Narodni heroji: Adil Bešić
5.4. 1964. – 28. 11. 1992.
Adil Bešić, sin Adema i Adile, rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije. Kada je Slovenija proglasila nezavisnost 25. juna 1991, s jedinicama JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje ga raspoređuju na mjesto komandanta Odreda TO “Vrsta”. Poginuo je pri izvođenju borbenog zadatka 28. novembra 1992, kao komandant bataljona 2. bihaćke / 502. slavne bbr. u rejonu Grabeža. Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora ARBiH.
BEŠIĆI
Adil Bešić dobio je ime po majci Adili koja je umrla osam dana nakon poroda. Odrastao je uz pomajku Bahriju i oca Adema. Imao je tri brata: Nihada (1963), Ilijaza (1965) i Izeta (1973).
Porodica Bešić vodi porijeklo iz Kozarca, drevnog bosanskog grada, koji je u srednjem vijeku bio središte Sanske Župe kojom su do dolaska Osmanlija naizmjenično upravljali bosanski i ugarski kraljevi.
U Kozarcu su rođeni djedovi Adila Bešića. Djed po ocu, Salih, bio je hodža, a otac njegove pomajke Mehmedalija Fazlić bio je partizan, koji je poginuo od fašističke mine na prostoru između Kozarca i Banje Luke.
Iako je historijat porodice Bešić vezan za Kozarac, porodica Adila Bešića 1966. godine seli u obližnji Prijedor gdje on završava osnovnu školu. Kako u Prijedoru nije imao stalni posao, otac je radio kao vodoinstalater u Zagrebu, a Adilova pomajka Bahrija brinula je o djeci. Svi su bili odlični učenici. Za razliku od braće koji su nastavili civilno školovanje i kasnije studije, Adil se odlučio za vojnu karijeru. Kao četrnaestogodišnjak 1978. godine odlazi u Zagreb gdje upisuje Vojnu gimnaziju, a poslije toga i Vojnu akademiju kopnene vojske. Prve dvije godine studira u Sarajevu, a druge dvije u Beogradu, gdje je i diplomirao. Službovao je u Tolminu (Slovenija) kao oficir JNA. Kao perspektivni oficir JNA završava kurs za izviđačke jedinice JNA i radi kao obavještajac na državnoj granici na tromeđi između tadašnje Jugoslavije, Austrije i Italije.
Aktivno se bavio skijanjem, košarkom, trenirao karate i govorio engleski i njemački jezik. Često je dolazio u svoj Prijedor.
“Njega je voljelo i staro i mlado. Ovdje u Prijedoru su ga voljela sva djeca i komšije – ko kad je imao lijepo ponašanje i lijepu riječ za svakoga…” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka)
“On je bio miran čovjek, staložen, čini mi se da se nije znao ni naljutiti. Sjećam se kako se igrao s mojom djecom kad bi dolazio kod mene. Imao je takve ljudske osobine da je djelovao kao majka. Prema djeci je imao majčinski odnos. Inače kod pravih vojnika postoje dvije ličnosti – ona vojnička profesionalna i ona ljudska koja je kod njega bila dominantna. Imao je čini mi se sve one lijepe ljudske osobine koje postoje na ovom svijetu.” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)
RASPAD JUGOSLAVIJE
Nakon proglašenja nezavisnosti Slovenije 25. juna 1991. i “desetodnevnog rata” (1) JNA se taktički povlači u Hrvatsku.
“Kada je počelo u Sloveniji, moju jedinicu su rasporedili na granicu u Novoj Gorici. Nisam imao ideju šta se dešava. Tek poslije, gledajući televiziju, shvatio sam da je vrag odnio šalu. Istina, vjerovatno su srpski oficiri znali šta se dešava, ali prema nama koji smo druge nacionalnosti nisu imali povjerenja.” (2) (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)
Kao oficir JNA, Adil Bešić koji je već tada bio razočaran odnosom JNA prema jugoslovenskoj krizi, prebačen je na Plitvice (Hrvatska) koje su 31. marta 1991. zauzele snage JNA. Taktičkim povlačenjem snaga Jugoslovenske armije i sukobom s legalnim policijskim snagama započela je okupacija Hrvatske u cilju ostvarivanja velikosrpskog projekta Slobodana Miloševića.
“29. augusta 1991. došli smo iz Slovenije u velikom konvoju sa stotinu vozila u Bihać. Adil je iz bihaćke kasarne “27. juli” otišao na Plitvice, a ja sam ostao u Bihaću gdje sam prešao u Teritorijalnu odbranu RBiH. Kada je nešto kasnije 1992. godine Adil došao u Bihać, ja sam mu rekao da je došlo vrijeme da napusti JNA, što je on ubrzo i učinio…” (Farko HODŽIĆ, bivši oficir JNA / brigadir Armije RBiH i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan i Ordena zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem)
PRIJEDORSKA SUDBINA ADILOVE PORODICE
Prema popisu 1991. općina Prijedor je imala 112.543 stanovnika, od čega su Bošnjaci činili 43,9 %, Srbi 42,3 % a Hrvati 6,6 % stanovništva. Kako je 1991. započeo konačan raspad SFRJ, stanje u BiH se pogoršavalo. U ljeto 1991. ulicama Prijedora vrvili su rezervisti JNA iz Srbije. U Prijedoru i okolnim mjestima jugoslovenska armija u suradnji s Karadžićevom Srpskom demokratskom strankom, po nalogu Slobodana Miloševića distribuira oružje srpskim stanovnicima Prijedora i okolice.(3)
Već 7. januara 1992. godine Karadžićev SDS proglašava Skupštinu srpskog narada u općini Prijedor, koja se deset dana kasnije pripaja tzv. Srpskoj autonomnoj oblasti Krajina u cilju stvaranja “Velike Srbije”. Srpske paravojne formacije zauzimaju relej Radio-televizije Sarajevo na Kozari i emitiraju bezočne laži i ratnohuškačke poruke s ciljem izazivanja linča protiv Bošnjaka i Hrvata. (4)
Prema podacima Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) više od 1.500 naoružanih Srba uz pomoć JNA u noći sa 29. na 30. april preuzimaju sve funkcije u Prijedoru u cilju stvaranja “čiste” srpske općine, čime nezakonitim pučem ruše legalno izabranu vlast. U gradu i okolini počinje ubijanje i protjerivanje nesrpskog stanovništva. Krizni štab Srpske autonomne regije Krajine izdaje 22. juna 1992. odluku prema kojoj sva preduzeća, kompanije, državne institucije, komunalije, ministarstva i Vojsku Republike Srpske mogu voditi jedino osobe srpske nacionalnosti. Iste vlasti su preko radiotalasa pozivale da sve nesrpske kuće moraju objesiti bijelu krpu kao znak vjernosti srpskim vlastima, a svi nesrpski stanovnici morali su nositi bijele trake oko ruke ako su vjerni novoj vlasti. Svi su ih nosili, i djeca i odrasli.(6)
Ono što se dešavalo tih dana u Prijedoru i okolnim mjestima bio je zločin bez presedana nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, gotovo jednak genocidu u Srebrenici. Od 22. do 25. maja Kozarac i druga mjesta u kojima su živjeli Bošnjaci sravnjena su sa zemljom. Za dva dana, samo u Kozarcu je ubijeno 800 ljudi, a preživjeli muškarci, žene i djeca odvedeni su u koncentracione logore i mučilišta: Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača.(7)
Među njima su bila i tri brata Adila Bešića, pomajkin brat i očevi bratići. Ilijaz i Nihad su pušteni nakon tri mjeseca, a najmlađi Izet oslobođen je tek nakon sedam mjeseci pošto su svjetski mediji objavili podatke o postojanju stravičnih koncentracionih logora u Bosni. Adilova pomajka uz pomoć komšija ostala je u Prijedoru do juna 1993. godine.
ADIL BEŠIĆ I ORGANIZIRANJE BRANITELJA BIHAĆA
Uvidjevši da se ideja Jugoslavije guši u krvi prijedorskih, kozaračkih i drugih žrtava velikosrpske agresije, Adil Bešić napušta Jugoslovensku armiju i prijavljuje se u Teritorijalnu odbranu RBiH u Bihaću, gdje preuzima Odred Teritorijalne odbrane “Gata-Vrsta” u blizini bosanskohercegovačko-hrvatske granice.
Krajiški patrioti kao i uvijek u historiji Bosne bili su spremni da brane svoju zemlju. Njima se već početkom 1992. godine priključilo 1.300 Bosanaca koji su se s punom ratnom opremom iz Karlovca prebacili u Bihać kroz šume tada okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne, kako bi se uključili u redove branitelja.
“Imali smo duh, volju, imali smo krajiško srce i dušu. Mi smo takvi, dat ćemo ti sve, ali nemoj me dirati i nemoj mi ugrožavati najmilije. Eto, takvi smo. I Adil je bio takav. Nismo mi išli u Srbiju da ratujemo, već smo branili svoju zemlju. Znali smo čime sve raspolaže druga strana, nismo imali oružja, ali bili smo odlučni…” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)
“’92. je bila veoma teška. Kada je počelo, nismo očekivali ono što će se desiti. Država je bila neupitna, mada su mnogi od nas bili zatečeni težinom situacije…” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Kao i svuda u BiH vladala je sumnjičavost naroda prema oficirima JNA. Za Adila Bešića koji je pola svog životnog vijeka proveo van naše države, Bihać je bio nepoznata sredina.
“Kada sam ga tek upoznao, nije odavao utisak komandanta. Čak je malo šepao na jednu nogu, zbog neke povrede koju je nekad zadobio kao skijaš. Mislio sam da će se teško snalaziti s tim ljudima koje sam ja poznavao bolje nego on koji nije bio s ovog područja. Ipak, kako je vrijeme odmicalo, vidjela se njegova sposobnost. Kada je nešto želio, činio je to bez nametanja i nekog vojničkog naređivanja na kojeg smo mi profesionalni vojnici naučili. Ja sam naučio da dobijem naredbu i da to izvršim, ali Adil je za mene bio puno više od vojnika i komandanta. Kada je on izdavao naređenja, vojnicima je izgledalo kao da je to nešto što oni i ne moraju uraditi. Ipak, svi zadaci bili su izvršavani.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Mi smo Krajišnici sumnjivi prema ‘strancima’, ali nakon prve akcije se vidjelo da je to čovjek kojem morate vjerovati…” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac)
“Prvi put kad sam ga sreo na postrojavanju Odreda TO ‘Vrsta’, nije ličio na vojskovođu, ali uskoro se pokazalo da ima ono što drugi nemaju – onaj naš bošnjački merhamet. Znao je reći prilikom nekih teških zadataka: ‘Stani, nećeš ti, idem ja.’ Nikada mu ništa nije bilo teško. Imam osjećaj da je uvijek bio budan.” (Osman SULJIĆ, komandir čete 2. bataljona 502. vbbr.)
ADILOV RATNI PUT DO OSVAJANJA LOHOVSKIH BRDA
“Ja sebe smatram hrabrim čovjekom, ali Adil je bio hrabriji od mene.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)
Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO “Vrsta” sa 4 čete oslobodila je prvu teritoriju u BiH i izašla na rijeku Koranu, prirodnu granicu između Republike BiH i Republike Hrvatske. Tokom cijelog rata, to je bio jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je kontrolisala Armija RBiH.
“Adil nam je rekao da izađemo na državnu granicu. Krenuli smo u 5 sati ujutro. Druga strana je imala pamove i artiljeriju. Mi, naoružani samo dobrom voljom i činjenicom da je Bosna i Hercegovina naša država i da je to naša granica, uspjeli smo potisnuti neprijatelja na drugu stranu rijeke Korane. Osim jednom kratko kad smo se povukli pred neprijateljem, tu teritoriju smo držali do kraja rata. I što je važno, to je bila prva slobodna teritorija koju je oslobodila Armija Republike Bosne i Hercegovine.” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac )
Nakon Bugara borci Adila Bešića vode stalne borbe za očuvanje naših linija na Srbljanskom platou i drugim linijama odbrane oko Bihaća.
Nakon formiranja 502. brigade (kasnije viteške) 15. septembra 1992. planirano je oslobađanje Gradine, jakog neprijateljskog uporišta na Lohovskim brdima, odakle je svakodnevno artiljerija Vojske Republike Srpske granatirala civilne objekte u Bihaću i položaje branitelja.
Prvi pokušaj oslobađanja Lohovskih brda završio je bez uspjeha. Poslije 7 dana, 22. septembra 1992, snage Armije RBiH kreću ponovo u akciju.
“Herojstvo Adila Bešića na Lohovskim brdima i Gradini, kada su naše jedinice prvi put osvojile ratni plijen, pokazalo je agresoru da je ovaj narod spreman da se brani i odbrani…” (general Atif DUDAKOVIĆ, komandant V korpusa i nosilac Ordena zlatnog grba s mačevima)
U bici na Lohovskim brdima Adil Bešić postao je dijelom čuvenih krajiških legendi koje od davnina čuvaju sjećanje na hrabre Bošnjane o čijem se junaštvu i vještini već stoljećima priča po Krajini.
“Imao sam osjećaj da je taj čovjek riješio da da svoj život za Bosnu i Hercegovinu. I to jest ono što možeš dati. Bio je običan čovjek koji nije bio željan slave. Jednostavno, bio je željan Bosne što je, na našu radost, prenio i na nas koji smo se borili uz njega.” (Dedo BAŠANOVIĆ, borac)
POGIBIJA NA GRABEŽU
Poslije osvajanja Lohovskih brda borci Adila Bešića pomažu drugim jedinicama da sačuvaju linije odbrane, a onda u okviru priprema za zimu započinju pripreme za zauzimanje povoljnijih položaja na prostoru Grabeža, jednog od najjačih uporišta srpske vojske u Bosni i Hercegovini. Bosanske snage su do 25. novembra 1992. vršile izviđanja terena planirajući da postave povoljnije položaje za zimu.
“U izviđanje je išao sa zapanjujućom lakoćom. Jednom sam prije jednog takvog izviđanja sjeo da nešto pojedem, a on je samo rekao: ‘Hajde, jest ćemo kad se vratimo.’ To su bili takvi zadaci kad niste mogli biti nimalo sigurni da ćete se živi vratiti, a on ih je obavljao kao da se radi o nekim rutinskim poslovima.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
Armija RBiH 25. novembra 1992. zauzela je desetak bunkera. Plan je bio da se narednih dana nastavi s akcijama.
“Dan prije pogibije, Adilov Drugi bataljon i moji Tigrovi bili su zajedno u akciji. Nanijeli smo neprijatelju gubitke, probili njihove linije i stali. Mi smo se vratili u Komandu. Sjedili smo kod Atifa Dudakovića koji je tada bio komandant brigade. Sjećam se da smo se radovali kao mala djeca ‘alfa’ uniformama koje smo tada dobili.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)
“Noć prije pogibije sjedili smo kod Adilovog bezbjednjaka. Bili smo svi dobro raspoloženi zbog uspješnih akcija. Malo smo se opustili, a Adil je odjednom ustao i rekao da mora ići da poskida neke mine koje je on postavio.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Adil nije trebao ići da skida te mine. Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Skinuo je svoje mine, ja sam skinuo svoje. Rekao je: ‘Hajde još malo naprijed da vidimo šta ima.’ Nismo znali da smo već na 5–10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj. Kada sam ga zovnuo, nije se javio. To je bio neponovljiv čovjek, nešto posebno.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)
“Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da minira ni da razminirava. On je postao heroj nakon 6 mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali.” (Ismet KURIĆ, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)
“Volio bih da je i kasnije bio s nama u borbi. Siguran sam da bismo imali veću slobodnu teritoriju.” (Hamdija ABDIĆ TIGAR, komandant 502. slavne brdske brigade)
“Adil je poginuo uzdignute glave i mi smo uzdignute glave. On je naš ponos.” (Bahrija BEŠIĆ, pomajka)
“On je bio miner, strijelac, komandant i borac… Adil je bio sve to i još mnogo više. Bio je izuzetan čovjek, kojeg si morao voljeti.” (Safet KEŠKIĆ, moralista brigade)
Svojim saborcima Adil Bešić je često govorio da će nakon rata napisati knjigu o narodu bihaćke okoline, jer je zavolio ovaj kraj i ljude koji su ga svim srcem prihvatili.
Mještani mjesne zajednice “Vrsta” i okolnih mjesta sagradili su mu turbe još za vrijeme rata. Sahranjen je 2. decembra pored svojih saboraca i šehida u mjesnom mezarju u Turiji.
“Sjećanje na Adila Bešića u ovom dijelu zemlje se ne može izbrisati. Dok je Bosne bit će i sjećanja na njega, a Bosne će biti!” (Sead ISLAMOVIĆ, vozač Adila Bešića)
FUSNOTE:
(1) Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji, izbio je kratkotrajni rat (od 27. juna do 6. jula 1991.) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom redovnim vojnicima ušle u sukob s malom, ali dobro organiziranom slovenačkom vojskom kako bi spriječili neovisnost te republike. Nakon što su hrvatski i slovenski rezervisti masovno bojkotirali rat, JNA je imala problema s izvođenjem operacija. Od 25.000 vojnika, čak 7.900 je dezertiralo ili odbilo ratovati. Snage Jugoslovenske armije taktički se povlače u Hrvatsku i Bosnu, jer je Beograd htio koncentrirati svoje snage protiv Hrvatske izbjegavajući rat na dva fronta. (Izvještaj UN-a, A: The Conflict in Slovenia)
(2) Srbi i Crnogorci činili su 38,8 % stanovništva Jugoslavije, ali su imali 70 % oficirskog kadra u JNA. (Izvještaj UN-a, The Conflict in Slovenia, str. 40)
(3) Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex V: The Prijedor Report, 28. prosinac 1994.
(4) ICTY: Milomir Stakić judgment Case, No. IT-97-24-T, 31. juli 2003.
(5) Final report of the United Nations Commission of Experts established pursuant to security council resolution 780 (1992), Annex V: The Prijedor Report, 28. prosinac 1994.
(6) Analysis: Media Serving the War, Aida Alić, 20. juli 2007.
(7) Na području Prijedora, u ljeto 1992. godine zvanično su postojala tri logora i to Omarska, Keraterm i Trnopolje. Osim njih postojala su i mnoga mjesta zatočenja u kojima su srpske vojne i paravojne snage držale zatočenim, maltretirale, mučile i ubijale nesrpsko stanovništvo opštine Prijedor kao što su naprimjer: Stanica policije u Prijedoru, Kasarna u Prijedoru, Stanica policije u Ljubiji, fudbalski stadion u Ljubiji… Kroz logore Omarska i Keraterm prošlo je po našim evidencijama oko 6.000 logoraša, kroz logor Trnopolje prošlo je skoro cjelokupno nesrpsko stanovništvo opštine Prijedor, negdje oko 20–30 hiljada stanovnika Prijedora nesrpske nacionalnosti. U to vrijeme u logoru Trnopolje nisu vođene tako precizne evidencije o broju logoraša tako da se taj broj još uvijek nije precizno utvrdio. (Mirsad Duratović, predsjednik Udruženja logoraša ‘Prijedor ’92.’ / ljutibosanci.com)
