Vi ste ovdje
Home > Bajram > Bajramske pantalone

Bajramske pantalone

Piše: Zlatko Topčić

Majka me, držeći za ruku, vodi uz brdo, na Bistrik, visoko pod Trebević, a onda, na kraju sokaka, i na kraju svijeta, ukazuje se bijela kuća sa fesom na glavi i visokom kamenom ogradom koja je na dva mjesta, poput očiju, imala velike prozore sa željeznim rešetkama. Udari ona dvaput zvekirom u vrata i mi strpljivo čekamo kada ćemo čuti klaparanje nanula po kaldrmi. To smo došli, sa čohom u rukama, da mi ona uzme mjeru i da mi on sašije pantalone. Slika koju vidim pred očima, dozvana iz dubina djetinjstva, uvijek podrazumijeva snijeg i led. Zašto su su mi uvijek samo za Bajram šili pantalone? Da povežu radost praznika s nečim što mi ionako moraju kupiti?!

Kuća je bila na dvije vode, uvijek svježe okrečena, na oštroj strmini i zato nekako skliska, kao da će se svakog trena sunovratiti u čaršiju, vječito privremena a vječito prisutna i pod sumnjom da ponajprije služi kao ukras. Nisam im znao imena, ili ih nisu ni imali, ali majka bi, dan uoči Bajrama, rekla: «Idemo večeras kod Gluhe «. . . i ja bih tačno znao gdje idemo i zašto. Nju sam zvao Gluhinica, i svi ostali u našoj kući su s osmijehom prihvatili to njeno drugo ime kao jedino i pravo, mada joj je to više bilo zanimanje.

Majka bi nazvala selam i mi bi, u svečanoj tišini, išli prema kući, a ja bih bez daha gledao pravougaone prozore pune saksija sa katmerima i sabljicama preko kojih su, kao izmaglica, kao koprena od snova, bile čipkane zavjese. Mnogo godina kasnije, takve prozore sam viđao na slikama Safeta Zeca.

U sobi se osjećao miris oraha, tirita i vrele agde, pomiješan sa mirisom tek pržene kahve. Majka pruža novi štof, kupljen na bajramskom sniženju, a Gluho, nevoljko i vješto, kida jednu njegovu nit, zapali je šibicom i njuška dim poput lovačkog psa. Uvijek je odmahivao glavom ali ja sam, nakon što sam tu sliku vidio više puta, shvatio da to ne znači ništa a kamoli čuđenje ili odbijanje. Gluhinica bi nas ponudila da sjednemo, reda radi, ali majka i ja smo ostajali pokraj vrata, zadržavajući se u kući, nesvikloj na goste, tek onoliko koliko je potrebno da mi Gluhinica uzme mjeru a Gluho zakaže datum kada ćemo doći po nove pantalone.

«Mašala, mali ti, moja Naila, raste kao iz vode. Je li ti to onaj od prošlog Bajrama? Ne bih ti ga u čaršiji prepoznala. Mašala.»

Rekla bi te, uvijek iste riječi, jedva razumljivo, jer je između usana, u njihovom uglu, držala heft – iglu, ali znam da bih se poslije istezao da joj što više dam za pravo. Zatim bi nam, hitro, kao da smo samo zbog toga došli, poslužila sok od ruža đulbešećerki. Morala bi zatim reći, kao po zapovijedi ili po navici koja joj ispunjava čitav život: «Đulberšećerke su dobre za srce, za onog ko ga ima. A vi ga sigurno imate, vidi vam se po očima da imate srce». . . kao da smo došli, bolni, po lijek, a ne po moje nove bajramske pantalone. Uostalom, mislio sam da svi ljudi manje – više, imaju srce i da srce i oči, tako mnogo udaljeni, nemaju nikakve veze. Trebalo je kroz moj život proteći mnogo ljeta, i trebalo je moje srce vidjeti mnogo oblačnih očiju, da bih je mogao shvatiti.

Tada bi započinjala predstava.

Gluho bi ustajao iza singerice i dugo gledao kalendar na zidu, i to samo proljetne mjesece na kojima su bile slike visibaba i behara. Gluhinica bi nam krišom i blagonaklono namignula i išaretila Gluhi da je proljeće još daleko a da je zima u Sarajevu hladna i uporna i da djetetu pantalone trebaju što prije. Ona bi me pomilovala teškom rukom, nesviklom na majčinsku nježnost, i davala kocku šećera koju sam čuvao za avlijske cuke, u povratku.

Nisam gledao tu predstavu, već viđenu, predstavu po kojoj sam razlikovao zimu od proljeća i Bajram od ostalih praznika, nego sam pogledom obilazio prostoriju. Sve je u kući bilo uredno i čisto i toplo. Iznad peći u kojoj je pucketala vatra bile su dvije kitnjasto izvezene krpe, pune voća i drugih korisnih stvari, na kojima su stajale poruke i pouke: «Domaćice manje zbori da ti ručak ne zagori» i «Poslužite se sami, nećemo vas nuditi».

Desno od peći stajao je bijeli niski kredenac sa staklenim prozorima iza kojih su bili fildžani, džezve i tanjiri, strogo postrojeni kao vojnici. Na zidu, uz srcoliki jastuk, izboden iglama poput bika u areni, stajale su unakrsno dvije sablje, sitno izrezbarene, s crvenim tačkama nalik na krzamak. Valjda su zato u meni izazivale podjednako osjećaj straha i divljenja, možda ipak više straha. U uglu sobe bila je demirlija, više kao ukras nego kao potreba, a uz nju ibrik s vratom koji je ličio na labuda. Ispod prozora, svom dužinom, protezala se sećija u obliku slova L i, u zaglavlju, one iste saksije s katmerima i sabljicama, ali sada bez tajne na sebi.

Volio sam taj svijet, iako nisam siguran da sam mu po svemu pripadao. Kod nas, u centru velikog grada, sve je bilo drukčije – tata je govorio: «Progresivnije!» ali nekako hladno, iako smo imali električni šporet umjesto peći i televizor kao prozor u svijet umjesto ovog prozora sa čipkastim zavjesama, katmerima i sabljicama što gleda na avliju i đulberšećerke.

«Ne bih dala ovaj moj prozor ni za sve marindvorske televizore, kol'ko god ih ima.»

Rekla bi to gotovo ljutito, kao da mi čita misli, i prekorijeva me zbog njih u ime čitavog jednog svijeta, iako znam da mi je samo pratila pogled, a ni ja nisam znao kojem od ta dva oprečna svijeta zaista pripadam.

Ali, predstava se odvijala mimo mene, hodajući davno utabanim stazama. Gluho bi mumljao a Gluhinica bi nam prevodila njegove znakove kojima je objašanjavao kako ima posla preko glave, i kako smo trebali doći ranije, puno ranije, i kako pantalone, ni uz najbolju volju i najveći trud, neće biti gotove prije posljednje hefte idućeg mjeseca. Ništa prije, žao mu je, to bi rekao i, kao da mu je to zadnja riječ, sjedao bi za mašinu i nastavljao štepati neku krpu.

Ja sam poznavao taj jezik, logičan i prost – gledao sam njegove suhe usne sa kojih su klizili, umjesto jasnih riječi, neki piskutavi glasovi.

Tata je pričao da je Gluho zanijemio u Foči, u ratu, jednog dana. O tome nisam znao ništa i ništa nisam trebao da znam, jer sam, govorio je tata, suviše mali da bih išta shvatio.

Tada bi Gluhinica unosila cijelu sebe u borbu za našu stvar.

«Mali. . . nema. . . ništa. . . obuć’. . . Maksum, go k'o …crkveni…«, na tu riječ bi kao kornjača uvlačila glavu u oklop i stavljala ruku na usta, kao da izgovara nešto grešno i zabranjeno, «da prostiš…miš. »

Šaptala je, a meni nije bilo jasno zašto mu govori tiho ako je već gluh, i zašto svaku riječ ne izgovara glasno, što glasnije, da je bolje čuje. On bi nevoljko odmahivao, kao neko ko odlučuje o pitanjima života i smrti, ili o sudbini svijeta, a zatim i kao neko ko ne može da utiče na red stvari i događaja. Pa ipak, popuštao bi pred njenim molbama i spuštao prst na kalendaru sve niže i sporije, nedjelju po nedjelju, dan po dan, ali i dalje daleko, daleko…

«Sevap ti je. . . go i bos. . . vidiš kakav je žgoljav. . . Rebra

mu ispala, obrazi upali. . . Kao šilježe, na njega mi baš liči. . . Bog zna hoće li dočekati proljeće. . . da ih obuče. . . Trebaju, bogme, njemu baš zimske pantalone.

Tada bi se, uvijek u istom dijelu priče, i sama njen uvježban dio, gorka i uvrijeđena, uplitala majka i objašnjavala kako situacija, hvala Bogu, ni sa mnom ni sa mojim pantalonama nije baš tako beznadežna i da sam suh jer sam živ kao čigra i da one pantalone turundži boje od prošlog Bajrama nisu baš sasvim za baciti a i one miškaki su još pristojne, pod uslovom da se produže za porub. Gluhinica bi joj brže – bolje prstima prekrivala usta, kao da on može čuti te njene izdajničke riječi i namignula kao neko, odveć nam sklon, ko zna kako treba umilostiviti svoga čovjeka, jer on je dobar.

Tek kasnije, kada sam znao prepoznati njihove prozore u slikama Safeta Zeca, znao sam i shvatiti tu igru. Osjećao sam ipak izvjesnu nelagodu što sam ja – što su moje sirote pantalone! – povod za toliku igru i što smo moja majka ja i predmet tako velikog i gorkog sažaljenja. Bilo je dirljivo što se neko, tako dalek i stran, toliko žestoko i požrtvovano bori za mene.

Nikada više – u svim godinama koje stoje između tih zimskih bajrama, kada se to događalo, i ove zime, ovog Bajrama, kada se toga sjećam i na tome grijem – nisam imao takav plemeniti osjećaj.

«To su mu pantalone za. . . Bajram. Da nečim, za Bajram, obradujem svoje dijete. . .»

«Bajramluk! Bajramske pantalone! Bajram!»

Gluho bi tada uzdahnuo, kao da je samo čekao te spasonosne, te čudesne riječi što otvaraju sva vrata ovog svijeta, pa i vrata njegovog srca, raznježio se, dao mi još jednu kocku šećera i spustio kažiprst na vaktiju. Gluhinica bi ustajala, umorna i blijeda, kao da se vraća iz dubokog sna, i, s blagim licem, kao neko ko donosi dobar glas i saopštava presudno važnu vijest, s rukama sklopljenim poput Đokonde, tiho bi rekla: «Dođite sutra.»

sveske.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top