(Ne)halalnaBosna
Bosna je, osim ostalog, poznata po svojoj hrani. Kada samo pročitas riječi kao što su ćevap, sarma, ćufte, krompir, burek, sirnica, ima velike šanse da ogladniš, odnosno poželis da upravo to sada degustiraš.
Dijaspora je posebno „pogođena“ ovim osjećajima prema hrani, jer takav miris, okus i kvalitet hrane se rijetko može naći u inostranstvu. Ipak, to tržište ne dobiva sve moguće mušterije, a te mušterije su prvenstveno muslimani koji paze da li je ponuđeno meso halal ili ne. Nažalost, u muslimanskim sredinama, kao što su mnoge čaršije u Bosni i Hercegovini, ne postoji visoka svijest o halal mesu. Smatra se da je dovoljno da meso nije svinjsko da bi bilo “halal”, nešto što je apsolutno pogrešno.
Jedan primjer
Kao primjer navodim Sarajevo, gdje i pored svih ponuđača, imamo samo nekolicinu onih za koje se zna da nude halal hranu. To je jedan apsurd, jer za halal meso ti je dovoljna bismilla i tekbir pri klanju životinje, tj. jedan sasvim minimalan zahtjev. Ovo dovodi do gore navedene situacije, gdje musliman vjernik izbjegava 95% ponuđača gotove hrane u BiH. Gubitak za ponuđače, gubitak i za mušterije.
Zahtijevajmo halal
Kao muslimani, treba da zahtijevamo halal u svakoj našoj radnji. Hvala Uzvišenom, danas imamo trgovine gdje lahko možemo doći do halal mesa domaće proizvodnje (proizvodi Ovako, Semić, itd.). Ipak, ovo nije dovoljno, te halal meso (tj. klanje) mora da postane jedan standard u BiH. Kao korisnik, želim da mogu otići u bilo koju mesnicu u BiH i kupiti meso bez da razmišljam o halalu. U svakom restoranu, mesnici i ćevabdžinici treba da pitamo o porijeklu mesa (ako već nije poznato), tj. davati do znanja vlasnicima da nam je halal hrana nešto ispod čega ne idemo.
Bez zahtijevanja nema napretka, tj. bez potražnje nema ni proizvodnje.
Vjerujem da je halal u većini mesnica i trgovina jedna vrlo realna situacija, relativno lahko izvodljiva kroz promjenu ljudske (džematlijske) svijesti o onom šta u stvari konzumiraju. Samo trebamo zahtijevati.
