Hunzi žive i po 120 godina a nemaju pojma šta je rak!
Hunzi se kupaju u hladnoj vodi, čak i na temperaturi od 15 stepeni ispod nule, a i sa 65 godina rađaju djecu. Doživjeti 120-tu, za njih je normalna stvar…
Na međunarodnom kongresu o kancerogenim oboljenjima u Parizu, održanog u avgustu 1977. godine, stručnjaci su objavili kako se “po podatcima geokancerologije (znanost za istraživanje raka u različitim dijelovima svijeta), potpuno odsustvo raka javlja samo kod naroda – Hunza“.
Situacija u ovom narodu je i dan danas takva, oboljeli su rijetkost a prosjek životne dobi – 120 godina. Hunzakuti su stari narodi, smješten na samoj granici Pakistana i Indije u dolini rijeke Hunzi koju okružuju oštre klisurine Himalaje.
Mjesto njihovog življenja poznato je još i kao “Oaza mladosti” zbog nevjerojatne dugovječnosti, ali i mladolikosti.
Hunzi se kupaju u hladnoj vodi, čak i na temperaturi od 15 stepeni ispod nule, a i sa 65 godina rađaju djecu.
Ljeti jedu sirovo voće i povrće, a tokom zime konzumiraju suhe marelice, proklijale žitarice i ovčji sir. Postoji period kada Hunzi ne jedu apsolutno ništa. Taj je period poznat kao “gladno proljeće” kada voće još nije dozrelo i traje 2-4 mjeseca, pa Hunzi u tom periodu konzumiraju samo sok od suhih marelica.
Proteine unose u najmanjim mogućim količinama, a dnevno unesu u prosjeku 1.933 kalorija, od kojih je 50 g proteina, 36 g masti i 365 g ugljikohidrata. Iz iskustva mnogih stranaca pridošlica koji su se preselili u dolinu rijeke Hunze, zaključili su da je glavni faktor dugovječnog života ovog naroda – zdrava prehrana.
Jedan kineski časopis je 1984. godine opisao vrlo zanimljiv događaj. Jedan od Hunza, po imenu Said Adbul Mobuda, zbunio je sve radnike emigracijske službe na londonskom aerodromu kada je pokazao svoj pasoš. On je, naime, bio rođen 1832. godine i imao je 152 godine. Smatrao se štićenikom u zemlji Hunza, a pamtio je događaje još iz 1850. godine.
Hunzi su izrazito vitalni i spretni, pješače po 20 km dnevno i penju se po liticama bez posebnog napora.
Evo nekih recepata zbog kojih im to uspijeva:
SJEMENKE MARELICE:
Marelice su pune kalija i natrija, vitamina A, a sjemenke B-17 te esencijalnih masnoća i aminokiselina. Smatra se da sjemenke ovog voća liječe rak.
SIROVO VOĆE, POVRĆE i ŽITARICE:
Dio su svakodnevnog jelovnika, a od ovih se namirnica prave hljeb i pite. No, termička obrada traje vrlo kratko kako bi se sačuvale nutritivne vrijednosti. Meso jedu vrlo rijetko, gotovo nikako.
ČAPATI HLJEB
Čapati je hljeb i neizostavan dio prehrane Hunza. Prave ga od brašna nastalog od cjelovitih zrna prosa i heljde. Hljeb se pravi od dvije šoljice brašna žitarica koje Hunzi melju između dva kamena kako bi bilo što mekše (za naše prilike dostojna je zamjena integralno). Brašno se pomiješa sa 1/4 kašikice soli koju su prethodno stopili s osušenim i smrvljenim povrćem (celer, mrkva…). U smjesu se dodaje pola šoljice mlijeka ili vode obogaćene mineralima (nikako vode obogaćene CO2). U tijesto ne dodaju kvasac, tek nešto ulja. Smjesu dijele na kuglice koje razvaljaju u obliku ravnih palačinki što podsjećaju na meksičke tortilje. Nekada su ih žene pekle na kamenu, a danas u metalnim posudama. Proces je isti jer čapati peku kratko, tek koju minutu. Moderne žene Hunza u smjesu stavljaju melasu, ulje, cimet, papaju… sve što tradicionalne Hunze nisu činile.
Izvor: dnevno.hr
