Ismet Hadžić: Čekaćemo puno da se rodi bosanski čovjek kakav je bio Alija Izetbegović

Piše: Almir Terzić

Mislim da je Alija Izetbegović poklon Bosni i bosanskom narodu, naročito Bošnjacima, rekao je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Ismet Hadžić – Mutevelija, danas penzionisani general Armije RBiH i nosilac najvišeg ratnog priznanja Armije RBiH “Zlatnog ljiljana”, ratni komandant Dobrinjske brigade, povodom 15. godišnjice od smrti prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića.

“To je čovjek koji je imao osjećaj za Bosnu, za narod i za narode koji žive u njoj. To je čovjek koji je bio ubjeđenja da svi ti ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vjeru, mogu živjeti skupa, kao komšije, kao prijatelji i naslanjati se jedan na drugog i da idu dalje. U tom ratnom periodu je posebno vidljiv odnos predsjednika Izetbegovića spram svega toga. Ja imam običaj kazati da je Alija Izetbegović bio mudžiza bosanskog rata. Zaista je on imao autoritet i među nama, borcima. Znao je sa nama pričati. Znao se družiti. Znao je nagraditi i znao je obilaziti sve linije koje su bile postavljene u odbrani Bosne i Hercegovine”, kaže general Hadžić.

 O političkoj mudrosti Alije Izetbegovića, kaže, ne može govoriti, jer ima ljudi koji bolje znaju politiku njega. Ali, veli, onako laički koliko može da shvati, sve poteze koje je povlačio Alija Izetbegović, činio je to sa razumom, ne na brzinu, nego da prenoći i, cijeni Hadžić, nije griješio, što je najbitnije.

– Druženje sa običnim ljudima na iftarima – 

“Sa svim ljudima sa kojim je kontaktirao na svjetskoj razini već poslije prvog susreta postao je prijatelj. Ljudi su ga cijenili i volili ga. Sve u svemu, on je poseban, on je insan. Ti insani dolaze narodu jednom u sto ili dvjesto godina. I čekaćemo puno da se rodi jedan takav bosanski čovjek”, poručio je general Hadžić.

Veoma mu je, kaže, zahvalan za ulogu koju je imao u teškim trenucima izolacije i stradanja sarajevskog naselja Dobrinja.

“Predsjednik Alija Izetbegović imam osjećaj da je volio Dobrinju. A, mi smo pokušavali da ga odmorimo u Dobrinji, da ga relaksiramo, da ga rasteretimo, da zaboravi na trenutak sve ono, onu tegobu i teret koji nosi sa sobom. Željeli smo da mu na neki način pomognemo oko tog rasterećivanja. I on je zaista dolazio u Dobrinju. U nekom vojničkom pogledu, on je odigrao važnu ulogu, jer i kada su svi zaboravili na Dobrinju, predsjednik Izetbegović nije”, sjeća se general Hadžić.

Njihovo prijateljstvo od početka rata, odnosno osnivanja SDA, nastavilo se, kaže Hadžić, tokom čitavog života.

“Predsjednik Izetbegović volio je pričati sa običnim ljudima. Inspiracija mu je bio ramazan. Mi smo u ramazanu dole na Dobrinji organizovali iftare za borce svih sarajevskih brigada. On je volio tu doći. Možda je bilo iftara u gradu Sarajevu na kojem je trebao da bude. Međutim, on je izabrao borce. Tu bi se relaksirao, pričao… Da bi ga rasteretili što moguće više, ja sam dovodio književnike Abdulaha Sidrana i Nedžada Ibrišimovića i jednog stolara Esu koji je uramljivao radove Mersadu Berberu. Oni su se znali šaliti. Bila je to ona bosanska šala bez pretjeranosti što je predsjedniku Izetbegoviću godilo. Ta njegova druženja sa tim ljudima su bila posebna. Htio je da zna šta inspiriše čovjeka, ne samo iz Dobrinjske brigade, nego iz svih brigada, da je uzeo pušku”, priča general Hadžić.

Izetbegovića je, veli, interesovalo koliko ti ljudi, borci, imaju djece, da li su im živi roditelji, iz kojeg su kraja Bosne ili bivše Jugoslavije.

“Imam osjećaj da je uživao u tim našim susretima i za ramazan i mimo ramazana. Kada nam je bilo teško, molio bih ga da dođe u Dobrinju. Svaki njegov dolazak u Dobrinju nije bio bez razloga. Uvijek je bio s razlogom. Znam kada je došao 1992. godine, na početku rata, došao je da nama pomogne. Dosta je bilo iseljavanja iz Dobrinje. Kada su ljudi spakovali sve kofere da idu iz Dobrinje, on je došao. Čitava Dobrinja je izašla na prozore u toj opasnoj zoni sumraka gdje su granate padale “kao iz kabla”. Taj njegov put kroz Dobrinju je učvrstio, vratio ljude, dao nadu da Dobrinja ne može pasti”, ističe general Hadžić.

Dolazak Izetbegovića u Dobrinju, kaže deneral Hadžić, nekada je bi bio i iznenadan jer je tunel Dobrinja – Butmir, jedina komunikacija opkoljenog Sarajeva sa ostatkom Bosne i Hercegovine i svijeta, bio tu.

“Mi smo imali neke uobičajne kodne nazive. Njegov protokol bi mene nazvao i pitao možemo li doći na kafu. Ja bih rekao – bujrum. Znao sam da tada predsjednik Izetbegović prolazi kroz Dobrinju. Mi bismo ga dočekivali. Došao bi kod nas, popio kahvu, malo boravio, a onda bismo ga ispratili do tunela. S druge strane, na Butmiru, bi ga prihvatio general Fikret Prevljak na isti način. To su neki putevi koji se nikada ne mogu zaboraviti. Možda najljepši trenuci u ratu”, navodi general Hadžić.

– Susret sa mostarskom Hirošimom –  

General Hadžić sa posebnim sjećanjem pamti put sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem u Hercegovinu, u Mostar.
“Taj odlazak u Mostar je kao neki filmski ili književni put. Taj naš put u Mostar je nešto što ja pamtim. Od Konjica do Mostara je put bio pod snajperskim djelovanjem HVO-a. On je rizikovao da ide. U Mostaru sam bio prije rata na desetine puta, ali kada smo tada došli, ja nisam shvatio da smo ušli u Mostar. To je bila Hirošima. Iz onih katakombi, srušenih zgrada i privatnih kuća izlazili su ljudi. Kao da je režirano na filmovima. Ali, nije. Bila je zbilja. Oni su izašli da poselame i pozdrave predsjednika Izetbegovića”, priča general Hadžić.

Tu, u Mostaru ih je, veli general Hadžić, dočekalo mostarsko, hercegovačko rukovodstvo. Razlog odlaska u Mostar, sjeća se general Hadžić, je bio problem sa djelovanjem ratnih predsjedništava Gacka, Nevesinja, Ljubinja, Trebinja…

Htio je, navodi general Hadžić, da te ljude okupi na jednom mjestu i da upute, da im pomogne, jer su zaista to bili ljudi koji su svi bili protjerani iz svojih gradova i sišli u tu mostarsku dolinu. A, naglašava, u tom ratnom haosu, u tom ratnom okruženju Mostara, zaista je bilo teško.

“Poslije prijema u Mostaru krenuli smo prema Blagaju, prema Tekiji. Na ulasku u Blagaj, a bio je prelijep dan krajem tog augusta, početkom septembra, izašla je žena – naša narodna, u dimijama – pred auto i zaustavila ga. Izašao je predsjednik Izetbegović, a ona mu je rekla: ‘Ti nisi običan čovjek, zamoli Gospodara da nam pusti kišu, jer tri mjeseca nismo imali kišu.’ To je za sve nas bio šok. Predsjednik Izetbegović je sa njom fino popričao, ona ga je poljubila onako kako bosanske žene znaju i umiju svoje sinove. Otišli smo u Tekiju. Mi smo ostali ispred, a predsjednik Izetbegović je držao sastanak. Bio je to dug, iscrpljujući sastanak od tri sata”, navodi general Hadžić.

U jednom trenutku, ističe general Hadžić, iz tog ambijenta lijepog vremena, sunčanog, iznad Tekije su se počeli navlačiti izuzetno tamni oblaci, počelo je grmiti i sijevati.

“Grom je udario iznad Tekije i otkinuo jedan komad stijene, koja nije oštetila Tekiju, ali je pala pred nju. Kiša je padala kao da je neko otvorio nebo. To je trajalo od polovine, pa do kraja sastanka, oko sat i po. Po ulicama, a i stazama su počeli potoci, tolika je kiša padala. Kada se sastanak završio, pri povratku u Mostar, na ulazu u Blagaj, onom istom mjestu, izašla je ona žena i predsjednik Izetbegović je stao. Ona mu se obratila: ‘Jesam li ja tebi kazala da ti nisi običan čovjek, da će samo tebi Allah dž.š. spustiti kišu na zemlju.’ To je neki detalj koji ja nosim sa sobom, koji je meni išaret kakvog smo mi čovjeka imali za predsjednika, kakvog smo ga imali u periodu od kako je došao na političku scenu, čovjeka koji je sve dao za ovo o čemu mi danas pričamo”, kaže general Hadžić.

– Predsjednikov poziv na hadž –

General Ismet Hadžić je bio jedan od rijetkih ljudi koji je imao tu čast da sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem boravi na hadžu.

“Zaista sam bio počašćen, iznenađen pozivom. Predsjednik Izetbegović me zovnuo i rekao: ‘Meni bi bilo drago da ti ideš sa mnom na hadž.’ Kazao sam: ‘Predsjedniče, ne mogu to tako, imam ženu i dvoje djece. Kada čovjek ide na hadž mora obezbijediti porodicu. Ne mogu odmah odgovoriti.’ ‘Hajde kući’, rekao mi je, ‘pa mi do večeras javi.’ Otišao sam kući, sa ženom popričao. Ona je rekla: ‘Nema nikakvih problema, ti si počašćen s tim, predsjednik te pozvao, poziv Allaha dž.š. je došao preko predsjednika Izetbegovića i treba da ideš.’ Imali smo u to vrijeme ofanzivna dejstva na Dobrinji i napade srpskih snaga jer su u tom periodu po svaku cijenu željeli da zauzmu Aerodorom Sarajevo. Stalni napadi su trajali 24 sata, mjesec dana. Bilo je iscrpljujuće. To smo završili i došlo je vrijeme da idemo na hadž”, priča general Hadžić.

Izetbegović je insistirao, kaže general Hadžić, da dođu u Predsjedništvo BiH da ih pokupe transporteri SFOR-a koji su ih dovukli do Aerodoroma Sarajeva, do terminala.

“Nastali su problemi. Srbi nisu dali da krenemo sa aerodroma. Predsjednik Izetbegović je u svom stilu riješio taj problem sa Majklom Rouzom, komandantom SFOR-a u BiH. Zamolio je da Rusi dođu sa transportnim avionom, Tupoljevom. Kada su vidjeli ruski avion, srpske snage nisu ni pomislile da će Rusi nas odvući. Mi smo, kao u borbenom poretku, na brzinu ušli u Aerodorom, digli se i došli u Zagreb. Mislili smo da je to kraj nekih problema na putu. Ali, kada smo se u Zagrebu ukrcali u saudijski avion, tada nam Hrvati nisu dali da idemo dalje. Tu smo bili nekih tri sata. Predsjednik Izetbegović je sa našim ljudima koji su bili u ambasadi u Zagrebu, sa tadašnjim ministrom vanjskih poslova Hrvatske, otklonili probleme i mi smo krenuli”, sjeća se general Hadžić početka puta na hadž sa Alijom Izetbegovićem.

– Ranjenici i borci bili Alijina preokupacija i na hadžu –

Sve je, veli djelovalo fascinantno, kao da idete u neki drugi svijet. Iz ambijenta rata, Sarajeva, prisjeća se general Hadžić, ulazite u Saudijsku Arabiju.

“Spustili smo se u Rijadu. Ne možete da vjerujete da se to vama dešava. Izašla je državna delegacija, a avion je ponovno uzletio. Pitao sam se, Bože dragi, kud on ide. Ustvari, mi smo izašli na pristanište, terminal i aerodrom koje je samo koristio kralj i vlada Saudijske Arabije. Prenoćili smo u Rijadu. Predsjednik Izetbegović je imao jedan sastanak sa nekim ljudima, a sutra smo krenuli prema Mekki. Kada su nas smjestili u harem, u te odaje gdje smo trebali da budemo, predsjednik Izetbegović je odmah insistirao da odemo i da mu pokažu gdje su smjestili ranjenike koji su došli na hadž”, navodi general Hadžić.

Kaže, iz protokola su bili u šoku. Predsjednik Izetbegović, kaže Hadžić, je jasno rekao: “Nema nikakve daljnje protokolarne aktivnosti osim da me odvedete da vidim gdje su smješteni naši ljudi.”

“I, zaista, poslije haosa u protokolu i njegove upornosti, odveli su nas u neke vojne blokove izuzetno kvalitetne gdje su smjestili naše ranjenike. Insistirao je da se okupe svi u jednu salu. Kada je predsjednik Izetbegović ušao, svi su ustali i postrojili se, kao ešalon i predali raport. To je nešto što, imam osjećaj, nikada više se neće desiti. Tu je sa njima popričao. Obratio im se. Zahvalio im se za sve ono što su oni dali svojim tijelima. Fascinantno je bilo gledati te ljude koji nemaju obje noge, nemaju ruke, oči… koji su imali takvu snagu za život da je to fantastika. Kada je pitao kakav je smještaj, onda su se malo nasmijali. Rekli su: ‘Iza linija i zemunica došli smo ovdje kao u dženet'”, navodi general Hadžić.

Čitav hadž je, kaže general Hadžić, bio potčinjen tim ljudima. Poslje prvog tevrata u džamiji obišli su, prisjeća se, ponovno ranjenike.

“Želio je da vidi kako su mogli izdržati. Iz moje Dobrinjske brigade bio je Ibrahim Olovčić koji je imao dvije visoke amputacije. Na protezama je išao. Kada sam ga obilazio, pitao sam ga: ‘Kako si tevafio?’ Jer, nije tevafljenje kilometar, nego dest kilometara. Rekao je: ‘Mutevelija, ja sam hodao svojim nogama.’ To je Mekka. To je hadž. Predsjednik Izetbegović je bio zadovoljan, naročito tog trenutka kada se ta ekipa od 480 momaka postrojila pred hadž. Ponovno su u vojničkom stroju predali raport predsjedniku i otišli su na tevaf”, istakao je general Hadžić.

Hadžić navodi kako je tokom boravka na hadžu spavao u apartmanu gdje je bio predsjednik Izetbegović.

“Imao sam priliku taj dio hadža koji je on bio, jer je morao ranije napustiti i otići na neki sastanak u Pariz, biti sve vrijeme sa njim. Mi smo ga molili da ne idemo sa njim nego da idemo u Medinu, da taj segment ne propustimo. On je rekao: ‘Hoću vas pustiti ako ćete i za mene to uraditi.’ Bilo je to u njegovom stilu. Mi smo bez pogovora kazali: ‘Za njega život dajemo, a da ne završimo nešto što je nadopuna životnih želja'”, istakao je general Hadžić.

Rekao je kako je njegov boravak sa Alijom Izetbegovićem na neki način otkrivanje čovjeka kojeg je znao, a nije znao.

“Njegov način odijevanja, način komunikacije, način spavanja, način namaza, način ranog sabaha je nešto što se ne može naučiti ni kod koga osim kod njega. Njegov sabur, snaga, vizija… sve je to bilo posebno”, kaže general Hadžić.

Jednu noć, kaže Hadžić, sa tarase hotela su slušali zikr derviša iz čitavog svijeta.

“Mene je taj zikr iz šatora odnio, jednostavno odnio sa ovog dunjalučkog života. Bio sam u nekom stanju za koje ni ja ne znam kakvo je. Neko me dohvatio po leđima, trznuo sam, vidim predsjednik Izetbegović. Kaže: ‘Šta ti misliš da mi siđemo niz vatrogasne stepenice, pa da odemo tamo i posjetimo to. Ovo se ne može ponoviti.’ Rekao sam mu: ‘Ne bi to loše bilo, ali bi napravili diplomatski gaf.’ Ti detalji na hadžu sa predsjednikom Izetbegovićem su životno iskustvo i životni put. Ja to koristim koliko mogu koristiti. Doduše, on je čovjek koji se ne može kopirati, koji je znao šta je htio. I na hadžu je dove upućivao”, navodi general Hadžić.

Još jedan detalj se generalu Hadžiću na hadžu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem posebno urezao u pamćenje.

“Ušli smo da tevafimo prvi put. Saudijci iz protokola su nam sugerisali da je najmanja gužva između dva i četiri u Harem-i šerifu. Uveli su nas u Harem, predsjednik je pitao koliko tada ljudi ima, rekli su 800 hiljada. Kada smo ušli u Harem-i šerif, specijalne snage Saudijske Arabije su nas opkolile da nas prate, ali predsjednik Izetbegović to nije dao. Kasnije sam shvatio da je protokol bio u pravu. Kosovske hadžije su nas prepoznale. Imao sam osjećaj kao da je čitav harem krenuo prema predsjedniku Izetbegoviću. U tome sam shvatio korištenje ljudi u obezbjeđenju. U tom halu, u tom pokretu ljudi koji su došli da ga dotaknu, da pričaju sa njim, on je i tada iskazivao brigu. Ja sam bio na štakama iza, a on se okrene i kaže: ‘Mutevelija, možeš li?’ U tom halu, u Harem-i šerifu predsjednik se brine o običnom čovjeku, vojniku koji je sa njim u timu. To je nešto što ne znaju ljudi. To je njegov stil života. Skroman, izuzetan, neponovljiv…”, navodi general Hadžić.

– Tokom dženaze korišten dio turskog protokola za ukop visokih zvanica –

Vijest o smrti predsjednika Alije Izetbegovića 19. oktobra 2003. godine, za generala Ismeta Hadžića – Muteveliju je, kako kaže u razgovoru za Anadolu Agency, bila teška, kako za njega, tako i “za sve naše ljude koji imaju pameti”.

“Ja sam tada bio u vojsci  i imali smo tursku delegaciju koju smo odveli na Igman jer su htjeli da vide ratnu džamiju. Bili smo u finom ambijentu i dobio sam informaciju da je predsjednik preselio. Bio sam izgubljen. Bilo je vrijeme ručka, nisam nikome htio da govorim, ljudima iz protokola sam rekao da delegaciju odvedu na ručak, da im ne pokvare ambijent. Otišao sam u komandu i onda su mi rekli da ću dio vojnog protokola voditi sa timom protokola koji će raditi civilni dio vezano za dženazu. Postojao je dio koji nismo bili svjesni do tada. Nijedan akt, nijedan protokol nije predvidio kako će se, po kojim propisima, ukopavati predsjednik države koji je bio i vrhovni komandant”, navodi general Hadžić.

Sa civilnog aspekta dženaze, kako veli, angažovali su reditelja Sulejmana Kupusovića, da on to osmisli. Izabrala se lokacija na Marindvoru. Njima, vojnom dijelu, kaže general Hadžić, pomogao je vojni ataše Turske, koji je njihov protokol o ukopu visokih funkcionera prezentirao kako bi ga koristili.

“Onda smo u kasarni ‘Safet Zajko’ morali praviti lafetu, morali smo uvježbavati ljude koji će ići uz lafetu. Vojni ataše Turske savjetovao je masu stvari koje smo koristili, koji su nam u proceduri dženaze jako pomogli. Mi smo bili svjesni da će se tog dana Bosna sliti u Sarajevo, ali nismo bili svjesni da će Allah dž.š. pustiti nebo da se otvori, da plače za predsjednikom Izetbegovićem. Sve to uradili smo koliko smo mogli da to liči na dženazu predsjednika Izetbegovića. I po funkciji i po ljudskosti i po vjeri i po svemu ostalom. Mislim da smo uspjeli. Da je dženaza bila dostojanstvena i mislim da je ona oslikavala i život i lik predsjednika Izetbegovića”, navodi general Hadžić.

Kišu koja je padala na dan dženaze Alije Izetbegovića, kaže general Hadžić, nije ni osjetio. Hadžić veli da je od pola pet, od kada je mejt došao da se gasuli, do negdje devet sati bio u funkciji, iako ranjen.

“Ja sam hodao kao da nisam ranjen. Nisam bio svjestan da sam pokisao dok nisam došao kući. Na meni je sve bilo potpuno mokro. Ali, nije mi bilo hladno. Bio sam u nekom posebnom halu. Poslije dolaska kući, nisam mogao sebi doći. Bilo mi je predsjednika Izetbegovića izuzetno žao. Znao sam da odlazi jedna ljudskost koja se ne može zamijeniti. Ta dženaza sa 150 do 200 hiljada ljudi, koja se desila u Sarajevu, to se više nikada neće desiti. Ta kiša koja je zalijevala sve nas, nama je bila išaret da zaista mi kao Bošnjaci trebamo plakati za čovjekom koji nas je volio”, priča general Hadžić.

Sjeća se, kako su, inače, na Kovačima, ostali porodica i prijatelji nakon dženaze predsjednika Alije Izetbegovića. Ostao je, veli general Hadžić, i tadašnji ambasador SAD-a u BiH Viktor Jakovič.

“Pružio sam ruku da ustane sa zidića na kojem je sjedio, a on kaže: ‘Oduzele su mi se noge.’ Tako su naprosto ljudi reagovali”, ističe general Hadžić.

Alija Izetbegović bio je prvi predsjednik međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine i vrhovni komandant Armije RBiH tokom agresije na BiH.  Rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, a umro je 19. oktobra 2003. godine u Sarajevu. Sahranjen je na šehidskom mezarju “Kovači” u Sarajevu.

Odrastao je i školovao se u Sarajevu, gdje je i diplomirao na Pravnom fakultetu. Kao pravni savjetnik, radio je u više sarajevskih preduzeća. Zbog svojih političkih opredjeljenja i djelovanja dva puta je zatvaran i osuđivan. U poznatom, politički montiranom, “Sarajevskom procesu”, kao prvooptuženi u grupi od trinaest muslimanskih intelektualaca, osuđen je na 14 godina zatvora.

Pokrenuo je formiranje Stranke demokratske akcije i na prvoj osnivačkoj skupštini SDA, 25. maja 1990. godine, postao njen prvi predsjednik. Nakon pobjede SDA na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima, 1990. godine, Izetbegović je izabran za prvog predsjednika Predsjedništva Republike BiH.

Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora, 1996. godine, izabran je za člana, a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH.

Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, 2000. godine, podnio je ostavku na mjesto člana Predsjedništva BiH.

Autor je većeg broja publicističkih radova, studija i knjiga koje su prevedene na više svjetskih jezika.

Akos.ba