Znaj da će srce onoga ko se prepusti ovome svijetu, posveti njegovim varkama i preda strastima, sigurno, zaboraviti da se prisjeća smrti, a kada se na nju podsjeti, pokazati prezrenost prema njoj, okrenuti se i pobjeći. To su oni za koje je Uzvišeni Allah rekao: Reci: “Smrt od koje bježite doista će vas stići. Zatim ćete Onome koji poznaje i vidljivi i nevidljivi svijet vraćeni biti i On će vas o onom što ste radili obavijestiti.“ (El-Džumu’a, 8.)
Ljudi se u pogledu sjećanja na smrt dijele na tri vrste: a) one koji su se prepustili ovom svijetu, b) one koji se tek kaju c) one koji su već spoznali smisao smrti.
a) Oni koji su se prepustili ovom svijetu smrti se gotovo nikako i ne sjećaju, a kada se je i sjete, sjete se samo radi žaljenja za ovim svijetom i kada je treba (smrt) grditi. Ovakve ljude sjećanje na smrt samo još više udaljava od Allaha.
b) Oni koji se kaju često se sjećaju smrti, kako bi u srcu pobudili strah i bojazan, koji opet kao takvi doprinose da čovjekovo pokajanje bude potpuno. Takve osobe, možda ponekad i preziru smrt, bojeći se da ih ne iznenadi prije nego se potpuno pokaju i za nju pripreme, s tim što im se prezir smrti ne uzima za zlo. Oni podsjećaju na onoga ko voli da se pripremi za sastanak sa voljenim, makar na sastanak sa njim malo i zakasnio. Znakovi ovakvih pokajnika su da su uvijek spremni za sastanak i da ničim više nego tim nisu preokupirani. U suprotnom, ne spadaju u ovu vrstu, već u one koji su se prepustili ovom svijetu.
c) Što se, pak, tiče onih koji su već spoznali smisao smrti, njima smrt nikada ne silazi sa uma i u svako doba su spremni za susret sa voljenim. Takvi su se, obično, umorili čekajući na smrt i priželjkuju da im ona što prije dođe, kako bi se, jednom zauvijek, oslobodili društva neposlušnih na ovom svijetu i preselili u susjedstvo Gospodara svjetova.
Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem rekao:
“Sjećajte se sto više Onoga koji prekida naslađivanja!” tj. zadavljujte naslađivanja ovog svijeta zalogajima sjećanja na smrt kako biste se lakše oslobodili oslanjanja na njega i usredsredili sjećanje na Uzvišenog Allaha!
Od Ibn Omera, r.a., se prenosi da je rekao: “Došao sam Allahovu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem rekao, kao deseti u grupi, pa je jedan Ensarija upitao: ‘Allahov Poslaniče, ko je od ljudi najbistriji i najplemenitiji čovjek?’ – pa mu je rekao: ‘Onaj ko se od njih najčešće prisjeća smrti i ko je za nju najspremniji. To su najbistriji ljudi, jer stiču čast ovog i počast onog svijeta.”287
Na drugoj strani, Allah je smrt dao kao najveće iskušenje i nazvao ju nesrećom … pa vaspogodi nesreća smrti. (El-Ma’ide, 106) jer ona predstavlja promjenu stanja i preseljenje iz jedne kuće u drugu, a to doista i jeste velika nedaća. Još gore od toga je zanemariti je i o njoj uopće ne misliti, ne spominjati je i za nju se sa dobrim djelima ne pripremati. Svi se slažu da je smrt sama po sebi pouka za svakoga ko iole ozbiljno razmišlja i ima imalo zdrave pameti.
Braćo i sestre, znajte da surovo srce, s Božijom pomoći, omekšavaju: posjećivanje grobova, prisustvo vazovima, druženje s dobrim ljudima, slušanje kazivanja o čestitim robovima i pobožnim ljudima iz ranijih generacija i posebno, sjećanje na smrt, koja prekida uživanje u blagodatima na ovom svijetu, nakon lagodna života, rastavlja družine i nakon ponosa sa roditeljima, djecu ostavlja siročadima.”
U koristi od sjećanja na smrt, također, spada: odvraćanje čovjeka od grijeha, prestanak radovanja ovom svijetu i lakše podnošenje nedaća. Zamisli brate, onoga ko je bio spreman na izvršenje i takvih grijeha, kao što je ubistvo, pa se promijeni do te mjere da više nema motiva za griješenje, niti za osvrtanje na blagodati, ukrase i prohtjeve ovog svijeta, uz istovremenu spremnost da lakše podnosi sve vrste nedaća koje ga mogu zadesiti! Kakve li razlike između njega i onoga ko se nada u dug život i radi potpuno suprotno!
U stvari koje omekšavaju srce i otupljuju njegovu surovost, svakako spada i posjeta bolesnika na samrti, jer se iz njihovih muka, patnji i borbe prilikom rastavljanja sa dušom, može izvući životna pouka, budući da svakoga uskoro čeka ista sudbina. Ukratko, onaj ko iz smrti drugog za sebe ne izvuče nikakvu pouku, taj je toliko ogrezao da mu nikakav savjet ne može pomoći.
El-Hasan je rekao: “Ništavnost ovog svijeta ne razotkriva ništa toliko kao smrt. Nikome ko ima imalo zdrava razuma, ona ne ostavlja nikakva prostora da se ovom svijetu raduje. Kada god se rob sjeti smrti, u njegovim očima ovaj svijet i sve što je na njemu postanu bezvrijedni.”
Ibn el-Muti’ je jednoga dana pogledao u svoju kuću pa mu se dopala. Zatim je zaplakao i rekao: “Tako mi Allaha, da nije smrti ja bih ti se radovao. Da nije tjeskobe grobova, radovali bi se ovom svijetu.”
Omer b. Abdulaziz je rekao: “Zar ne vidite da svaki dan nekoga dočekujete, spremate i ispraćate na putu ka Uzvišenom Allahu i da svaki dan nekoga stavljate u zemlju, zatrpavate i odvajate od prijatelja i imetka?”
Smisao smrti
Znaj da mnogi ljudi o smrti imaju pogrešno mišljenje! Jedni misle da je smrt čovjekov kraj zauvijek, da poslije nje nema proživljenja niti bilo kakve nagrade ili kazne. Drugi misle da umrli ne uživa nagradu za svoja dobra djela niti iskušava kaznu za svoja nedjela. Treći misle da duša ostaje i nastavlja da i dalje živi, a da tijelo propada, raspada se u zemlji i da više nikada neće biti proživljeno. Sva ova mišljenja su pogrešna i odudaraju od istine. Naprotiv, zdrava pamet nalaže, a brojni kur’anski ajeti i islamska tradicija potvrđuju da smrt nije ništa drugo do promjena stanja, te da duša nastavlja živjeti i poslije odvajanja od tijela, bilo da se kažnjava u Džehennemu ili uživa u Džennetu. Grob, također, može biti ili jedan od džennetskih vrtova, ili jedna od džehennemskih provalija.
Smrt je promjena stanja u dva pogleda
1. Smrt čovjeka lišava njegovih očiju, ušiju, ruku, nogu, jezika i svih drugih organa. Ona ga lišava porodice, roditelja, rođaka i ostalih prijatelja i poznanika. Ona ga, također, lisava njegovih konja, stoke, sluga, kuća, imanja, i drugih vidova bogatstva. Nema razlike u tome da li čovjek ostaje bez ovih stvari, ili ove stvari ostaju bez čovjeka. U svakom slučaju rastanak je gorak i bolan. Ponekada se desi da čovjek ostane bez imetka tako što mu se pokrade, a ponekada da imetak ostane bez vlasnika tako što čovjek umre. I u jednom i u drugom slučaju, bol za rastankom je žestok. U svakom slučaju, smrt znači čovjekovo otrgnuće od njegova imetka i njegovo preseljenje na drugi svijet, koji je drugačiji od ovog. Ukoliko čovjek na ovom svijetu ima nešto što mu je drago, što mu je prionulo za srce ili nešto čime se ponosi, teško će mu se biti rastati i sa smrću ga napustiti. Ukoliko se, pak, na ovom svijetu, čovjek raduje samo spominjanju Allaha i uživa u druženju sa Njim, njegovo uživanje i sreća, poslije smrti, biće neizmjerni, jer između njega i Voljenog neće više biti nikakvih zapreka kao na ovom svijetu, a sve žurbe za svakodnevnim poslovima na ovome svijetu su neka vrsta zapreka. Ovo je jedna vrsta razlika između stanja smrti i stanja života.
2. Smrt čovjeku otkriva i pokazuje ono što je u životu na ovom svijetu bilo pokriveno i nepoznato, slično kao što su budnome neke stvari na ovom svijetu bile poznate, za razliku od onoga ko spava. Drugim riječima, ljudi su u snu, pa se probude tek kada umru. Prvo što će čovjeku biti otkriveno su koristi od njegovih dobrih djela i štete od njegovih loših djela, tako da će zbog svojih loših djela zažaliti. Vjemiku će se, odmah nakon smrti, ukazati širina onog svijeta u odnosu na ovaj i učiniti, kao da je na ovom svijetu bio zatvorenik i da je sa smrću, iz tijesne i mračne zatvorske ćelije, na otvorena vrata, izašao u prostranu i nepreglednu bašču punu svakojakih plodova, drveća, ptica i zelenila, tako da više nikada neće poželjeti da se vrati u mrak zatvorske ćelije.
(akos.ba/nur-islam.com)
