Bračne nesuglasice: Vraćanje ljudskog dostojanstva posredstvom viših ciljeva Šerijata

PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

Međunarodni institut za islamsku misao (IIIT) sa zadovoljstvom predstavlja novu ediciju Povremenih izdanja II pod naslovom: Bračne nesuglasice: Vraćanje ljudskog dostojanstva posredstvom viših ciljeva Šerijata, dr. Abdulhamida A. Ebu Sulejmana. Nakon prvog izdanja 2003. godine rad je pažljivo revidiran i prijevod značajno poboljšan kako bi se uklonile sve nedoumice i izoštrila jasnoća značenja.

Autor istražuje osjetljivo pitanje bračnih nesuglasica i „udaranja“ supruge (darb) s dubokim razumijevanjem položaja i statusa žene. On također dovodi u pitanje trenutna i historijska pogrešna shvatanja u raspravama o kur’anskim riječima idribuhunna („udarite ih“) koja nisu dopuštala nikakvu drugu interpretaciju ajeta u kome se spominju (4:34) osim u smislu da muž ima pravo fizički kazniti „neposlušnu“ ženu.

Koristeći se principima duboko ukorijenjenim u filozofiji univerzalnih i viših ciljeva Šerijata (mekasiduš- šer’ijje) autor istražuje finese ove složene i osjetljive teme i izvodi zaključak na temelju interpretacije glagola darebe u smislu postizanja dobrobiti, dostojanstva i poštivanja ljudskog bića. Autor kao dokaz navodi različite upotrebe spomenutog glagola u nekoliko različitih konteksta u samom Kur’anu, postupcima Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.,^[1]i u duhu kur’anske poruke.

Analiza upotrebe glagola darebe zavređuje pažnju. Priroda arapskog jezika je takva, što je očito kad se pogleda bilo koji arapsko-arapski rječnik, da svaki glagol nosi mnoštvo različitih značenja koja su na ovaj ili onaj način povezana s korijenom glagola. Naprimjer, glagol darebe, od kojeg najviše zavisi shvaćanje načina ponašanja u ovom slučaju, ima različita značenja, kao što autor uspješno pokazuje, koja variraju zavisno od situacije i konteksta ajeta u kojima se spominje. Uzimajući u obzir više ciljeve Šerijata (mekasid), a to su u okviru braka ljubav i samilost, autor objašnjava da upotreba korijenske osnove da re be u značenju udaranja ili bilo kojeg oblika „nasilja“ predstavlja vađenje ajeta iz konteksta i njegovu zloupotrebu. U islamu nisu prihvatljivi ni fizičko nasilje, ni uvrede, ni verbalno nasilje.

Konstantno naglašavajući da nasilje u porodici i muška tiranija općenito nemaju nikakve veze s kur’anskim porukama niti postupcima Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., dr. Ebu Sulejman ukazuje na to da je čuvanje porodice i međuljudskih odnosa od krucijalne važnosti, posebno kad su u sve to uključena i djeca. Negativan utjecaj na djecu bilo kakvog oblika nasilja među supružnicima danas je opširno dokumentiran i podržava argument da se na različite načine treba usredsrediti na to da se poštovanje ljudskog dostojanstva svih članova porodice promovira kao istinski islamski princip. Ovaj princip je naglašen u mnogim kur’anskim ajetima i, kao što autor dokazuje, u djelima samog Poslanika, s. a.v. s., posebno u njegovom odnosu prema suprugama.

Zapravo, ajet 4:34 na muškarca stavlja teret održavanja harmonije u braku i rješavanja bračnih nesuglasica. Ovo je, možda, zato što se prva rečenica obraća muškarcima kao qawwamun. Ova riječ, o kojoj autor također raspravlja, iz korijena qa wa ma, prevođena je na različite načine, od „brige“, „odgovornosti i podrške“ do „zaštite“, „vlasti“ i „nadležnosti“.

Imajući u vidu kontekst u kojem su muškarci spomenuti u ajetu, razumljivo je da je njima preporučeno da održavaju bračnu harmoniju. Međutim, to ne znači da su žene jedini izvor problema u braku ili da su muškarci jedini koji treba da ih rješavaju. Zapravo, ajet 4:34 treba čitati zajedno s ajetom 4:128 u istoj suri, koji se odnosi na to kako postupati u slučaju lošeg odnosa muža prema ženi.

„Ako se neka žena plaši da će joj se muž početi joguniti ili da će je zanemariti, onda se oni neće ogriješiti ako se nagode – a nagodba je najbolji način –   ta ljudi su stvoreni lakomi! I ako vi budete lijepo postupali i Allaha se bojali – pa, Allah dobro zna ono što radite.“ (4:128)

Pored toga, glagol nušuz, koji se pojavljuje u oba ajeta (4:34; 4:128) i označava zlonamjernost/loše postupanje obiju strana, bilo muža ili žene, također doprinosi tezi dr. Ebu Sulejmana. Primijetili smo da se riječ nušuz, koja ima specifično značenje u ovom kontekstu, često prevodila u različitim značenjima, ovisno o tome da li se odnosi na muškarce ili na žene. Naprimjer, za žene su se obično koristili više kritički usmjereni izrazi „nepokornost/buntovništvo“, nasuprot mnogo mekšim izrazima kad su u pitanju muškarci kao što su „otuđenje“, „napuštanje“, „odbojnost“ i „antipatija“. Muhammed Asad dao je sljedeće zanimljivo zapažanje o ovom glagolu u vezi s ajetom 4:34:

Termin nušuz (doslovno „pobuna“ – ovdje prevedeno kao „loše postupanje“) obuhvata sve vrste namjernog lošeg ponašanja žene prema mužu ili muža prema ženi, uključujući i ono što se danas opisuje kao „psihološko nasilje“; u slučaju muža time je također označeno i „loše postupanje“ prema supruzi u fizičkom smislu (vidi ajet 128 u ovoj suri). U ovom kontekstu ženino „loše postupanje“ podrazumijeva namjerno i konstantno kršenje njenih bračnih dužnosti. (Muhammed Asad, Poruka Kur’ana, Gibraltar: Darul-Endelus, 1980., str. 109, nap. 44.)

Imajući u vidu sve gore navedeno, moramo neprestano biti svjesni kulturnih običaja i predrasuda koji imaju utjecaja na tumačenje ili čak na prevođenje kur’anskih ajeta.

Rad dr. Ebu Sulejmana je odličan primjer utemeljenog pristupa i metodologije u razumijevanju i tumačenju ovog složenog kur’anskog ajeta, gdje su instrumenti mekasida iskorišteni za izvlačenje zaključka baziranog na održavanju međusobnog poštovanja, dostojanstva i dobrobiti, koji su posebno naglašeni kroz razumijevanje viših ciljeva Šerijata.

Pošto je na engleskom jeziku dostupno samo nekoliko radova na temu Mekasiduš-šer’ijje, Institut IIIT odlučio je popuniti tu prazninu inicirajući prijevod i objavljivanje serije knjiga o el-mekasidu s ciljem da približi ovo zanimljivo područje čitateljima s engleskog govornog područja. Ovaj projekt do danas je obuhvatio sljedeće radove: Ibn Ašurova rasprava o mekasiduš-šer’ijje,

Teorija imama Eš-Šatibija o višim ciljevima i intencijama Šerijata, Ahmeda er-Rejsunija, U pravcu realizacije viših ciljeva Šerijata: Mekasiduš-šer’ijje — funkcionalni pristup, Džemaluddina Attije i Mekasiduš-šer’ijje kao filozofija islamskog zakonodavstva: sistemski pristup Džasira Aude.

S obzirom na to da je ovo složena i intelektualno izazovna tema i da je većina knjiga o njoj pisana uglavnom za stručnjake, učenjake i intelektualce, ured IIIT-a u Londonu izdaje također i jednostavne uvodne rasprave u okviru svojih Povremenih izdanja kako bi osigurao pristupačniji materijal za običnog čitatelja. Takvi radovi su: Mekasiduš-šer’ijje na jednostavan način, Muhammeda Hašima Kemalija, Islamska vizija razvoja u svjetlu mekasiduš-šer’ijje, Muhammeda Umera Čapre, i Mekasiduš-šer’ijje — Vodič za početnike, Džasira Aude.

Enes s. al-Šejh Ali,

ŠIRAZ KAN, oktobar 2008.

PREDGOVOR PRVOM IZDANJU

Porodica u islamu treba da bude kolijevka mira i spokoj a. Kur’an govori o zajedničkom životu utemeljenom na ljubaznosti, međusobnom dogovoru između muža i žene i ljubavi i samilosti koje je Bog usadio u naša srca. Kao Objava za sve situacije i sva vremena, Kur’an ne tretira samo dobre odnose među supružnicima, već i trenutke kad su odnosi među njima zategnuti. Pritom, Kur’an ima za cilj očuvanje integriteta porodice kad god je to moguće, i naglašava da ljudi treba da se ljubazno odnose jedni prema drugima, čak i u periodu bračnih nesuglasica, i predlaže različite strategije koje supružnici treba da slijede u situacijama kad je jedno od njih svojeglavo. Jedan od ajeta koji se obraća muževima, 4:34 (u kojem je objašnjen redoslijed postupaka koje muž treba poduzeti prema nepokornoj ženi), dospio je na neki način na loš glas na Zapadu, kao i u nekim muslimanskim krugovima, zbog navodnog dopuštenja muževima da tuku svoje žene.

Mnogi nemuslimani na Zapadu, kao i mnogi muslimani širom svijeta, nažalost, razumijevaju da ovaj ajet dopušta zlostavljanje žena kakvo se podrazumijeva pod terminom „nasilje u porodici“, gdje jedan supružnik fizički ili verbalno zlostavlja drugog. U svom radu Bračne nesuglasice: Vraćanje islamskog duha ljudskog dostojanstva^[2] istaknuti naučnik dr. Ebu Sulejman namjerava prekinuti ovakvo pogrešno razumijevanje Kur’ana. Ovaj rad predstavlja ponovno iščitavanje ovog ajeta iz perspektive islamskog vrednovanja ljudskog dostojanstva.

Kroz istraživanje o djetinjstvu dr. Ebu Sulejman je ustanovio da svaki čovjek svoj moralni karakter razvija u okrilju porodice. On je uvjeren da će se buđenje ummeta iz trenutnog stanja depresije i razdora u stanje optimizma i jedinstva desiti jedino ako muslimanske porodice istinski postanu mjesta „spokoja, ljubavi i samilosti“. Očigledno je da je pitanje odnosa među supružnicima od ključne važnosti u ovim nastojanjima.

Metodološko opredjeljenje dr. Ebu Sulejmana jeste da se istražuje priroda problema i njegov kontekst i nastoji postići objektivnije razumijevanje na temelju univerzalnih vrijednosti Objave i Sunneta Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. On pitanje bračnih nesuglasica posmatra s dubokim senzibilitetom za ženski pogled na stvari, što je izuzetno osvježavajuće i, zapravo, često nedostaje u radovima o ženama koje pišu muškarci.

Počašćena sam što mi je pripala čast da napišem predgovor za rad dr. Ebu Sulejmana koji tretira ovako krucijalno pitanje. Postoji mnogo različitih načina čitanja Kur’ana, od mizoginističnog do emancipator- skog. Ovaj rad diskusiju pomjera korak naprijed, uvodeći alternativno tumačenje kur’anskog teksta. Pristup u ovom radu je osvježavajući i čvrsto na strani ljudskih prava žene.

Neće se svi muslimani složiti sa zaključcima dr. Ebu Sulejmana. Međutim, kao što i sam dr. Ebu Sulejman naglašava, čak ni prema tradicionalnom tumačenju Kur’an ne odobrava nasilje u porodici. Prema tome, niko ne može osporiti poziv dr. Ebu Sulejmana muževima i ženama da se s bračnim nesuglasicama suoče na suosjećajan način. Niko ne može negirati njegov hvale vrijedan cilj da islamska porodica bude utemeljena na kur’anskim vrijednostima ljudskog dostojanstva, samilosti, tolerancije i svetosti i poštovanja ljudskog života.

Rad dr. Ebu Sulejmana potpuno mi je zaokupio pažnju i sigurna sam da će se to desiti i drugim čitateljima. Preporučujem ovaj rad svima onima koji žele proučavati kur’anske propise o odnosima među supružnicima u islamu.

KATHERINE BULLOCK

BRAČNE NESUGLASICE

Vraćanje ljudskog dostojanstva posredstvom viših ciljeva Šerijata

Nazadovanje ummetau poređenju sa spektakularnim uspjesima razvijenog svijeta, napadi sa svih strana na njegove kulturne i intelektualne temelje i postojanje, duboko narušavanje ljudskih prava kod muslimanskih nacija, kao i općepoznati loš položaj muslimanskih žena, predstavljaju niz zastrašujućih izazova koji traže da se na njima naporno radi i u okviru islama i u sferi ljudskih prava, kako bi se uspješno prevazišli.

Vrlo važno i osjetljivo pitanje koje se odnosi na gore navedeno je i složeni i teški problem „udaranja“ žena, obično shvaćen u značenju metode pomoću koje muž može provoditi svoje ekskluzivno pravo rješavanja bračnih problema koji su rezultat „svojeglavosti i neposlušnosti“ supruge, a u cilju prevazilaženja odbojnosti i otuđenja koje osjećaju oba supružnika u braku koji propada. Muškarci su pitanje „udaranja“ (kažnjavanja supruga) vrlo često pogrešno razumijevali i zloupotrebljavali, ne osvrćući se na prava žena, a posebno na islamski stav u pogledu statusa žena i odnosa prema njima. U takvoj situaciji, zagovornici ljudskih prava u okviru islama nastavljaju raditi u pravcu rješenja koje će dokinuti sve oblike ugnjetavanja žena i otkloniti svaku mogućnost nepravednog odnosa prema njima u ime vjere.

Kroz historiju i u različitim kulturama žene su uvijek bile izložene patnji zbog činjenice da su spadale u najranjivije članove društva, a paralelno s njihovim društvenim i ekonomskim položajem uvijek je postojalo, a postoji čak i danas, nekoliko važnih faktora koji su predstavljali prijetnju njihovim pravima i statusu i činili ih lakše podložnim kontroli muškaraca. Među takve faktore spada njihova relativna fizička slabost, emotivna i fizička vezanost za djecu, te siromaštvo, nepismenost i nerazvijenost sredina u kojima su živjele. Svi ovi faktori utječu na žene u većoj ili manjoj mjeri, te zbog toga i zbog brojnih kršenja ljudskih prava kojima su one izložene u mnogim kulturama i geografskim područjima od ključne je važnosti da problem „udaranja“ proučimo realno i sveobuhvatno, iz perspektive razumijevanja univerzalnih i viših ciljeva Stvoritelja (mekasiduš- šer’ijje). Uvijek sam bio duboko svjestan mnogobrojnih složenih okolnosti koje su okruživale pitanje „udaranja“ i oblikovale njegovo opće razumijevanje. Za mene su lično od posebnog značaja njegova relevantnost za savremeni diskurs, razlozi koji stoje iza njegove upotrebe, kao i šire implikacije koje ima na dobrobit i strukturu porodice.

Ova svjesnost i interes za ovo pitanje dijelom potiču od iskustava iz moje mladosti, moje duboke vjere i uvjerenosti u ispravnost kritičkog mišljenja. Ranije u mojoj karijeri, kao diplomirani student u Americi, zagovarač pozitivnih društvenih promjena i edukator, povremeno sam nailazio na različite izazove povezane s islamom, kontraverze ili radije „probleme“ na koje sam, uz pomoć određenog intelektualnog i metodološkog rezonovanja, uvijek uspijevao naći dovoljno racionalan i uvjerljiv odgovor. Ovo je većim dijelom bio rezultat mog čvrstog uvjerenja (koje nosim još od djetinjstva) da je Objava koju je Stvoritelj objavio preko Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., nepobitna Istina i neupitan vodič za cijelo čovječanstvo. To je u meni razvilo uvjerenje koje je davalo prednost racionalnom i metodološkom pristupu u mišljenju, što mi je u kasnijim godinama bilo od izuzetne koristi. Tako sam često, kad sam bio obuzet ne toliko sumnjama koliko problemima, manje ili više kompliciranim, uvijek uspijevao da ih riješim, temeljito i razborito, ne plašeći se njihove naočigled snažne argumentacije.

Objektivno razmišljanje karakterizira jasnoća, strpljivost i upornost u tretiranju problema koji zahtijevaju istraživanje, posmatranje i zaključivanje. Očigledno je da postoji jasna razlika između sumnji i problema. Sumnje izazivaju opstrukciju, frustraciju i obeshrabrenost, dok problemi inspirišu motivaciju, akciju i ustrajnost.¹ Naprimjer, u slučaju islama svakom spornom pitanju uvijek prilazim kao slagalici koju treba posložiti, radije nego kao izvoru tjeskobe. To predstavlja priliku da se koristi izvorna islamska epistemologija koja sveobuhvatno integrira čitanje Objave s čitanjem univerzuma (egzistencijalne stvarnosti) koristeći se principima rasuđivanja kako bismo razumjeli njen značaj i njene više namjere, ciljeve i svrhu (mekasiduš-šer ’ijje).

Kad se suočim s problemom, moj pristup je da prvo istražim njegovu prirodu, identificiram njegovo porijeklo, izoliram faktore koji su utjecali na njegovu pojavu, smjestim ga u vremenu i prostoru i razmotrim sveukupno stanje, okolnosti, kontekste, norme i pozicije koje usmjeravaju problem i određuju nijanse u raspravi o njemu.

Kada je u pitanju islam, ako neko počne proučavati svete tekstove, najvjerovatnije će biti sputan tradicijom. U islamskom svijetu postoji cijela jedna kultura rukovođena slijepim slijeđenjem i strahom od raspravljanja o onome što je poznato kao „sveta područja“ i ovaj stav praćen potpunim nepoznavanjem društvenih nauka zamagljuje sveoubuhvatno viđenje i razumijevanje stvari. Bez obzira na to, ovakav pristup nikad nije sprečavao moje vlastito bavljenje misaonom percepcijom i nikad nije proizveo ništa manje od uvjerenja da time neću iznevjeriti visoke standarde i racionalne principe Šerijata i ljudskog dostojanstva.²

Sve u svemu, s ovim faktorima na umu i nakon dugog i aktivnog perioda svog života i karijere odlučio sam se posvetiti temi „udaranja“ žena. To je, bez sumnje, pitanje od ključne važnosti, koje zahtijeva detaljno i pažljivo istraživanje kao i sveobuhvatnu reviziju u okviru islamskog konteksta imajući u vidu i situaciju u savremenom društvu.

Prije nego što se ozbiljnije posvetim ovom pitanju, volio bih se fokusirati na važnost obrazovanja u djetinjstvu i potrebu za stabilnom porodicom. Nema sumnje da su muslimani trpjeli i još uvijek trpe dugotrajan i uporan nazadak ne samo u svom društvenom, ekonomskom i političkom životu, već i katastrofalan nazadak u svojim obrazovnim sistemima.

Pokušaji da se to promijeni uglavnom su propali. U posljednje vrijeme nastojao sam istražiti uzroke neuspjeha islamskog preporoda, uprkos brojnim i neprestanim pokušajima tokom prošlog milenija, još od Ebu Hamida el-Gazalija (umro 505. god. po H./1111. n.e.,) koji je pozivao na reformu u svojim monumentalnim djelima: Ihja ulumid-din (Oživljavanje vjerskih nauka) i Tehafutul- felasife (Nesuvislost filozofa).

Imajući u vidu sve to, svoje istraživanje sam posebno usmjerio na temu djetinjstva u islamskoj misli i njen doprinos civilizaciji, zato što je to područje bilo zapostavljeno u akademskim studijama iako predstavlja osnovni temelj za promjenu u procesu obnavljanja duhovnih i epistemoloških aspekata islamskog identiteta. Takvo obnavljanje je neophodno kako bi ummet bio u stanju da se na odgovarajući način suoči s izazovima koji stoje pred njim.

Ovo fokusiranje na djetinjstvo odvelo me do isticanja uloge porodice kao najvažnijeg okruženja koje je ključno za oblikovanje identiteta djece i razvijanje moralnih vrijednosti i karaktera. Dakle, porodica može biti medij preko kojeg je moguće izvršiti obnovu. Ovaj proces oslanja se na urođene motive roditelja koji traže samo ono što je najbolje za djecu, u skladu sa svojim razumijevanjem i uvjerenjima. Naravno, danas nismo u stanju ponuditi nezavisno ili izolirano okruženje u kojem edukatori mogu pripremati i obučavati novu, slobodnu i hrabru generaciju koja će zamijeniti prethodnu, porobljenu i mentalno poraženu. Historijski primjer je iskustvo Musaa, a.s., koji je poveo svoj narod iz Egipta nakon što su 40 godina proveli u divljini. U tom vremenu rođena je nova generacija, slobodna, hrabra i odlučna, koja je zamijenila one koji su razvili robovski mentalitet i stav pod faraonovom tiranijom. Na stav i mentalitet nove generacije ukazano je u Kur’anu:

„Ali oni koji su tvrdo vjerovali da će pred Allaha izići rekoše: ‘Koliko su puta malobrojne čete, Allahovom voljom, nadjačale mnogobrojne čete!’ – A Allah je na strani izdržljivih. I kad nastupiše prema Džalutu i vojsci njegovoj, oni zamoliše: ‘Gospodaru naš, nadahni nas izdržljivošću i učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje!’ I oni ih, Allahovom voljom, poraziše, i Davud ubi Džaluta, i Allah mu dade i vlast i vjero vjesništvo, i nauči ga onome čemu je On htio. A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao –   ali, Allah je dobar svim svjetovima.“ (El-Bekare: 249-251)

Stavljanje naglaska na edukativnu ulogu porodice neophodno vodi ka istraživanju i analizi strukture porodice, uz sve odnose i dimenzije koji oblikuju njenu ulogu u rastu i duhovnom, psihološkom i moralnom razvoju djece i formiranju njihovih spoznaja i iskustava. To me neizbježno suočilo s problemom „udaranja“ žena i njegovim posljedicama ne samo na odnose između muža i žene (i drugih koji su uključeni u taj problem), već i na porodični život općenito.