Može li se IZBRISATI GENOCID?
Za povijesničare, političare i naročito pravnike nije suvišno raspravljati da li se u Višegradu dogodio genocid, ali za porodice žrtava to može značiti samo nastavak genocidnih aspiracija. Dok prvospomenuti govore o pravu i traže dokaze, drugi u grobnicama, rijekama, jezerima i smetljištima traže kosti svojih bližnjih i govore o pravdi.
Autor: Elvedin Subašić
Njihov rječnik se razlikuje. Ako se prisjetimo kako su određeni međunarodni subjekti bili skeptični po pitanju istine o genocidu u Srebrenici, ili kakav cirkus pravi R. Mladić u Hagu, šta onda očekivati od borbe za dokazivanje genocida u Višegradu, gdje je mučki ubijeno preko tri hiljade Bošnjaka? I ne samo u Višegradu, nego i drugim gradovima poput Prijedora gdje su sistematski i planski istrijebljivani Bošnjaci. Spomenimo da čak ni srbijanska javnost nije željela, kao inače, negirati zločine u Višegradu koje je vojnički nadgledao Milan Lukić. “U Višegradu je pre rata živelo oko dvadeset hiljada ljudi, od toga skoro dve trećine Muslimana.
“Oslobođenu” teritoriju trebalo je očistiti, i Lukićevi “Orlovi” su se u taj krvav posao upustili sa teško shvatljivim oduševljenjem… Čak ni u Srbiji, u kojoj se haške presude sunarodnicima po pravilu dočekuju na nož, izostale su uobičajene žalopojke o svetskoj nepravdi, a mediji su se ograničili na prenošenje suve agencijske vesti, bez komentara. Srbija je presudu Lukićima ispratila u tišini, kao što je, uostalom, u tišini pratila i njegove mnogobrojne zločine”, pisao je beogradski nedjeljnik Vreme 2009. godine.
Umjesto ukazivanja na dokaze genocida nad Bošnjacima u Višegradu razmotrimo ovdje određene teme koje se mogu nametnuti nakon sramnog čina uklanjanja riječi genocid na spomen-obilježju u Višegradu. Vijest o brisanju riječi genocid iz konteksta uklesane poruke “Svim ubijenim i nestalim Bošnjacima, djeci, ženama i muškarcima, žrtvama genocida u Višegradu” na spomen-obilježju “Svjedoci istine” u mezarju Stražište, odjeknula je ne samo u domaćim, već i inozemnim medijima, međutim je li isto tako odjeknula u našoj savjesti i svijesti: u savijesti odgovornih; prije svega zastupnika bošnjačkih interesa u političko-društvenim korelacijama; i svijesti svih Bošnjaka koji su ovim činom mogli zaključiti da borba za slobodu riječi, vjere, kulture, ali i života nije završena.
Ako nisu u miru mezarja – domovi mrtvih, koji su nerijetko sinonim za spokoj i mir, kako će onda domovi živih biti u miru?
Ako je tako jednostavno izvršiti upad u vlasništvo najvažnije i najorganiziranije institucije Bošnjaka – Islamske zajednice, kako je tek jednostavno ući u dom jednog (svakog) Bošnjaka, povratnika u Višegradu, Trebinju, Bosanskom Šamcu…? Je li brisanje riječi genocid samo nastavak ne tako davnog uništavanja ili brisanja jednog naroda i njegovog identiteta? U čemu je razlika?
Opširnije na preporod.com:
- Može li se IZBRISATI GENOCID
- Akos.bA
