Staro i novo u metodu: Vjersko i građansko

Ova nas dilema vodi do nesporazuma koji nastaje zbog parcijalnog i doslovnog promatranja stvari i slabosti da planski poredamo  prioritete,  principe  i polazišta vodeći računa  o detaljima  i događajima u historiji ummeta te njihovoj ulozi u deformaciji  znastvene svijesti. Ako o ovom nesporazumu ne budemo govorili otvoreno i argumentirano,  intelektualni dijalog će biti uzaludan, vrtit će se u praznim krugovima i sve će se svesti na sučeljavanje i polariziranje među intelektualcima ummeta i podjele na tradicionalno  i moderno,  na vjersko, građansko  i  sekularno.  I  dok  bude  trajalo  kukurijekanje obrazovanih muslimana, ummet će i dalje nastaviti odsutno i nepomično tavoriti.

Mnogi    vjerski   “kadrovi”   imaju     osjećaj   straha     od opasnosti  koja  prijeti  od  kulturnih  nasrtaja  sa  strane.  S obzirom  na  unutarnju  nesposobnost  da  se suprotstavi  toj kulturi, dominantna karakteristika u obraćanju tih “kadrova” jeste zastrašivanje od te kulture i kontranapad  na sve što je građansko  i  sekularno  te  karakteriziranje  onih  koji imaju drugačija mišljenja izdajnicima i otpadnicima. S druge strane, oni s građanskim opredjeljenjem, zbog toga što nisu uvjereni u ono što govore vjernici i što se ne slažu sa načinom njihovog razmišljanja  i  nastupanja,  pristupaju  agresivnoj  retorici  i nasumice kakrakteriziraju vjernike  kao zaostale i neznalice, jer ne oponašaju i slijepo slijede druge. Ovaj  sudar  doveo je do  pogubne  polarizacije koja  je građanski i sekularno opredijeljene odvratila od spoznaje biti njihove vjere, identiteta i civilizacije i dovela ih u poziciju da, kada je u pitanju vjera i historija, zauzmu stav koji se kreće od neprijateljstva  do nezainteresiranosti. S druge strane, ta polarizacija je u isto vrijeme odvratila vjernike od dostignuća u znanosti ljudske civilizacije.  Razlog  tome je bio strah za vjeru, tradiciju  i  historiju,  odnosno  duh  poraza  i  predaje pred uvezenim humanističkim i prirodnim  znanostima. Na taj način ummet je paraliziran i podijeljen između  vjerske doslovne tradicionalne škole i ideološke sekularne otuđene škole. Suština neefikasnosti i suprotstavljenosti i jedne i druge škole u  mnogim  stvarima bazirana je na strahu, nemoći i neznanju.

Neophodno je ukloniti fitilj intelektualnog teroriziranja u diskursu svake od strana i neophodno je ukloniti neznanje koje postoji u određenim segmentima suprotstavljenih strana. To je put otvaranja vrata dijaloga i poticanja na razmišljanje o  pitanjima  i  zazovima  koji  danas  stoje  pred  ummetom. Umjesto duha sučeljavanja, mora  zavladati duh saradnje u izgradnji  islamskog  civilizacijskog   projekta   baziranog  na temeljima  vjere u  jednog  Boga, na  temeljima  čovjekovog namjesništva na Zemlji i principima pravednosti, solidarnosti i mira čije su sredstvo ostvarenja znanje, efikasno djelovanje i dobročinstvo. To su uzvišeni principi, vrijednosti i iskrene želje svakog odanog pripadnika ummeta i cilj  koji je iznad rodbinskih  ili  bilo  kojih  drugih  veza.  Zahtjev  građanski opredijeljenih  muslimanskih  “kadrova”  u  principu  ogleda se u potrebi ovladavanja znanošću. Stav vjerski orijentiranih muslimanskih “kadrova” nije u suprotnosti  s opredjeljenjem građanski       opredijeljenih   muslimana. Zahtjev vjerski opredijeljenih u  principu  su uzvišene islamske vrijednosti. Građanski opredijeljeni muslimani se ne suprotstavljaju ovim uzvišenim ciljevima i težnjama. Do nesporazuma dolazi kada dvije strane krenu u dijalog s metodološki neispravnih pozicija te s iskrivljenim i nepotpunim  shvatanjima i predrasudama, što sve skupa ne čini valjan temelj međusobnog razumijevanja i konstruktivnog dijaloga. Prvo  se  mora  pripremiti  platforma  za  dijalog,  zatim dogovoriti principijelne stvari (konstante) dijaloga i na koncu ciljevi. Potom se pristupa iznošenju osnovnih dilema koju ima svaka strana – što omogućava razmjenu viđenja i informacija o pitanjima  vezanim  za razmimoilaženja, shvatanje suštine razmimoilaženja  i  iznalaženje   odgovarajućih  prihvatljivih rješenja za prevazilaženje nesporazuma. U dijalog se mora ući uz puno uvažavanja drugog. Dijalog mora biti kontinuiran  i plodan a strane moraju pokazati kooperativnost u svemu što predstavlja zajedničke ljudske i civilizacijske vrijednosti.

Vjerski opredijeljeni muslimani  i veliki broj građanski opredijeljenih obrazovanih muslimana slažu se u vjerovanju u Allaha, jedinog Stvoritelja, prihvataju uputu Objave i vrijednosti pravednosti,   dobra,  ljudskog  dostojanstva  i  odgovornosti za djela koje Objava promiče. Slažu se da je nužno tragati za božanskim (prirodnim) zakonitostima i da je obaveza čovjeka da se trudi i radi te da svoje obaveze ispunjava na najbolji način snoseći odgovornost za ono što radi. Jedinstveni su u stavu da je neophodno posjedovati znanje i tehnologiju te izvore materijalne i političke moći. jedinstveni su i u  stavu da je reforma  nužna,  da je nužno  pokrenuti potencionalne   snage  u  ummetu  pridržajući  se  moralnih normi. Ali to njihovo slaganje i jednstveno gledanje na mnoga pitanja  više sliči željama i priželjkivanjima ako se svi nisu pripremili na dijalog na uzajmno povezivanje u cilju ostvarnja svega navedenog na temlju znanja i spoznaje šta svaka strana posjeduje – bilo da se radi o području vjere, tradicije i i islamske historije ili na polju sveukupne ljudske baštine u prirodnim i društvenim znanostima, načinima  promatranja  i naučnog proučavanja. Islamski ummet  muči  čudan  sekularizam  u  kojem  se jednako ponašaju i oni sekularno i oni vjerski orijentirani, a to je stoga što je i jedna i druga strana uporna u svom nepoznavanju druge strane, uporna u nezanju šta ta druga strana naučava i kakve su joj misli i mogućnosti. To čini dijalog nemogućim, dovodi  do produbljivanja  razlika među  stranama  i zatvara mogućnosti približavanja. Sve na kraju vodi obeshrabrivanju i slabljenju ummeta.

Počnimosiznalaženjemnovegeneracijeulemeiobrazovanih ljudi  koji  posjeduju znanje o Objavi, koji su vjernici, koji shvataju nakane i vrijednosti Šerijata, blaga tradicije te lekcije i pouke iz te tradicije, koji poznaju humanističke znanosti i eksperimentalne  prirodno-matematičke  znanosti.  Zalažimo se da svako radi na širenju svog kruga djelovanja, ali i da se svi uključimo u dijalog i plodniju saradnju. Na univerzitetima i istraživačkim centrima je  obaveza da ponude  metode, da upućuju na izvore i da unapređuju neophodne materijale za obrazovanje muslimana kako na  spoznajno-vjerskom planu tako i na poljima prirodnih, tehničkih i društvenih znanosti. Na naučnom polju uloženi su ozbiljni pionirski napori koji su uspostavljanje čvrstih temelja, islamizaciju zanja i reformu misli postavili kao najozbiljnije pitanje na naučno-obrazovnoj areni u islamskom svijetu. Na tim osnovama mora se kristalizirati jedinstvo kulture i obrazovanja ummeta, programi i metode odgoja. Ti napori se moraju razvijati i unapređivati. Potrebno je da različite strane sjednu skupa i u duhu nakana vjere i njenih vrijednosti te uz puno uvažavanje dostignuća u poznavanju božanskih zakonitosti sagledaju razloge zbog kojih se velike mase ummeta ne pridržavaju vrijednosti i ciljeva vjere. Također treba sagledati i razloge neefikasnosti i neposjedovanja moći znanja i tehnologije. Nužno je sagledati načine na koje će se očistiti kultura ummeta od gatanja, praznovjerja i lakdrija te se suprotstaviti širenju negativizma, puzavosti i opće slabosti u izgradnji ličnosti pripadnika ummeta.

Težnje građanski orijentiranih i njihove metodološke primjedbe Najvažnija pitanja oko kojih se razlikuju tradicionalno orijentirani muslimani i građanski orijentirani muslimani su: Da li to što se građanski orijentirani muslimani i studenati drže znanstvenog  prirodnjačkog  pristupa  znači nužno  nijekanje nevidljivih svjetova i božansko upravljanje pitanjima kosmosa u skladu s Njegovom  mudrošću  čije dimenzije ne može u potpunosti dokučiti ljudska logika i shvatanje? Da li racionalni pristup   i  istraživanje  kauzalnosti   predstavljaju  nijekanje nevidljivog  i  Božijeg  određenja  u   upravljanju  tokovima kosmosa? Ova zbrka na obje strane dovodi do sljedećeg: Prvo: Kada tradicionalno orijentirani muslimani govore o dovi, oslanjanju na Allaha, predanosti Allahu i nevidljivoj mudrosti u  Allahovim određenjima u upravljanju pitanjima stvorenja, obično citiraju tekstove i primjere u formi savjeta (vazova) nudeći ih istrgnute iz konteksta, bez spoznajnih okvira, izvan vremenskih i prostornih  dimenzija te bez obraćanja pažnje na božanske (prirodne) zakone koje je postavio u svemu stvorenom i o njihovom utjecaju na stvarnost. To oni čine stoga što većina njihovih razmišljanja nema veze s onim šta se dešava u društvu a ono što pričaju slušaocima zvuči kao odsustvo svijesti i odvraćanje pažnje od stvarnog stanja. Tradicionalno orijentirani   muslimani,  kada  se  obraćaju  muslimanskim narodima i kada ih – onako, otprilike – žele podstaći na to šta moraju raditi kako bi promijenili svoje stanje i suprotstavili se izazovima, ili u drugim slučajevima, kada govore kao da žele  povladiti osjećajima masa zahvaćenih krizom, dovode samo do eksplozije nezadovoljstva masa bez razumijevanja i shvatanja njihove sitaucije i njihovih mogućnosti. To dovodi do nepromišljene eksplozije kriza, patnje naroda se povećavaju, mase se iscrpljuju, energija uzalud rasipa a napori za izgradnju i reformu propadaju.

Drugo: Kada građanski, laicistički i prozapadno orijentirani muslimani govore, njihov govor, dileme i prihvatanje onoga što dolazi sa strane u ušima vjerski orijentiranih muslimana zvuči kao nijekanje svetosti vjerskih tekstova, nijekanje gajba (nevidljivoga  svijeta), nijekanje Allahove moći i bdijenja u upravljanju pitanjima Njegovih stvorenja. Ako se i jedna i druga strana u najvećem broju – i iz različitih uglova – slaže s principima i polazištima vjere u jednog Boga, vjeruje u Njegove zakonitosti te poziva na promišljanje i aktivno djelovanje – trudi se u onome što ti koristi, traži pomoć od Allaha i ne osjećaj se nemoćno37  – kako je onda moguće da dođe do ove zbrke? Ovo pitanje je još intrigantnije kada se zna da postoji toliko toga zajedničkog između pripadnika jednog ummeta – iako jedni smatraju da oni drugi nemaju svijest o realnosti, a ovi opet smatraju da su sekularisti i prozapadno orijentirani muslimani nevjernici i poricatelji istine. Ova zbrka i galama dolazi otuda što je smisao mnogo toga što se govori u ime vjere i s polazišta vjere izgubljen u gomilama doslovnih predaja koje su vezane za događaje i situacije koje su se desile u periodu od oko pola stoljeća, a to je period poslanstva i pravovjernih halifa. Te predaje su bazirane na pojavi velikog broja prenosilaca čiji su svijest,  shvatanje, uglovi gledanja i ispravnost motiva u periodu koji je trajao dva stoljeća38 različiti. Usto, oni dolaze iz različitih krajeva, različitih  su osobina, različito su bili odgajani, različito opredijeljeni – uz sve sukobe i ratove kojima su oni i generacije koje su dolazile bili izloženi. Ne treba zaboraviti ni njihove interese, stranačke pripadnosti, centrizme, mišljenja i ciljeve. Sve to je utjecalo da su zadaća zapisivanja i  verifikacije, objektivnost te svjesni i nesvjesni utjecaji predstavljali jedan od najtežih zadataka – nakon što su prošle sve ove decenije i stoljeća. Uz sve to, rijetko se može vidjeti toliko drskosti kao u nasrtajima na poslanstvo, koji se ogledaju u iskrivljavanju, laganju i patvorenju, što sve skupa otežava utvrđivanje potpune tačnosti i precizne pouzdanosti.

Ono što je važno za one koji se bave naukom  i koji su zainteresirani za utvrđivanje atentičnosti tekstova je da shvate da pitanje promatranja  tekstova, posebno tekstova iz prakse Poslanika,   s.a.v.s.,  poklanjanje   pažnje   ovim   tekstovima, istraživanje pitanja  koja ti  tekstovi tretiraju  i  konsekvenci koje iz njih proizilaze nije samo stvar stručanjaka koji se bave prenošenjem hadisa, fikhom i zakonom, nego je to stvar još dvije skupine koje to zanima i za šta imaju interese. Prvu skupinu čine mase muslimanskog ummeta koje su zbog širenja kulture i svijesti o onome šta se dešava u njihovom životu i šta na njega utječe sve više upoznaju s tim tekstovima, sve više čitaju i sve ih više zanimaju ti tekstovi u različitim formama. Drugu skupinu čine oni koji su se u nauci specijalizirali za različita pitanja materijalnog, humanističkog i društvenog života, koji  sude o tekstovima na osnovu svojih iskustava, znanja i ukupnog poznavanja božanskih zakonitosti. Stoga se njihovo preispitivanje teksta vrši na znanstvenim zakonitostima i ne zadržava se samo na formalnostima i doslovnosti predaje, nego prelazi i na sam tekst, njegov sadržaj i značenja. Tekst se vraća svojim korijenima, proučavaju se okolnosti u kojima je izrečen, istine koje sadrži i mogućnost njihovog dešavanja, otkrivaju se druge okolnosti i povodi njegova nastanka.