Ko se razmeće riječima, smatra se da je manjkav čašću

Onaj ko puno priča, puno i griješi. Stoga su u prošlosti svi oni koji malo govore i paze šta će, kad i gdje kazati, proglašavani posebnim, mudrim i razumnim.

Nema posebne razlike između prošlih vremena i današnjice, bar kad je odnos prema ovoj pojavi u pitanju.

Jako je bitno da svoj govor ograničimo samo na ono neophodno i korisno. Bespotrebna priča uglavnom ode u pravcu ogovaranja, potvore, laži ili standardnog ljudskog samoljublja.

Upravo vodi nas na sve ono što ne voli ni Bog ni ljudi.

Zato ovu latinsku izreku (”Ko se razmeće riječima …”), zbog svoje istinitosti i značaja, izabrah i spomenuh između desetina drugih, jer je ona jasan pokazatelj značaja govora i onoga što on sa sobom nosi.

I Božiji poslanik Muhammed, a.s., nam u tom smislu poručuje: ”Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan, neka govori (samo) ono što je dobro ili neka šuti!”

Za Akos.ba piše: Admir Ikov