Cjeloživotno učenje kao moderni način obrazovanja

Piše: Bedrudin Brljavac

Koncept cjeloživotnog učenja

“Svako ko prestane da uči i obrazuje se već je ostario imao on 20 ili 80 godina” (Henri Ford).

Današnju eru predstavljaju stalne ekonomske, socijalne i tehničko-tehnološke promjene i brza tranzicija društva gdje se komercijalni svijet i moderno tržište rada konstantno suočavaju sa novim izazovima i velikim brojem prepreka na putu postizanja veće efikasnosti, produktivnosti, kreativnosti i konkurentnosti svojih subjekata. Zato je od vitalnog značaja da proces učenja ili sticanja novih znanja treba da adekvatno i blagovremeno odgovori na takve izazove i probleme kako bi napredak i blagostanje društva postali konstanta. Ideja cjeloživotnog učenja je jedan od mogućih i adekvatnih odgovora na današnje izazove u globalnom svijetu turbulentnih ekonomskih dešavanja. Postoje mnogi razlozi zašto je ideja cjeloživotnog učenja prihvaćena sa velikim entuzijazmom i ogromnom nadom kao velika potreba u mnogim društvima, kako u razvijenim tako i u manje razvijenim. Prvi razlog se temelji na ideji da u današnjem svijetu znanje predstavlja najbolji kapital, dok je drugi razlog taj da najbolji resurs u bilo kojem društvu predstavljaju ljudski a ne prirodni resursi. Ali, to ne mora da znači da materijalni kapital nema svoj značaj i ulogu u zajednici. Jednostavno rečeno, intelektualni kapital igra mnogo važniju ulogu kod progresa ljudskih zajednica. U devedesetima se u Evropi afirmira cjeloživotno učenje kao politika koja odgovara na probleme ekonomske recesije i povećane nezaposlenosti (1).

U tom periodu pomiče se fokus s obrazovanja kao institucionaliziranog, rigidnog i organiziranog procesa na cjeloživotno učenje, koje obuhvata sve oblike učenja u različitim životnim dobima. Cjeloživotno učenje označava kulturu školovanja koja omogučava ljudima da uče i istražuju oblasti koje ih zanimaju, da se usavršavaju kada i gdje god požele i tako izaberu način i metode učenja koje im najviše odgovaraju. Kako bi bolje shvatili ovaj novi trend školovanja, Chris Galvin, glavni menadžer u Motoroli kaže: “Motorola ne želi više zapošljavati inžinjere s četverogodišnjom diplomom, tražimo da naši zaposlenici imaju četrdesetogodišnju diplomu.” Realnost današnjeg doba je da osnovu ličnog uspjeha i napretka čine kontinuirano obrazovanje i edukacija kroz obnavljanje starih, a sticanja novih sposobnosti i znanja. Prošlo je vrijeme kad nam je, kako tvrdi Dž. Šel, ”budućnost bila naprosto data”. Našu budučnost sada ”valja saditi i gajiti” i zato moramo postati ”zemljoradnici vremena” (2). Cjeloživotno učenje podrazumijeva razvijanje kapaciteta za vlastito obrazovanje i intelektualnu emancipaciju i napredak.

Cjeloživotno učenje, poznato još kao LLL (bos. CŽU), je `cjeloživotno, dugoročno, dobrovoljno, i samomotivirajuće`(3) traganje za znanjem iz ličnih ili profesionalnih razloga i motiva. Osnovna funkcija cjeloživotnog učenja je da omogući osobi, organizaciji, društvu ili državi da se adekvatnije prilagodi promjenljivim i neizvjesnim okolnostima, te različitim potrebama i izazovima. Ovaj relativno novi sistem sticanja znanja koji treba da traje tokom cijelog ljudskog života je jedna neminovnost i obaveza u oblasti obrazovanja. Takvo znanje ne samo da afirmiše društveno uključenje, aktivno građanstvo, i lično usavršavanje, nego povećava konkurentnost i mogučnost za zapošljavanje (4). Cjeloživotno učenje možemo definisati kao aktivan proces učenja tokom cijelog života s osnovnim ciljem unapređivanja starih i sticanja novih znanja, vještina i sposobnosti unutar osobne, građanske, društvene i poslovne perspektive.

Cjeloživotno učenje uključuje:

“Stjecanje i usavršavanje svih vrsta sposobnosti, interesa, znanja i kvalifikacija od ranog predškolskog perioda sve do razdoblja nakon penzionisanja. Podsticanje razvoja znanja i sposobnosti koje će omogučiti cijeloj zajednici da postane `društvo znanja` te tako aktivno učestvuje u svim oblastima društvenog i ekonomskog života te na taj način utječe u oblikovanju vlastite budućnosti. Uvažavanje svih oblika učenja: formalno obrazovanje (npr. obrazovanje na fakultetu), neformalno obrazovanje (npr. usavršavanje vještina potrebnih na radnom mjestu), i informalno obrazovanje, međugeneracijsko učenje (razmjena znanja u porodici ili među prijateljima) (5).

Drugim riječima, ovaj pojam potvrđuje da učenje ili školovanje nije ograničeno djetinjstvom ili klasičnim/konvencionalnim obrazovanjem, već je to jedan dugoročan proces koji traje cijeli ljudski život. Učenje ne bi trebalo da počne u učionici i da se tamo i završi. To je jedan dugoročan proces koji treba da traje tokom cijelog ljudkog života i da se shvati kao cjeloživotna strategija. Kao što jedna engleska izreka kaže „čovjeku nikad nije kasno za učenje“, i koncept cjeloživotnog učenja je baziran na principu znanja bez granica. Tokom posljednjih pedeset godina konstantne naučne i tehnološke inovacije i promjene ostavile su dubok trag na same potrebe i načine učenja i sticanja znanja. Proces učenja ne može više biti podjeljen na mjesto i vrijeme sticanja znanja (škola) i na mjesto i vrijeme da bi se stečeno znanje upotrijebilo (radno mjesto). Bolje rečeno, danas se trebamo oslonjati manje na tradicionalne obraozovne institucije i više sami sebe usmjeravati kroz proces sticanja znanja. Slobodno možemo kazati da proces učenja danas nema vremenskih granica i glavna konstanta je usavršavanje, te sticanje novih znanja u cilju što bolje adaptacije i odgovora na društvene i ekonomske izazove. Uostalom, ako se ne realizuju projekti i aktivnosti kako bi se povećao stepen obrazovanja kod radnika i građana onda dolazi do stagnacije u društvu i nazadovanja u globalnom ekonomskom svijetu. Postoji vrlo bliska veza između znanja i moći. Oni koji posjeduju znanje su močni i jaki te su tako u velikoj prednosti u odnosu na one koji ga ne posjeduju. Zato edukacija mora pripremiti one koji se obrazuju da steknu znanja koje im neće samo trebati da prežive nego i da žive jedan smislen i koristan život. Zato se moraju povečati angažman i pokrenuti svježe inicijative u domenu cjeloživotnog učenja. Cjeloživotno učenje za mnoge predstavlja revoluciju u oblasti obrazovnih politika.

CŽU kao dominantna društvena vrijednost

Cjeloživotno učenje se pojavilo, uglavnom, među zapadnim društvima kao mogući odgovor na izazove u današnjem svijetu brzih promjena. Takve temeljne promjene predstavljaju kretanje iz ekonomije bazirane na prozivodnji u sektor uslužne ekonomije, što znači, ekonomija zasnovana na znanju i kompetencijama i pad mnogih tradicionalnih institucija koje su podrazumijevale, uglavnom, osoblje sa stečenim i fiksiranim znanjima bez potrebe dodatnog usavršavanja (6). Ovako primjećujemo da konvencionalno obrazovanje koje je u pravilu prisutno u ranijim periodima života, ne može više odgovoriti potrebama jedne osobe u toku života. Učenje i obrazovanje ne treba da budu isključivo pravo samo za obrazovne ustanove nego trebaju postati način života cijele zajednice. Jedna osoba treba konstantno da povećava svoj intelektualni kapacitet, da otkriva i istražuje nove oblasti i da kreira i proizvodi nove stvari. U knjizi pod naslovom `Obrazovanje učitelja: Izazov cjeloživotnog učenja` autora Kristofer Deja objavljenoj 1988. godine, javlja se misao koja podržava ulogu učitelja u uključivanju cjeloživotnog učenja u formalno obrazovanje svojih studenata dok u isto vrijeme vidi potrebu da i sami učitelji praktikuju cjeloživotno učenje kako bi unaprijedili svoje sposobnosti jos više. Jedna od glavnih dužnosti nastavnika treba da bude podučavanje učenika da prihvate praksu cjeloživotnog učenja kao osnov modernog obrazovanja bez kojeg je teško ići u korak sa modernim društvenim i ekonomskim trendovima. Zato je vrlo bitno da i sami nastavnici ili predavači pokažu kroz svoj vlastiti primjer puni angažman i entuzijazam u oblasti cjeloživotnog učenja. Također, uspješan razvoj jedne školske ustanove zavisi od uspješnog razvoja i napredovanja njezinih nastavnika ili predavača (Day). Za uspješan i konstruktivan proces cjeloživotnog učenja od krucijalnog značaja je da se aktivno angažuju i učenici i njihovi predavači u unapređenju i usavršavanju svojih znanja i sposobnosti.

U proteklih pet decenija koncept cjeloživotnog učenja se od jedne početne ideje pretvorio u dominantnu društvenu vrijednost i tako odigrao vrlo značajnu ulogu u kreiranju nacionalnih obrazovnih sistema u mnogim zemljama. Kultura cjeloživotnog učenja se smatra vrlo važnom nacionalnom politikom u nekim zemljama svijeta. Pokrenute su mnoge inicijative u oblasti cjeloživotnog učenja u mnogim zemljama. Čak bih rekao da su aktivnosti povezane sa cjeloživotnim učenjem mnogo ozbiljnije i prisutnije što su društva razvijenija i naprednija. Tako danas u SAD-u, Evropi, i južno-istočnoj Aziji zaista je mnogo postignuto na polju cjeloživotnog učenja. Naprimjer, u Evropi je ideja cjeloživotnog učenja prihvaćena kao osnova Bolonjskog procesa koji podrazumijeva reformu visokog obrazovanja i razvojne programe. Neki izvještaji upozoravaju da su neke američke osobine i vrijednosti, poput liderske pozicije u oblasti globalne ekonomije, visok standard života, demokratske vrijednosti i vrline i sam potencijal građana u budućnosti u velikoj opasnosti ako ne dođe do većeg angažmana i dinamičnosti ideje cjeloživotnog učenja. Uzimajući u obzir ovakve tvrdnje nekih istraživača možemo mnogo jasnije shvatiti koliko je koncept cjeloživotnog učenja bitan i presudan u ekonomskom, politickom i društvenom napretku neke zemlje. Njegova važnost i dalekosežnost zabilježeni su u mnogim međunarodnim akcijskim planovima i programima, deklaracijama, dokumenatima i naučnim seminarima. Naprimjer, visoki funkcioneri u Evropskoj komisiji na čelu sa Zakom Delorom navode cjeloživotno učenje kao strategiju u Bijelom papiru za konkurentnost i ekonomski napredak. Čak je Evropska komisija proglasila 1996. godinu kao godinu cjeloživotnog učenja u Evropi što je ovaj pojam stavilo na političku agendu ove zajednice. U oktobru 2006. godine Evropska Komisija objavila je Memorandum pod naslovom “Obrazovanje odraslih: nikad nije kasno za učenje”. Ovaj dokument vidi cjeloživotno učenje kao osnov za ambiciozni proces nazvan Lisabon 2010 prema kojem bi cijela Evropska unija trebala postati jedan “znanstveni prostor” ili zajednica utemeljena na znanju i vještinama. U decembru 2007., Komitet za kulturu i obrazovanje u Evropskom parlamentu objavio je `Izvještaj o obrazovanju starijih osoba: nikad nije kasno za učenje`, u kojem se prihvaćaju izvještaji Komisije i nekoliko relevantnih preporuka i rezolucija koje zahtjevaju od zemalja članica da izgrade kulturu cjeloživotnog učenja (7). Program EU za cjeloživotno učenje, naprimjer, postavio je sebi konkretne ciljeve u četiri oblasti -školsko obrazovanje, više obrazovanje, stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih- i sve četiri oblasti uključuju učenje stranih jezika i programe iz informacionih tehnologija. Jedan naučni rad u Evropskoj uniji pokazuje da u svakoj zemlji članici velika većina smatra da je cjeloživotno učenje važno za sve građane, a ne samo za mlađu populaciju. Koncept cjeloživotnog učenja ovako se pojavljuje kao mogući odgovor na problem neusklađenosti između obrazovanja mladih i odraslih (8).

U 2008. godini OECD objavio je članak pod naslovom „Priznavanje neformalnog i nezvaničnog učenja u OECD zemljama: vrlo dobra ideja u opasnosti?“, gdje se podržava pragmatični pristup formalnom priznavanju neformalnog i informalnog učenja. Ovdje autor ističe razlike između formalnog, neformalnog i informalnog učenja na osnovu tri kriterija (9). U članku se navodi da pojmovi kao što su `kvalifikacija` ili `certifikacija` nisu `veoma korisni` kako bi se napravila razlika između formalnog i neformalnog i informalnog učenja, te kao takvi trebali bi biti izostavljeni. Zajedničko stajalište je da značenje ovih termina ima vrlo značajne implikacije za radnike na svjetskom radničkom tržištu kao i za učesnike u krugovima gdje se praktikuje formalno i neformalno ili informalno učenje. Ukratko, cjeloživotno učenje nije ograničeno starosnom dobi svojih učesnika i može se provoditi na formalnim mjestima kao što su učionice, univerziteti, obrazovne institucije za odrasle, u centrima za učenje na daljinu i posljednjih godina, čak, i preko interneta. Također, može se provoditi i na informalan način putem raznih diskusija, debata, seminara i radionica.

CŽU u bosanskohercegovačkom društvu

Ako se osvrnemo na bosanskohercegovački kontekst primjetit ćemo da i pored nekih važnih inicijativa i projekata BiH zaostaje za ovakvim trendom obrazovanja koji je postao nacionalna politika mnogih zemalja. U BiH pojam cjeloživotnog učenja se u najvećoj mjeri oblikovao pod utjecajem nekih inicijativa u okviru ispunjavanja reformi za priključenje EU. Tako je Bosna i Hercegovina sa Evropskom unijom krajem 2006. potpisala i ratificirala Okvirni sporazum o općim principima za učestvovanje Bosne i Hercegovine u Programima zajednice. Ovaj sporazum omogućuje bh. inistitucijama i organizacijama participaciju u Programima Evropske unije u projektima cjeloživotnog učenja i “mladi u akciji”. U izvještaju nazvanom „Okvir za visokoškolske kvalifikacije u Bosni i Hercegovini“ iz 2007. godine u okviru zajedničkog projekta Evropske komisije i Vijeća Evrope pojam cjeloživotnog učenja spominje se na nekoliko mjesta kao važna ideja u oblasti visokoškolskog obrazovanja. Ali, mislim da je to nedovoljno kako bi koncept cjeloživotnog učenja postao vrlo važna društvena vrijednost u jednoj zajednici.

U 2008. godini Parlament Bosne i Hercegovine usvojio je Okvirni zakon o srednjem strukovnom obrazovanju i obuci u BiH u kojem se navodi da zakonski i podzakonski akti uključuju uvjete za kontinuirano ili cjeloživotno učenje. Ovakav zakonski okvir sigurno može doprinjeti stvaranju jednog ambijenta gdje će cjeloživotno učenje postati društvena norma u skorijoj budućnosti. Također, 2008. godine Vijeće ministara Bosne i Hercegovine usvojilo je Mapu puta i plan aktivnosti za uključivanje BiH u EU programe za cjeloživotno učenje i mladi u akciji. Ova dva obrazovna porgrama Evropske zajednice mogu značajno pomoći BiH na njenom putu ka poboljšanju obrazovnog sistema na svim nivoima i izgradnji kapaciteta za dalju i jaču uključenost u poslove Evropske unije. U isto vrijeme, učešće u programima otvara nove vidike u ciljnim područjima, zahtijevajući znanje i sposobnosti koje su u skladu sa trenutnim zahtjevima tržišta rada i doprinosi razvoju aktivnog građanina podržavajući suradnju i komunikaciju između različitih nacija, kultura i tradicija (10). Filozofija cjeloživotnog učenja znaći postizanje veće konkurentnosti i stvaranje mnogo koherentnijeg i produktivnijeg društva. Kada primjenite ovakvu filozofiju u drugim oblastima obrazovanja vidjet ćete da je cjeloživotno učenje dovoljno snažno da jedno društvo i građane učini mnogo obrazovanijim, liberalnijim, svjesnijim i kreativnijim subjektima.

Ali je mnogo važnije koliko u samoj praksi pojam cjeloživotnog učenja ima mjesto i ulogu u životima običnih građana. Moje mišljenje je da još uvijek građani BiH ne shvaćaju dovoljno pravu vrijednost i korist koju mogu imati od politika cjeloživotnog učenja. Ovo zvući još poražavajuće ako se sjetimo da je BiH po pismenosti stanovnika još uvijek na dnu ljestvice po nekim statističkim podacima EU. Također, dok u EU više od 50% starije generacije upisuje fakultet, u SAD čak i 81%, u BiH je sa skromnih 13-15% na dnu evropske ljestvice (11). Na kraju samo možemo reći da bi cjeloživotno učenje uspjelo i bilo prihvaćeno na jednom mjestu od velikog značaja je da ljudi vjeruju da je ovakav način obrazovanja koristan i dobar za njih kao pojedince ali i za renesansu kompletnog društva. Od vitalnog značaja je da jedno društvo prvo shvati pa onda prihvati cjeloživotno učenje kao model obrazovanja za 21. vijek kako bi ono postalo društvena vrijednost i ustaljena norma u kulturi zajednice. Po nekim analitičarima moguće je transformisati kulturu u jednoj zemlji kroz novu viziju kako učiti i sticati nova znanja. To je kultura gdje svako prihvata veliku vrijednost koju učenje i nauka predstavljaju i tako očekuje da uči kroz cijeli život od predškolskog doba pa sve do doba nakon odlaska u penziju. Jednako je važno da se pronađu partneri u privatnom sektoru, društvu, kao i u zvaničnim vlastima koje su spremne da ozbiljno i odgovorno rade na ostvarenju ideje cjeloživotnog učenja i u praktičnom životu. Projekat cjeloživotnog učenja može biti jedna vrlo pametna i korisna investicija za budućnost neke zajednice. Zato BiH već sad treba početi da slijedi primjere drugih zemalja koje su duboko razvile kulturu cjeloživotnog učenja, ili će rizikovati da nazaduje i nespremno se suoči sa izazovima društvene i ekonomske prirode kao što su nedostatak spremnosti i kompetencija radne populacije, zastarjele radne i obrazovne navike i politike, i veliki stepen nejednakosti u intelektualnim kapacitetima građana. U istom svjetlu Omer Korjenić tvrdi da “osposobljavanja odraslih osoba i provođenje mjera podsticanja razvoja kulture učenja za cijeli život sa promocijom značaja permanentnog obrazovanja i osposobljavanja i podsticanja odraslih osoba za veće uključivanje u programe obrazovanja, uz donošenje zakona o obrazovanju odraslih trebali bi biti jedan od prioriteta u obrazovnoj politici naše zemlje” (12). Svaki član društva, obrazovne ustanove i državne vlasti trebaju imati viziju i spremnost da naprave taj preokret u razmišljanju i adekvatno se pripreme za budućnost i prepreke sa kojima se možemo suočiti. Ako želimo da učenje zaista bude cjeloživotno i dugoročno onda je vrlo bitno da kultura cjeloživotnog učenja postane rasprostranjena u cijelom društvu. Ovo zahtjeva radikalan preokret u mentalitetu ljudi iz osnovnih znanja u organizovanom i institucionalnom obrazovanju u kreiranje tragača za znanjem kao jedne inteligentne i kreativne osobe sa ogormnim potencijalom za učenje bez obzira na vrijeme i prostor. A svima nam je dobro poznato da svako putovanje od hiljadu kilometara počinje malim koracima. A mali korak je ono što svaki Bosanac može i treba da učini kada je u pitanju ideja cjeloživotnog učenja.

Metakognicija: misliti o razmišljanju

Ovih dana vrlo popularan koncept je metakognicija- misliti o razmišljanju, veći nivo razmišljanja, koji studenti i tragaoci za znanjem pokušavaju da dostignu kako bi postali bolji ljudi. U današnjem vremenu, sposobnost razmišljanja koje prevazilazi nivo ostalih, i razmišljanje izvan ustaljenih kalupa predstavljaju jednu veliku potrebu koja se može ostvariti kroz mogučnost pristupa internetu i drugim izvorima znanja gdje možemo naći obilje informacija i podataka koji na kraju imaju važnu ulogu u dopunjavanju naših iskustava sa učenjem i tako omogučavaju svakome da praktikuje cjeloživotno učenje (formalno i neformalno).

Cjeloživotno učenje može biti praktikovano u različitim kontekstima i domenima svakodnevnog života. Iako se ovaj termin danas koristi vrlo mnogo u različitim kontekstima njegovo značenje ponekad može zvučati nejasno(13). Tako imamo nekoliko razvijenih konteksta gdje se cjeloživotno učenje realizuje u praksi. Kućno učenje (home schooling) u kojem je prisutna ideja učenja da se uči ili razvijanje i usavršavanje neformalnih načina učenja i sticanja novih znanja. Školovanje odraslih (adult education) predstavlja sticanje znanja gdje kao rezultat imamo zvanične kvalifikacije ili radne ili neradne vještine u poodmakloj životnoj dobi. Nastavak školovanja (Continuing education) koje podrazumijeva dodatno školovanje ili pohađanje nastave koja nije uključena u kreditni sistem na visokim školskim ustanovama. Profesionalno znanje (Knowledge work) koje uključuje profesionalno usavršavanje i školovanje i treniranje na radnom mjestu. Krugovi privatnog usavršavanja (Personal learning environments) ili samomotivirajuće učenje kroz različite izvore i područja uljučujući aplikacije putem interneta.

Bukvalno `razmišljajuci o procesu sticanja znanja` metakognicija znači `visoki nivo razmišljanja koji uključuje aktivnu kontrolu nad spoznajnim procesima koji čine sam akt učenja`(14). Prva razmišljanja i pisanja o ovom konceptu pojavljuju se već u djelima De anima i Parva naturalia eminentnog grčkog filozofa Aristotela. Metakognicija se temelji na znanju kao obliku svjesnosti vlastitih procesa razmišljanja i metoda učenja ili poznavanja i smišljanje strategija koje mogu biti korištene u procesu učenja i usavršavanja. Također, ovaj termin može značiti i kontrola ili samoregulacija kako bi se nadgledali, regulisali i vrijednovali procesi vlastitog razmišljanja i umovanja(15). Znači, od vitalnog značaja je biti svjestan cijelog procesa razmišljanja kako bi čovjek iskoristio vrijeme za najkorisnije aktivnosti te tako djelovao uspješno, kreativno i produktivno. I dok je studija metakognicije prvobitno inspirisala prosvjetne psihologe kako bi mogli razlikovati uspješne učenike od manje uspješnih, danas se ovaj koncept ponajviše koristi s ciljem isticanja usavršavanja i dodatnog učenja kako bi učenici postali mnogo svjesniji u pogledu procesa učenja, i vrlo slično ideja metakognicije ima za cilj da demonstrira učenicima kako da regulišu ove procese u svrhu mnogo djelotvornijeg učenja u toku života (16). Kod procesa sticanja novih znanja važno je ne samo provesti vrijeme učeći nešto novo, nego je vrlo važno `znati učiti korisne stvari`. Kao što se cjeloživotno učenje tumači kao `cjeloživotno, dugoročno, dobrovoljno, i samo-motivirajuće` učenje kako se obrazovati, isto tako sam akt emancipacije kako bi prepoznali najadekvatnije strategije za učenje, i pratili i ocjenjivali sam proces učenja nameće se kao preduslov za cjeloživotno učenje. Metakognicija se javlja kao neophodan prvi korak prema razvijanju i kreiranju cjeloživotnog učenja. Vrlo je teško praktikovati cjeloživotno učenje ako ne postoji visoki nivo aktivne kontrole i povremenog vrjednovanja intelektualnih aktivnosti.

Cjeloživotno učenje u praktičnom životu

U praktičnom životu imamo nekoliko primjera koji najadekvatnije demonstriraju i potvrđuju koncept cjeloživotnog učenja. Tako u Indiji i u još nekim mjestima, takozvani, `Univerzitet trećeg doba`, poznat i kao U3A predstavljaju primjere spontanog nastanka nezavisnih grupa za učenje i proizvodnju novih ideja gdje je moguć pristup stručnjacima među prisutnim članovima s ciljem sticanja novih znanja i razmjene iskustava. Kod ovakvog načina učenja i sticanja znanja prijašnje kvalifikacije i kasnije stečeni certifikati ne predstavljaju odlučujuću vrijednost kao takvi, i po izjavama učesnika ovakvih programa, angažman i participacija u ovoj vrsti učenja u kasnijem stadiju života mogu zaista produžiti aktivan i dinamičan život. Zaista postoje mišljenja da cjeloživotno učenje značajno utječe na kreativnost, kulturu, usavršavanje i ekonomski progress. Disciplinovan učesnik u cjeloživotnom učenju omogučuje sebi da obnovi i poveća svoje sposobnosti koje je već stekao nekad ranije. A kada ovo primjenimo na makro planu onda posjedujemo mnogo kompetentniju i konkurentniju radnu snagu koja značajno može doprinjeti razvoju produktivne ekonomije. Ustaljene navike cjeloživotnog učenja među građanstvom može znatno povećati kompetenciju, inoventnost i produktivnost aktivne radničke populacije. Isto tako pokazalo se da cjeloživotno učenje utječe na svijest građana koji tako postaju mnogo obrazovaniji i više emancipirani u pogledu političkih i društvenih odgovornosti. Postoje raširena mišljenja da cjeloživotno učenje promoviše mnogo demokratičnije političke procese i veću moć rasuđivanja u procesima odlučivanja unutar vlasti na svim nivoima.

Naprimjer, danas u Švedskoj postoji vrlo popular koncept `krug učenja` koji se pojavio početkom dvadesetog vijeka i danas predstavlja značajanu tehniku kod edukacije i doškolavanja odraslih. Ovaj način edukacije se značajno proširio i u neke druge zemlje i danas se ustalio kao opća praksa među građanima Finske. Ovaj tip edukacije ili učenja prestavlja jednu od najdemokratičnijih formi u krugovima učenja koji su do sada pokrenuti i angažirani. Ovdje nemamo klasični pristup edukacije jer ne postoje učitelji, i tako članovi grupe zajednički odlučuju o sadržaju njihovog programa, okviru koji će biti korišten, i o metodama razmjene i prenošenja znanja. Krug učenja zasigurno predstavlja jedan novi pojam u edukaciji i školovanju i temelji se na principima kao što su jednakost, potpuna intelektualna sloboda, rasprava kroz bolje argumentovanje, fleksibilnost u odnosu učesnika, aktivna participacija, i pluralitet i tolerancija. Kao rezultat imamo građane svih dobi kojima cilj i ideali nisu ograničeni uskogrudnim i egoističnim interesima i perspektivama nego njihova glavna misija je dobrobit, napredak i suživot kako u svojoj vlastitoj tako i u ostalim zemljama svijeta. Zato možemo reći da koncept, krug učenja proizvodi nove individue cija razmišljanja i stavovi nisu ograničeni kojekakvim partikularističkim ideologijama nego njihova stremljenja su oblikovana idejom kosmopolitanskog mentaliteta koji baštini univerzalne vrijednosti kao što su jednakost, pravednost, različitost, dijalog i tolerancija.

Ponekad cjeloživotno učenje ima za cilj da osigura uslove za edukaciju ili školovanje izvan standardnih obrazovnih sistema koje poznajemo godinama. Tako na nekoliko svjetskih univerziteta već postoje zvanični administrativni odsjeci koji su angažirani u ovoj oblasti. Naprimjer, `Akademija za cjeloživotno učenje` je administrativni odsijek u okviru programa zvanog `Profesionalni i dodatni studiji` na Univerzitetu Delavar (17). Još jedan primjer je Wszechnica Uniwersytetu Jagiellonskiego, koji je jedan od najobimnijih i najpoznatijih Poljskih centara za cjeloživotno učenje (otvoreno učenje, organizaciono učenje, društveno učenje i usavršavanje) (18). Iz ovih primjera možemo zaključiti da i svijetski poznate školske ustanove pokušavaju podići svoj nivo obrazovanja i kompetencija kroz iniciranje centara u kojima se praktikuje cjeloživotno učenje. Na sličan način posljednjih godina `cjeloživotno učenje` je prihvaćeno u Britaniji kao krovni termin za obavezujuće obrazovanje koje se nalazi van visokog obrazovnog sistema Britanije-dodatno školovanje, društveno školovanje, učenje na radnom mjestu i slična dobrovoljna, javna i komercijalna područja.

Cjeloživonto učenje ne smijemo shvatiti samo kao izazov i opasnost po formalno obrazovanje nego se treba posmatrati kao komplementarna politika obrazovanja koja za cilj ima i jačanje cjelokupnog obrazovanja u jednoj zajednici. Jednostavno, ako trenutne sposobnosti i vještine radnika nisu adekvatne i dovoljne za napredak društva onda je potrebno stvoriti klimu i uslove za sticanje novih modernih znanja i nadogradnju starih. Kao što izjavljuje eminentni francuski filozof Fokalt, spoznaja da neko može misliti drugačije od neke druge osobe i shvatati drugačije od drugih je velika potreba ako neko želi da istražuje, analizira i razmišlja (19). Na kraju možemo zaključiti da koncept cjeloživotnog učenja predstavlja paradigmu koja podrazumijeva nekoliko važnih principa kao što su intelektualna nezavisnost, spremnost i odlučnost u upravljanju i planiranju strategija za ekspertizu, naučne aktivnosti i projekti bez uplitanja formalnih institucija, i povrh svega aktivno, dinamično i organizovano građanstvo. Projekat cjeloživotnog učenja je transformisao način kako ljudi stiču nova znanja unosenjem učenja kao velike vizije za budućnost u srce cijele zajednice.

Literatura:
1. Žiljak, T. (2005) ‘Politike cjeloživotnog učenja u Europskoj uniji i Hrvatskoj’, Političko obrazovanje, (1) 1: 67-95.
2. Jusuf Žiga, Cjeloživotno učenje kao imperativ u modernom dobu, Pregled – časopis za društvena pitanja, br. 1-2, Sarajevo, 2003, str 58.
3. [Department of Education and Science (2000). Learning for Life: White Paper on Adult Education. Dublin: Stationery Office. http://eric.ed.gov/ERICDocs/data/ericdocs2sql/content_storage_01/0000019b/80/1a/c6/5e.pdf].
4. Commission of the European Communities: “Adult learning: It is never too late to learn”. COM(2006) 614 final. Brussels, 23.10.2006.
5. http://edupoint.carnet.hr/casopis/17/clanci/5.
6. Field, John (2006). Lifelong Learning and the New Educational Order. Trentham Books, 2006. ISBN 1-85856-346-1.
7. European Parliament: Committee on Culture and Education: Report on Adult learning: It is never too late to learn (2007/2114(INI)). December 11, 2007.
8. Pastuovic, N. (1999) Edukologija : integrativna znanost o sustavu cjeloživotnog obrazovanja i odgoja, Znamen, Zagreb.
9. [“Recognition of non-formal and informal learning in OECD countries: A very good idea in jeopardy?” http://www.oecd.org/dataoecd/9/16/41851819.pdf].
10. Iz “Mapu puta i plan aktivnosti za ukljucivanje BiH u EU programe za cjelozivotno ucenje i mladi u akciji” (do 2013. godine).
11. http://www.telecentar.ba/it-news/obrazovanje-bih-se-po-pismenosti-jos-uvijek-nalazi-na-dnu-ljestvice-eu.html.
12. Korjenić, mr. Omer (2007). Tržište rada i cjeloživotno učenje (1). // Mostar : Most – časopis za obrazovanje, nauku i kulturu, 208 (119 – nova serija), str. 16-19.
13. Aspin, David N. & Chapman, Judith D. (2007) “Lifelong Learning Concepts and Conceptions” in: David N. Aspin, ed.: Philosophical Perspectives on Lifelong Learning, Springer. ISBN 1402061927.
14. Livingston, Jennifer A. (1997). “Metacognition: An Overview”.
15. Pintrich, Paul R (2002) The role of metacognitive knowledge in learning, teaching, and assessing Theory Into Practice, http://findarticles.com/p/articles/mi_m0NQM/is_4_41/ai_94872708.
16. Livingston, Jennifer A. (1997) Metacognition: An Overview http://www.gse.buffalo.edu/fas/shuell/CEP564/Metacog.htm.
17. “Academy of Lifelong Learning”. University of Delaware. 2006. http://www.academy.udel.edu/. Retrieved on 2006-05-06.
18. “Wszechnica Uniwersytetu Jagiellonskiego”. The Jagiellonian University. 2007. http://www.wszechnica.uj.edu.pl/. Retrieved on 2007-05-15.
19. Foucault, M. (1987). Mental Illness and Psychology. Berkeley and Los Angeles: University of California Press.

Akos.ba