Zašto sam prestala voljeti proljeće 

Pet godina od dijagnoze, od užasnog kancera, koji će lebdjeti tu, sve dok se duša ne vrati tamo gdje joj mjesto…

U mom preispitivanju, shvatila sam da Allah nikome ne daje iskušenje, a da Ga prije toga ne zavoli. Bolest je škola, za one koji su razumom obdareni. Kroz lepezu teških emocija, nemoći, bilo je kao na ringišpilu, borba sa dušom, pokušavajući da ne izgubim sebe…
Bilo je dana kada mi ramena padnu, oči zamagljene od suza. Da bih izbjegla tužne poglede, uzdahnula bih i rekla samoj sebi “sve će biti ok ” i “ti to možeš“, bez obzira što sam bila skeptična, skoro sigurna da ne mogu…  Željela sam bitu jaka, u ostalom šta mi može bol uraditi, osim baciti me na koljena, a ne i pokoriti.
Pa je na kraju ostala ona famozna “lahko je njoj”. Priznajem, nisam se sramila što sam često svom mužu govorila “trebaš mi, lakše je u dvoje”.
Nema ničeg pogrešnog u razmišljanju, da su dva srca jača i bolja od jednog. Često sam bila svjedok kako ljubav blijedi pred bolešću, jadno nažalost. No sa druge strane, nisam vidjela nigdje više ljubavi kao u bolničkim posteljima. I samim tim se nameće pitanje, jeli ljubav, kad te pazi, presvlači, i diže tvoja jedra, dok brod tone, a zna da najteže dolazi . I danas, bez obzira što su oluje protutnjale, još uvijek se kao petogodišnjskinja uvučem u njegove ruke. Često je on, radio dosta toga sa osmjehom, da prekrije pogled, inat suznim kapljicama u kutu oka. Meni je bilo dovoljno!! Nije sramota, nemoj te biti svoje bitke sami!! Mart je tu, pred vratima …

Prestala sam se radovati proljeću upravo iz ovog razloga, blesavo, no podsjeti me na bolan izraz moje kćerkice, koja je čvrsto držala rukicu na ustima da ne krikne. A nije bilo lahko, suočiti se da možete izgubiti mamu!!

I danas dok se sneno posmatram u ogledalo, ispijajući kahvu, pišem korice novog početka. Ya Rabb, kako da Ti se zahvalim na još jednoj šansi?? Hvala Ti na mraku, jer sam kroz njega naučila šta je svjetlost …

Iz knjige “Novi početak” autorice Enise Zulović

Akos.ba