Evo načudit’ se ne mogu
Društvena zbivanja i moralna načela su davno prikucana za samo dno. Ovdje je čuđenje već odavno preraslo u normalu, pa nam je tako svima postalo normalno da nas vladajući iluzionisti drže hipnotiziranim, da nam štrajkovi postaju kao vikend izleti, da kriminalci ponosno šetaju ulicama, a jedino su pošteni satjerani u ćošak. Evo sad se, nekim razlogom, čudimo i na golotinju. Čudimo se otkud po fejsbuku golišave fotografije? Ja se, iskreno, načudit’ ne mogu. Pa isti taj fejsbuk je svojom pojavom istisnuo sve ono dobro što nas je, iole, držalo u kakvim takvim odnosima. Sad smo odjednom svi dobili šansu da se profiliramo sopstvenim razumom, i eto dokle smo dogurali. Predali smo se u ruke virtuelnog ždrijela i od svojih života pravimo kinđurijadu. Fejsbuk nam odgaja djecu, fejsbuk nam postavlja standarde, bez fejsbuka jednostavno danas više ništa nema smisla.
Zamisli samo. Dok si dobio šansu da se uloguješ, počinješ pametovati na kvadrat. Gledam nešto, svi najednom prerasli u mudrace, slomismo se objavljivajući kojekakve filozofske i vjerske citate dok nepomično sjedimo zalijepljeni za fotelju, pojeći oči nepreglednim glupostima koje je ljudski rod spreman ispljunuti.
Biblioteke, igrališta, vjerski i društveni objekti, sve same pustolovine, koje bezidejno gledaju šta nam zapadnjačka moda radi. A mi, raširenih ruku, trčimo u preobražaj i više jedni druge i ne prepoznajemo. Nemoral je davno obgrlio naše dvorište, izjeda nas bahatost i pohlepa, a olako smo zaboravili koliko nam je stid bio važan.
U Mehinoj trgovini se više ne može kupiti lopta, a na Ahminoj česmi više niko ne zna abdest uzeti. Ismet zadnju lektiru potpis’o pred kraj radnog vremena dvije hiljade i pete. Sad su svi „vaj faj“ pustili, postali smo „onlajn“ deleko jedni od drugih. Hamid više ne smije da čita pismene vježbe, kaže nigdje metafore ni za lijeka. A kod Muje pojeftinili računari, jest da je „iks pe“, al’ kaže da fejsbuk fercera bez problema. Ibro dva dana nije imao notifikacije i eno ga, kažu, ima psihičkih problema.
Realnost nam se prsi pred nosom, a mi i dalje mislimo da je ona bezazlena. Fejsbuk se davno preselio i na ulicu i u školu, postao je nekontrolisano oružje svih naših želja. A želje su se pretvorile u bezidejnu trgovinu svega onog što je postalo dostupno za nekontrolisanu naobrazbu. Omladina postaje rezervoar neiscrpnih karikatura kojima svjedočimo svakog dana. Puno je nemilih događaja o kojima smo imali prilike svakodnevno čitati, a gotovo da svi imaju jednaku uzročno-posljedičnu vezu, slobodu koju smo bukvalno shvatili i komunikaciju kojoj više ne znamo pristupiti.
Nebulozno stanje serviranog alata je uvijek u fokusu i iz minute u minutu žudimo za što većim nametanjem, kako bi, nekom čudnom logikom, dobili na samopouzdanju i uvjerili sami sebe da smo konkurentni u društvu.
Kažu da Avdo još uvijek unosi prut u kuću, ne udara, al’ ga drži za vratima. Kaže: „Nije prut nasilje, internet je nasilje.“ Hej moj Avdo, koliko njih će ti se nasmijati u lice i proglasiti te budalom, a svi znamo koliko si u pravu.
Piše za Akos.bA: Adnel Tokalić
