Kamena ćuprija tvrdog ponosa i kamena srca zlobom potkovana

Lijepi naš kameni most na Drini… Tako ponosit, gordo pruža svoje lukove, pamti svaku stopu, svaku zgodu, svaki povik i svaki krik. Uzdiže se nad Višegradom viš’ svake zlobe, a daleko od dobrote.

Nazirala se dobrota nekad, dok su ćuprijom gazili ljudi mekšeg srca i lakšeg hoda. Onda kad su se ljudi bez povoda i  u dobru sastajali. Onda kad se ljudi nisu POSTROJAVALI! Onda kad su ljudi junake hvalili a ZLOČINCE pod nogama gazili.

Upamtio je kameni i javašluke  drumskih razbojnika,  trgovaca, licemjernih kafandžija, tobożnjih hadžija i uznositih mantija što se vuku da ucrne kamenu ćupriju. Pamti kameni i danas munafikluk, izrabljivanje radnika, nemoral, svakog titiza, oholog prosjaka, svakog nečovjeka.

Pamti i čovjekoliku zvijer skrivenu u šumi pored Drine. Pamtio je kameni ljubavne uzdahe, suze, a najviše je upamtio bolni krik. Krik bosanske žene, razapete nad Višegradom, unižene, umotane u zlu vilinu vlas. Od tog krika stubovi ćuprije  gotovo da se potresu, pridrži ih tek hajr-dova svog dobročitelja, vještog graditelja.

 Tad šume pożute, cvjetovi nestanu a Drina pocrveni. Zaboli svaki kamen veličanje zločinca, zaboli i zemlju pod njim što je nekad rađala, a najviše boli bosansku majku što i dalje rađa

Za Akos.ba piše: Naida Šahinbegović