Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Kolumne i intervjui > Fikret Karčić: Šerijatsko pravo bez sumnje spada u red velikih pravnih sistema današnjice

Fikret Karčić: Šerijatsko pravo bez sumnje spada u red velikih pravnih sistema današnjice

Prof.dr. Fikret Karčić: IZ je zainteresovana za zakonsko prožimanje islama u evropskim zemljama

Knjiga  Fikreta Karčića Metodi istraživanja u islamskim naukama  koja jeovih dana objavljena  u  izdanju El-Kalema  i Centra za napredne studije u Sarajevu izazvala je veliku pažnju javnosti. To je i bio neposredni  povod da porazgovaramo sa uvaženim profesorom Karčićem, inače, redovnim profesorom za nastavni predmet komparativna pravna historija na Pravnom fakultetu u Sarajevu, i honorarnim  profesorom na  Fakultetu islamskih nauka na predmetima historija šerijatskog prava i religija i pravo.

 

Profesore  Karčić, Vaša nova  knjiga „Metodi istraživanja u islamskim naukama“ govori o potrebi integracije tekstualnih metoda i metoda humanistički, odnosno društvenih nauka.  Koji su to modusi na koje stavljate težište?

KARČIĆ: Kako je poznato nauke se određuju predmetom i metodom. Predmet izučavanja islamskih nauka su religijski izvori i učenje koji su dati u obliku tekstova (nusus), ali takođe i praktično ispoljavanje religije (živa religija) koja postoji u obliku prakse. Tako se, u stvari, nameće potreba da se u islamskim naukama koriste tekstualni metodi, posebno tekstualna analiza, za tekstove Kur’ana, Hadisa i islamskog naslijeđa (turas), ali takođe i metodi humanističkih i društvenih nauka za religijsku praksu muslimana.

U svoj knjizi ja sam počeo sa metodom  tekstualne analize i prikazom kako su muslimanski učenjaci kroz historiju koristili ovaj metod i to u pogledu teksta Kur’ana, teksta Hadisa i teksta islamskog naslijeđa. Osnovna karakteristika metodologije muslimanskih učenjaka jeste pristup Kur’anu kao objavljenom tekstu i po sadržaju i po formi, pristup Hadisu kao tekstu koji je Objava po sadržaju, a Poslanički po formi, te tekstovi islamskog naslijeđa koji su ljudski i po sadržaju i po formi. Različite vrste ovih tekstova imale su za rezultat različite pristupe koji su razvijeni u okviru nauka Kur’ana, Hadisa i islamskog naslijeđa. Za razliku od muslimanskih učenjaka, zapadni orijentalisti koriste iste pristupe na sve tri vrste tekstova. 

Što se tiče izučavanja religijske prakse muslimana  ja sam u knjizi obradio historijski, komparativni i etnografski metod te bibliotečko istraživanje. Za svaki od ovih metoda sam ukazao na njegovu historiju kako na Zapadu tako i kod muslimana, te način korištenja. Na taj način, je pokazano da su ovi metodi baština muslimanskih učenjaka.

 

Koncept integracije znanja

Kakve konkretne zahtjeve ovaj pristup stavlja pred islamske obrazovne ustanove?

KARČIĆ: Koncept integracije znanja na kome se ova knjiga zasniva postavlja i pred islamske obrazovne institucije određene praktične zahtjeve. Najvažniji se odnosi na studijske programe. To znači da fakulteti islamskih nauka ne mogu bez humanističkih i društvenih nauka kao i da ove posljednje ne mogu bez islamskih nauka. Konkretan primjer takve integracije je Međunarodni islamski univerzitet Malezija. Na ovom univerzitetu studenti islamskih nauka pod  b) studiraju društvene nauke dok studenti društvenih nauka pod  b) studiraju islamske nauke. Svakako ovo integriranje ne može biti mehaničko nego je potrebno da se i u sadržini društvenih nauka unese islamska perspektiva.

Izučavanje islama je izašlo iz okvira tradicionalnih islamskih škola. Pred islamskom akademskom zajednicom stoje novi izazovi. Šta to muslimanski svijet može i treba preispitati u odnosu spram modernog svijeta?

KARČIĆ: U islamskom svijetu postoje različite vrste islamskih obrazovnih institucija: tradicionalne i modernizirane u različitom stepenu. Pred ovim institucijama postoje različiti izazovi. Naprimjer, kako da odgovore na izazove modernizacije u muslimanskim zemljama- procesa koji još nije završen, zatim kako da odgovore na izazove postmodernog društva i globaliziranog svijeta. Osim toga, u svakoj zemlji postoji specifični problemi lokalnog i regionalnog karaktera. Islamski univerziteti u globalu treba da odgovore na ključno pitanje: kako da obrazuju alime koji će biti u stanju da autoritativno tumače islam u naše vrijeme i kako da obrazuju druge stručnjake potrebne muslimanskim društvima koji će pored svog profesionalnog znanja i vještine imati i islamsku vjersko-etičku komponentu.

Uočava se da postoji interes evropske naučne javnosti za šerijatsko pravo. Čime to pravdati?

KARČIĆ: To je tačna konstatacija. U posljednjih nekoliko decenija na zapadnim univerzitetima se povećao interes za šerijatsko pravo. Do toga je dovelo više razloga. Prvo, šerijatsko pravo čini u različitom obimu dio pozitivnog prava većine muslimanskih zemalja tako da se nameće potreba da svi oni koji se bave ovim svijetom znaju o pravu koje makar djelimično važi u tom svijetu. Drugo, pokret islamske obnove koje je započeo 1970-tih u većinskim muslimanskim zemljama je postavljao zahtjev za primjenom Šerijata, uključujući i područje javnog prava. U nekim slučajevima to je i realizovano. Zapadne naučne ustanove i donosioci odluka imali su potrebu da znaju šta primjena Šerijata u javnom pravu donosi. Treće, velike sile koje imaju pretenzije za globalnom moći  teže da ostvare i dominaciju u znanju o svijetu, uključujući i muslimanski svijet. U nekim slučajevima, kao što su evropske zemlje postoje i praktični razlozi za poznavanje šerijatskog prava. Naprimjer, muslimanski rezidenti u ovim zemljama u pitanjima braka stoje pod jurisdikcijom prava zemlje porijekla. Ako u Njemačkoj jedan bračni par iz Maroka, koji je sklopio brak po propisima šerijatskog prava, želi da pred sudom razriješi neki spor, njemački sud će primjenjivati šerijatsko pravo malikijskog mezheba.

Kakva je relevantnost šerijatskog prava u savremenom svijetu?

KARČIĆ: Šerijatsko pravo bez sumnje spada u red velikih pravnih sistema današnjice. Svaki udžbenik komparativnog prava to potvrđuje. Nijedna klasifikacija svjetskih pravnih sistema ili tradicija ne izostavlja šerijatsko pravo. U muslimanskom svijetu šerijatsko pravo je prisutno na jedan od tri načina. Prvo, u nekim zemljama kao što su islamske republike ili tradicionalne muslimanske monarhije Šerijat čini jedini izvor važećeg prava. Drugo, u nekim zemljama, a one predstavljaju većinu muslimanskog svijeta, šerijatsko pravo se primjenjuje u oblasti ličnog statusa (brak, porodica, nasljedje, vakufi). Treće, u nekim zemljama koje su proglasile sekularizaciju prava šerijat nije dio pozitivnog prava, ali može biti prisutan u formi običaja i ličnog etičkog kodeksa. 

 

Pravo građanstva i sloboda vjere

Bosna i Hercegovina jeste sekularna država. Imali smo iskustvo socijalističkog modela. Kako sada tumačite poziciju religije u bh. modelu uređenja?

KARČIĆ: Tačno, od 1945. do demokratizacije političkog sistema u BiH postojao je sistem odvajanja države i religije ali i okviru dominacije marksističke ideologije. Po formi taj sistem je bio sekularna država. Međutim, da bi jedna država bila istinski sekularna ona, pored odvajanje političkog i religijskog autoriteta, treba i da garantuje pravno i stvarno slobodu religije. Na tom polju bio je nedostatak socijalističke sekularne države.

Današnja situacija je drugačija. Mi imamo jedan  veoma savremen Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica iz 2004. Obratite pažnju na naziv ovog zakona. Kaže se „Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica“. Prioritet je dat slobodi vjere. Tu je zatim Evropska konvencija za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda sa nadležnošću Evropskog suda za ljudska prava. Prema tome, pravno mi imamo jednu veoma dobro situaciju u pogledu slobode vjere. Svakako, u toku primjene ovog zakona javljaju se neke nedoumice koje treba zajednički rješavati. Po mom mišljenju, u BiH danas postoji odvajanje religije od države, ali uz obostranu saradnju, a ne antagonizam.

Pitanje građanstva u islamskom pravu i muslimanskoj praksi je nešto što se itekako aktuelizira?

KARČIĆ: Pitanje građanstva (al-muvatana) javilo se tokom 19. stoljeća kada je Osmanska Država priznala pravo građanstva svim osmanskim podanicima bez razlike na vjeru. Bitan je bio koncept domovine (vatan): svi koji dijele istu domovinu imaju isto pravo građanstva. Ova promjena se desila u političkom životu i bila je iskazana političkim diskursom. Islamska pravna nauka (fikh) i dalje je operirala sa klasičnim konceptima…

Opširnije na portalu Preporod.com:

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top
PHP Code Snippets Powered By : XYZScripts.com