(Bez)opasnost tehnologije: Mojim roditeljima su mobiteli kao druga djeca

Redovno, svake sedmice se održavaju različite radionice sa djevojčicama osnovnoškolske dobi (8 – 12 godina). Na posljednjem susretu bilo je govora o korištenju mobitela. Bila sam pripremila mnoštvo pitanja i smjernica za tu radionicu, međutim, zadržale smo se samo na prvom pitanju. Njihovi odgovori i komentari su za mene bili veoma značajni, potaknuli su me na razmišljanje pa sam odlučila da dio prenesem drugima, prije svega roditeljima, učiteljima, kao i svima onima koji rade sa djecom te nastoje da svjesno koriste dostupna pomagala, prije svega mobitele.

Naime, učenicama sam postavila pitanje kako se osjećaju kada roditelji koriste mobitele i laptope te koja bi pravila uvele u vezi korištenja mobitela od strane roditelja.

Na samom početku su istaknule da razumiju da roditelji trebaju koristiti mobitele i laptope zbog posla jer je posao bitan kako bi im mogli obezbijediti ono što je potrebno za život. Naravno, tu su do izražaja dolazile riječi roditelja, odnosno, objašnjenja koja su im dali roditelji.

Potom sam ih zamolila da razmisle o tome kako bi one voljele da njihovi roditelji koriste mobitele. Šta bi voljele da se promjeni, da bude drugačije nego što je sada. Tada su počele davati svoje autentične odgovore i osjećanja, što i navodim u nastavku.

„ Ja bih voljela da moja mama ne koristi telefon ujutru, kad doručkujemo. Voljela bih da ga ostavi i kad ručamo te kada idemo na spavanje.“

„Ja bih voljela da moj babo ima više vremena za mene nego za telefon.“

„Bilo bi dobro kada bi se moja mama više igrala sa mnom i sa bratom nego što radi na mobitelu.“

„Ja vidim da je mojim roditeljima mobitel kao dijete.“

„Ja bih rekla svojim roditeljima da imaju isto vremena za mene kao što imaju za telefon.“

„Molim vas, kada nas vozite ne pričajte sa nekim na telefon. Pričajte sa nama.“

„Meni smeta što mi mama dopusti da nešto radim dok koristi telefon, a kad završi s tim galami na mene jer radim ono što je zabranjeno. Nije mi jasno kako je bilo dopušteno pa odjednom zabranjeno.“

„Uvela bih pravilo 24 sata bez mobitela.“

„Ja bih rekla roditeljima da imaju više vremena za nas.“

„Ja se osjećam loše kada mami napišem poruku, a ona mi ne odgovori. Znam da se dopisuje sa nekim drugim ljudima, a meni neće da odgovori. Kao da joj nisam bitna.“

„Uvela bih pravilo mami, a posebno babi da ne koriste mobitel noću. Dugo ga navečer koriste pa se ujutru ne naspavaju i onda budu nervozni i galame na nas. Isto tako budu nervozni i kad se vrate sa posla.“

„Kad mama radi na laptopu ja neću da je ometam ali je ometa moj mlađi brat pa mi ona stalno govori da ga ja pazim. To mi baš smeta. Voljela bih da mama ne radi toliko na laptopu pa da i ona čuva brata, a ne samo ja.“

Ovdje se ne planiram baviti analizom i interpretacijom njihovih odgovora samo ću istaknuti da je očito da smatraju da roditelji mnogo vremena provode koristeći mobitele.

Stoga vas pozivam da pročitate i razmislite u tišini, bez mobitela o ovim komentarima. Postavite sebi pitanje koliko dnevno koristite mobitel? Koliko je doista nužno da ga koristite, a koliko ga koristite radi razonode? Sjetite se da ste vi uzor svojoj djeci, da djeca uče gledajući vas, a tek nakon toga slušajući. Zapitajte se čemu ćete podučiti svoju djecu ako koristiti mobitel u svakoj prilici (prilikom objeda, u šetnji, kada vozite automobil, kada imate slobodno vrijeme itd.).

Današnja djeca su digitalni urođenici i susreću se sa digitalnim izazovima sa kojima se mi nismo susretali u djetinjstvu, njima treba mentor, vođa – a to ste mi, roditelji. Stoga je nužno da poradimo na vlastitoj digitalnoj i medijskoj pismenosti kako bismo mogli da adekvatno usmjeravamo našu djecu, a ovi njihovi komentari su nam dovoljan dokaz da trebamo poraditi na sebi kako bismo i njima mogli doprinijeti.

Za Akos.ba piše Samira Žunić Velagić