Zapisi sa umre Enise Zulović: Moje najljepše putovanje
Polazak je planiran par dana prije nastupanja nove godine. U društvu svog mahrema, selamim se suznih očiju sa svojom djecom, nismo se nikad razdvajali, no ostavljam ih u maminim sigurnim rukama.
Mistična Medina, nekadašnji Jasrib, okupan u Suncu, je donijela prve emocije. Kao pod plaštom, nisi ničega svjestan, ali hvala Bogu, na ovom putovanju imamo Sabahetu. Zahvaljujući njoj znali smo svaki mogući moment šta se zbiva i gdje smo, Allah je nagradio, amin.
Poslanikov grad je dom najstarijih džamija na dunjaluku, Kuba, Poslanikova i mesdžidul Kibleta, džamija sa dvije kible. Sve je lijepo, ali Poslanikova vam dođe kao džennet na zemlji. Svaki stup, minaret, kupola, prozor nosi sa sobom priču. Sjetna lica svih onih insana širom svijeta govore kako nije jednostavno biti tu a ne zaplakati, ne zadrhtati, ne zapitati se i vratiti moreplovski u vakat našeg Miljenika, a.s.
Čekajući da stupimo na zeleni tepih koji indicira džennetsku bašču, suze liju niz lica svih onih koji su došli da poselame najboljeg insana koji je hodio ovim dunjalukom. Imam osjećaj da nisam bila pri sebi, kao da si u nekoj drugoj dimenziji, kroz zamagljen pogled buljila sam u zeleni ogrtač i donosila salavat na Miljenika. Miris, emocije, su neopisivi osjećaji koji u datom momentu okupiraju vaše srce i dušu. Zaboravljate na sve, jer vas misli vraćaju na njegov život, na njegovu borbu za Islam, i plačete i molite Gospodara da vas poživi na Sudnjem danu u njegovom društvu. Allahu Moj, smiluj nam se, učvrsti nas na putu istine, akoBogda, dovile su mnoge duše.
Insani moji, zar postoje adekvatne riječi koje će opisati srce vjernika tokom umranskih obreda. Ne može, ali znam jedno, da ovo treba doživjeti i samo će ti se reći …
Put za Meku se približio, ali je tuga okupirala srce, podrhtava kao list na putu, nije lahko otići od blizine Allahovog Poslanika, a.s. Posljednji selami su upućeni u podne, dok su pogledom ispraćali njegovu, a.s., džamiju s dovom da se opet vrate jednog dana, inšAllah.
U večernjim satima dolazimo u Meku, sa nestrpljenjem obučeni čekamo tavaf. I konačno licem u lice, gledamo u Crni kamen, najljepše što može ljudsko oko da vidi, da osjeti, o kojem sanjamo, za kojim žudimo, čeznemo. I tu emocije doživljaju eksploziju, suze ti ne daju da vidiš ljepotu crnog ogrtača, jer se stidiš, zamuckuješ i tiho šapućeš: “Bismillah, Allahu ekber “. Gospodaru Moj, hvala Ti po hiljadu puta na Tvojoj neizmjernoj Milosti.
Tavafiš, ali noge teške kao olovo, srce kuca negdje u grlu, duša ga smiruje, subhanAllah. Brišeš suze, i vidiš te mrave od insana koji imaju hiljadu želja, ali smo jedna je prisutna kod svih- da stanu pred Njega, i da im kaže- -“Idi oprostio sam ti!”
Ya Rabb!!
Ovo trenutno pišem u sobi hotela, nedaleko od Harema, jer želim da ova lepeza osjećaja ne izblijedi, da budu duboko urezana u mojoj duši, jer dišem isti onaj vazduh koji je disao naš Poslanik, a.s.
Znam da neće biti jednostavno napustiti Harem, znam da će tjeskoba biti veća, no život je to, nježne ručice moje dječice će to ublažiti.
Neka je slavat na našeg Poslanika, a zahvala pripada samo Njemu, doista je divan Naš Gospodar!
Napisala: Enisa Zulović
IslamBosna.ba
