Zašto su pozicije sa najmanje ovlaštenja postale najinteresantniji izborni zalogaj u BiH?
 

Piše: Enes Ratkušić

Opći izbori u Bosni i Hercegovini su završeni – rezultati poznati. Refleksije koje imamo priliku da čujemo različito ih kvalificiraju. Jedne idu u pravcu da se javnosti poruči kako se ništa posebno nije dogodilo, da se takav rasplet mogao i očekivati itd., drugi pak, skloni matematici, da su se, uprkos svemu, dogodile određene promjene.

Neporecivo je da su se određene promjene dogodile u odnosu na prethodne opće izbore 2010 godine.

Drugo je, naravno, pitanje hoće li one proizvesti određene posljedice u pogledu kvalitativnih društvenih promjena.

Iz nezavisnog ugla

Izetbegović je na prošlim izborima pobijedio svog glavnog konkurenta Fahrudina Radončića, na ovim ga je porazio.

Razlika na proteklim izborima bila je gotovo beznačajna, ovoga puta preuvjerljiva, iznenađenje čak i za Izetbegovićeve pristalice, a kamo li za promatrače iz nekog nezavisnog ugla.

S druge strane Izetbegoviću iz SDA, ovoga puta, pridružit će se kandidati iz drugih stranaka, Mladen Ivanić iz PDP-a i Dragan Čović iz HDZ BiH. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske ovoga puta nije se legitimirao kao neprikosnoveni lanser svojih kandidata na važne funkcije.

Rezultat je bio tijesan. Ipak, Željka Cvijanović, uprkos samouvjerenim najavama iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata, nije se našla u državnom Predsjedništvu. I sam Dodik se praktički kroz iglene uši provukao u utrci za prvog čovjeka Republike Srpske.

Nakon osam godina u Predsjedništvo BiH vratila se HDZ BiH odnosno njen kandidat Dragan Čović, što je, također, promjena. No, promjena, koju je bilo potpuno realno očekivati, s obzirom da politički projekat po kojem je matematički moguće drugom izabrati člana državnog Predsjedništva izgubio kritičnu masu pristalica.

Socijaldemokratska partija BiH se, kao promotor takve političke prakse, odrekla takvih ambicija. Ne samo zbog odlaska Željka Komšića. Definitivno, taj model je naprosto uklonjen.

Politička javnost, bez obzira na stranačku pripadnost, jednostavno više nije sklona takvoj vrsti političke recepture. Istina, Martin Raguž, kandidat HDZ 1990 dobio je značajan broj bošnjačkih glasova, ali nedovoljan za bilo kakvu regeneraciju spomenute recepture već viđenog izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Turbulencije koje su u proteklom razdoblju najviše potresale SDP BiH nisu ostale bez posljedica.

Mali broj osvojenih glasova Bakira Hadžiomerovića, kandidata ove stranke za funkciju člana Predsjedništva BiH, iz perspektive SDP-ovog glasačkog tijela, koje se tokom cijelog poratnog perioda, bilo dosta stabilno, predstavlja samo logičnu posljedicu navedenih događanja, koju je dio političke javnosti doživio kao svojevrsno iznenađenje.

Najveće iznenađenje

Ono što, međutim, u svakom pogledu predstavlja najveće iznenađenje jeste činjenica to što je najveći interes političkih stranaka bio iskazan prema funkcijama koje iz perspektive ovlaštenja predstavljaju puno manje značajne uloge u sistemu političkog odlučivanja. Pozicije u Vijeću ministara, entitetskim vladama i parlamentima, iz perspektive ovlaštenja odnosno vršenja vlasti, daleko su značajnije od stolica u državnom Predsjedništvu.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

BiH vapi za istinskim promjenama