Vi ste ovdje
Home > Duhovnost > Poučne priče > Poučna priča: Stari Mushaf i slatke muke

Poučna priča: Stari Mushaf i slatke muke

Nekoliko godina unazad ramazansku hatmu učim iz svog prvog  Ku’ana, koji je bio i jedini u kući. U to doba nismo imali druge  osim tzv. turske štampe, pa je i moj Mushaf bio takav. Iako sam u početku dugo godina učila iz njega, danas počesto zastanem da rastabirim riječi i hereketa. Medinska štampa Mushafa je pravi blagoslov.

Učeći suru El-Maida naiđoh na mnoštvo oznaka suhom olovkom, za koje nemam pojma šta mi znače. Lijepa sjećanja na djetinjstvo i tu suru naviru i prosto me odvode tamo negdje, u kasne osamdesete godine, kada sam bila mektebsko dijete. Jedna narodna mudrost kaže:

„Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobjeći.“

Te godine moj rođak Huso i ja smo izabrani da predstavljamo naš mekteb na takmičenju tadašnje IVZ Gračanica. Naša muallima Ismeta se mnogo trudila, uopće oko mekteba, a za takmičenje smo se posebno spremali. Trebalo je uvježbati i naučiti jedno ašere napamet i gledajući prvih deset stranica pomenute sure El-Maide.

Mnogo smo vježbali i dali svoj maksimum što i nije bilo lahko. U kući nam niko nije znao pomoći, a da slušamo i pratimo neke učače, kao danas, je bio samo san. Imali smo samo živu riječ naše muallime i njene časove.

Dan prije takmičenja smo čak noćili kod nje i vježbali do kasno u noć. Ja sam bila velika spavalica i  tako me bilo stid jer sam zaspala dok je preslušavala Husu. Taj dan muallima je pravila veliku tortu pred nama i kazala da ćemo je probati samo ako budemo među najboljim. Njena mama nam je, sjećam se, namignula i rekla:

-Vidi ti nje! Pa čim su dovde došli znači da su najbolji.

Konačno je osvanuo i taj dan. Svečano obučeni, s Mushafima pod rukama, stigli smo u prepunu džamiju. Djeca sa svojim muallimima, a roditelji, braća, sestre i ostali su došli kao podrška svima nama. Prozivali su jedno po jedno dijete koje bi se popelo na ćurs proučilo ašere napamet  i dio sure gledajući.

Od silne treme ne znam ni šta, ni kako sam proučila! Znam samo da sam mogla i znala bolje, ali veliki strah od javnog nastupa su učinili svoje. Komisija se povukla da sabere bodove i proglasi petero djece koja su najbolja. Molila sam  Allaha da budem među njima. Molila sam ga iz dubine te dječije duše i to ne toliko zbog same sebe. Željela sam da moja majka, koja je sve posmatrala  s musandere, bude ponosna. Željela sam da moja muallima Ismeta dobije nagradu jer je toliki trud u nas uložila. Željela sam i dovila da naše selo bude ponosno na uspjeh mekteba. Pa zar kur’anski ajet ne kaže:

“I reci: Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti…“ .

Ponavljala sam:

-Moj Allahu Ti znaš da smo se trudili!

Misli su mi jurile sto na sat. Razmišljala sam  kad bih samo mogla i sljedeće godine da se takmičim tada bi  mi sve bilo puno lakše. Ma kao mačiji kašalj. Pravilo je međutim bilo jasno, a odnosilo se da svaki mekteblija ima  pravo da samo jednom učestvuje na godišnjem takmičenju.

 Iz misli i dova me prekide rođak koji mi je prošao i onako poprilično šaljivo šapnuo:

-Šta misliš hoćemo li se okusiti one torte?

Nisam mogla da vjerujem da u ovako napetim trenucima misli na tortu.

-Hoćemo ako Bog da. Ako ne ovom zaslugom, nana će nam dati ne brini.

Rekla sam mu, a do torte mi tada uopće nije bilo stalo.

Komisija se poprilično brzo vratila. Saopćili su da je bilo teško, ali da im se ovo prvi put dešava da četiri nagrade idu u dva mekteba i to četvero djece nose ista prezimena. Zgledali smo se. Ko će u tom moru djece pamtiti ko se kako preziva?

Počela je prozivka. Prvo, drugo, treće, četvrto mjesto i  izgovaraju moje ime i prezime, a odmah iza mene prozivaju i Husu. Uspjeli smo. Radost je bila vidljiva na našim licima. Čestitanja, nagrade i riječi hvale samo su se redale. Majka je plakala od radosti, a muallima lebdjela od sreće.

Tortu smo pobali. Bila je to najukusnija i najslađa torta u mom životu.

Danas, poslije toliko godina gledam u stranicu Mushafa i zurim u podvučene riječi. Očigledno da je bilo bitno, ali se sada ne sjećam zašto, ali je priča o ovoj suri i tadašnjoj slatkoj muci tako živa.

Mudri su rekli: „Djetinjstvo je roditelj čovjekove osobnosti.“

Ja Rabbi hvala Ti na društvu s Kur’anom u djetinjstvu. Molim Te da nagradiš moje roditelje koji su mi bili podrška. Svojom nagradom nagradi muallimu Ismetu za svaki harf kojeg me je naučila. Amin!

Za Akos.ba piše: Zilha Ramić

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top