gdje osobe s invaliditetom čitav život provedu u kući, kako zbog stigme svojih najbližih, pa i društva u cjelini.
Razgovarala: Anesa Agović za Global Analitika
