Propisi vezani za ponašanje u džamiji

Džamija je u doba poslanika Muhammeda a.s. i njegovih ashaba bila prva škola, parlament, odgajalište, i prostor gdje su se svakodnevno sastajali muslimani i dogovarali o svojim aktivnostima, potrebama i detaljima bitnim za širu zajednicu i džem’at.

Danas je džamija, nažalost, stjecište ono malo klanjača koji se u njoj zadrže dvadesetak minuta, isključivo da bi klanjali namaz i ništa više. Islam preporučuje često posjećivanje džamija i mesdžida i duži boravak u njima:
Kad god neko ode u džamiji – jutrom ili uveče – Allah mu pripremi mjesto u Džennetu, koliko god puta ode ujutro i uveče. (Buhari, Muslim)

Ko se kod svoje kuće očisti a zatim ode u jednu od džamija da obavi jedan od Allahovih farzova, jednim korakom mu se oprašta grijeh, a drugim podiže stepen (u Džennetu). (Muslim)

Prije polaska u džamiju potrebno je uzeti abdest, lijepo se obući i namirisati (muškarci), a zatim smireno otići u džem’at. Ukoliko zakasnimo na neki rekat od farz-namaza, priključit ćemo se džem’atu, a ono što smo propustili naklanjat ćemo shodno propisu o naklanjavanju.

Lijepo je ranije krenuti u džamiju. Poslanik a.s. je naznačio da je čovjek već u ibadetu od svog polaska prema džamiji, pa sve dok u njoj boravi.

Pri ulasku u džamiju ulazimo desnom nogom učeći: Bismillahi ves-selamu ‘ala Resulillahi, Allahummagfirli zunubi, veftahli ebvabe rahmetike! /U ime Allaha, Neka je selam na Allahovog Poslanika. Allahu moj, oprosti mi grijehe i otvori mi vrata Svoje milosti!/ (Ibn Madže)

Sunnet je nazvati selam prisutnima u džamiji. Pokuđeno je prelaziti preko klanjača, ispred njih ili ih razdvajati u saffovima. Sjest ćemo ondje gdje ima slobodno mjesto.

Sutra, odnosno pregrada imama dovoljna je za cijeli džem’at. Kada uđemo u džamiju lijepo je klanjati dva rekata poznata kao tehijjetul-mesdžid, prije nego sjednemo ili pristupimo farz-namazu zbog kojeg smo došli. Ukoliko postoje sunnet-namazi prije farza koje namjeravamo prije ikameta klanjati u džamiji (tj. nismo ih klanjali kući) onda su nam oni dovoljni (oni nam tad zamjenjuju tehijjetul-mesdžid).

Ebu Derda r.a. je rekao svome sinu: Neka ti džamija bude tvoj dom! Doista sam čuo Allahovog Poslanika s.a.v.s. kada kaže: Džamije su kuće bogobojaznih. Kome džamija bude njegova kuća, Allah mu je zagarantirao Svoju milost i prelazak preko Sirat-ćuprije! (Et-Taberani, El-Bezzar istu ocjenjuje kao hasen)

Muslimani ostaju poslije namaza, ukoliko nisu puno zauzeti, na mjestu gdje su klanjali radi učenja zikra i dove. O tome koliko je lijepo zadržati se na mjestu gdje smo klanjali govori i slijedeći hadis: Meleki se mole za svakog od vas sve dok bude na mjestu na kom je obavio svoj namaz, samo ukoliko mu se ne desi nešto što kvari abdest. Oni govore: Allahu, oprosti mu grijehe! Allahu, smiluj mu se! (Buhari, Muslim, Tirmizi, Ebu Davud, Nesai i dr.)

Muslimani u džamiji neće trošiti vrijeme na beskorisne priče o dunjaluku i dunjalučkim interesima. Cilj je steći što više sevaba boraveći u nekoj od Allahovih kuća. Nepotrebno je te sevabe kvariti ogovaranjem ili pričom o ovosvjetskim dunjalučkim interesima.

Kad počne ikamet muslimani se redaju u saffove i u namazu slijede imama. Nije dozvoljeno stršiti iz džem’ata i činiti neki rukn prije imama. Zabranjeno je pričati dok imam drži hutbu bajramom ili petkom.

Iz džamije se izlazi lijevom nogom učeći bismillu, salavat, te: Allahume’simni mineš-šejtanir-radžim! /Allahu, zaštiti me od prokletog šejtana! (Ibn Madže)

( Iz knjige: BONTON KOD MUSLIMANA, A. Iković, Sarajevo 2012., str. 46-48)

Za Akos.bA izdvojio: Admir Iković