Obilježavanje Ašure kod sunnija i šija
Dan Ašure je jedan od dana u kojem su se desili veliki događaji. Neki događaji su spomenuti u vjerodostojnim predajama, a neki u slabim; jedni izazivaju radost, a drugi tugu. U tom danu spašen je Musa, a.s., sa svojim narodom, a potopljen faraon sa svojom vojskom. Jevreji su taj dan postili pa je Poslanik, s.a.v.s., naredio muslimanima da ga poste jer su preči i bliži Musa, a.s., od Jevreja. U tom danu se desila i Kerbela. Stradanje hazreti Husejna, r.a., i Poslanikove, s.a.v.s., porodice na Kerbeli je strašna tragedija i velika mrlja na svijetlim stranicama povijesti prvih generacija muslimana. Kerbela sadrži mnogo poruka i pouka za sve muslimane sve do Sudnjeg dana. Ona nam jasno pokazuje da ljubav prema dunjaluku i vlasti pomućuje razum i čini da se pogazi svaka svetinja. S druge strane, ona nam pokazuje da se za ideale i principe u koje vjerujemo žrtvuje sve što imamo. O poukama i porukama Kerbele se mnogo govorilo i pisalo. Ovdje želimo ukazati na to kako su se prema tom događaju odnosile prve generacije muslimana te predstavnici sufijske misli i pravca među njima.
Kao što je poznato iz povijesti Islama, h. Husejn, r.a., je ubijen na Kerbeli 10. muharrema 61. godine po hidžri, odnosno 680. godine po gregorijanskom kalendaru. Tom prilikom h. Husejn, r.a., se sa grupom pristalica i članova svoje porodice uputio prema Kufi nakon poziva od strane njenih stanovnika koji su mu obećali da će mu dati prisegu na vjernost i priznati ga za halifu. Bilo je to vrijeme vladavine Jezida, silnika koji nije bio dostojan predvoditi ummet u kojem je bilo takvih insana kakav je bio h. Husejn, r.a. Međutim, stanovnici Kufe su ga izdali dok ga je na putu prema Kufi, u mjestu Kerbela, presrela Jezidova vojska i nakon borbe ga ubila zajedno sa velikim brojem njegovih pristalica. Oni koji su preživjeli su zarobljeni i odvedeni Jezidu u Damask. Kasnije su oslobođeni i vraćeni natrag. O dešavanjima na Kerbeli govore mnoga djela. Neka su pisana objektivno i na osnovu pouzdanih predaja, dok su neka, tj. šitska, puna izmišljenih stvari, nebuloza i bajki.
Muharrem i Ašura u praksi prvih generacija muslimana
Muharrem je jedan od četiri sveta mjeseca o kojima Uzvišeni kaže:“Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je nebesa i Zemlju stvorio, a četiri su sveta, to je prava vjera. U njima sebi nepravdu ne činite (ne griješite)!” (Et-Tevbe, 36.) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je za Muharrem i post u njemu rekao: „Najvredniji post, nakon ramazanskog, je post u Allahovom mjesecu muharremu, a najbolji namaz, nakon obaveznih, je noćni namaz.“ (Muslim) Deseti dan mjeseca Muharrema je u islamskoj tradiciji poznat kao dan Ašure. O njemu govore vjerodostoje predaje iz Buharijeve i Muslimove zbirke hadisa. Prenosi se od Ibn Abbasa, r.a., da je kazao: “Kada je Allahov Poslanik stigao u Medinu, zatekao je židove da poste dan Ašure, pa ih je upitao: „Šta je to?“ Kazali su: „Ovo je veličanstven dan, u njemu je Uzvišeni Allah spasio Musaa i njegov narod od faraona i njegova naroda pa ga je Musa, a.s., postio iz zahvale Allahu.“ A Allahov Poslanik, s.a.v.s., je tada rekao: „Mi smo preči Musau od vas“, pa ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., postio i naredio da ga poste.“ (Buharija i Muslim) Upitan je Allahov Poslanik o postu na dan Ašure, pa je kazao: ”Post Ašure briše (male) grijehe iz protekle godine.“(Muslim) Ovo su najvjerodostojnije predaje u vezi mjeseca Muharrema i dana Ašure. Postoje i predaje koje su slabe, kao i one koje su apokrifne. Post u mjesecu Muharremu, naročito u prvih deset dana je bila praksa prvih generacija. O postu dana Ašure su toliko vodili računa da su nastojali da im i mala djeca na taj dan poste. Kada bi osjetila glad i zatražila hranu nastojali su da ih zaokupe nekom igrom kako bi ispostila ostatak dana. (Ibn Redžeb El-Hanbeli, Letaiful-mearif, 104) Ne prenosi se da je neko od prvih generacija činio nešto poput onoga što čine šije, ili da je ovaj dan obilježavao drugačije nego što je spomenuto u hadisima. Zato Ibn Redžeb kaže:“ Što se tiče uzimanja dana Ašure za matem (dan žalosti i tuge), kao što to čine rafidije (šije) zato što je u njemu ubijen Husejn bin Ali, r.a., to spada u djela onoga čiji je trud uzaludan na ovom svijetu, a on misli da čini dobro. Ni Allah niti Njegov poslanik nisu naredili da se dani nedaća poslanika ili njihove smrti uzimaju za dane žalosti, pa kako je tek s onim koji su ispod njih.” ( Isto, 113)
Islam je obuhvatio svaki segment ljudskog života i čovjeku dao uputu kako se ponašati u svakoj situaciji. Poslanik, s.a.v.s., nas je podučio kako obilježavamo rođenje i dolazak na ovaj svijet, kao i to kako se postupa prilikom preseljenja s ovog svijeta. Poznato je kako se iskazuje tuga za umrlim i šta je dozvoljeno, a šta zabranjeno u tim situacijama. Nije poznato da su prve generacije pravile neke ceremonije svake godine na dan nečije smrti. Da su to činili na dan bilo čije smrti, onda bi to bilo na dan preseljenja Allahovog poslanika, s.a.v.s. Jasno je zašto se šije ne prisjećaju šehidske smrti halifa Omera i Osmana, neka je Allah zadovoljan njima, ali zašto se ne prisjećaju i ne obilježavaju smrt Alije, r.a., koji je ubijen na putu prema džamiji a smatraju ga svojim prvim imamom? Zašto toliku pažnju ne pridaju šehidskoj smrti h.Hamze, r.a., amidže Poslanika, s.a.v.s., koji je izmasakriran na Uhudu? Poznato je koliko je Poslanik, s.a.v.s., bio tužan zbog Hamze, r.a. Hafiz Ibn Kesir ukazuje na ove činjenice i kaže:“ Svaki musliman treba da je tužan zbog njegove (H. Husejnove) smrti, neka je Allah zadovoljan njime, jer je on jedan od prvaka muslimana i učenjaka među ashabima, sin kćerke Allahovog poslanika, s.a.v.s., i to njegove najvrjednije kćerke. Bio je pobožan, hrabar i darežljiv. Međutim, neprikladno je ono što rade šije iskazajući tugu i žalost, što je u najvećoj mjeri pretvaranje i licemjerstvo. Njegov otac (h.Alija) je bolji od njega pa ne prave žalost zbog njegovog ubistva kao što to čine zbog Husejnovog, r.a., ubistva. I on je ubijen, u petak, sedamnaestog dana Ramazana, 40. godine, dok je išao na sabah-namaz. Takođe, Osman je bolji od Alije, kod pripadnika sunneta i džema’ta, i ubijen je opkoljen u svojoj kući u danima tešrika, u mjesecu Zul-hidždžetu, 36. godine., i presječen mu je grkljan od uha do uha. Isto je i sa Omerom bin Hattabom, koji je bolji od Osmana i Alije, ubijen je u mihrabu dok je učio Kur’an na sabah-namazu i dan njegovog ubistva ljudi nisu uzeli kao dan žalosti. Takođe, Ebu Bekr ES-Siddik je bio bolji od njega, pa ljudi nisu uzeli dan njegove smrti kao dan žalosti. A šta je tek s Allahovim poslanikom, s.a.v.s., prvakom svih ljudi na dunjaluku i ahiretu? Allah ga je uzeo Sebi, kao što su umrli i svi poslanici prije njega, i niko nije uzeo dan njegove smrti za dan žalosti i radio ono što rade ove rafidijske (šitske) neznalice na dan Husejnovog stradanja.“ (El-Bidaje ven-Nihaje, 11/578, 579) Zaista, ne može se oteti dojmu da su motivi obilježavanja smrti h.Husejna, r.a., i ceremonija koje se priređuju tom prilikom ideološki i politički obojeni i da nemaju veze s ljubavlju prema Ehli-Bejtu.
Obilježavanje Ašure kod sufija
Tesavvuf je nauka koja se bavi izučavanjem stupnja ihsana koji je spomenut u poznatom hadisu u kojem je Džibril, a.s., pitao Poslanika, s.a.v.s., o islamu, imanu i ihsanu te je Poslanik, s.a.v.s., nakon što je odgovorio na pitanja o islamu i imanu, za ihsan rekao:“ Da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, zaista On tebe vidi.“ Pitanjima propisa, odnosno onim što je u hadisu spomenuto kao islam, bavi se pravna nauka ili fikh. Vjerovanjem, odnosno onim što je u hadisu spomenuto kao iman, bavi se nauka o vjerovanju ili akaid. Izučavanjem stupnja ihsana bavi se nauka koju neki nazivaju tesavvuf, neki rekaik (suptilne, duhovne stvari), ahlak (etika) ili tezkije (pročišćenje, odgoj duše). Na osnovu ovog hadisa postoje tri ključne islamske nauke: fikh, akaid i tesavvuf. Prema tome, vjera se ne može upotpuniti bez bilo kojeg od ova tri aspekta ili ove tri nauke. Takođe, tesavvuf može biti priznat samo ukoliko se ne kosi i ne odudara od druga dva aspekta vjere ili druge dvije nauke. Svaki tesavvuf koji odudara od druga dva aspekta vjere, tj. od islama i imana, odnosno fikha i akaida, nije stvarni tesavvuf. To je zabluda i stranputica. Na to su stalno ukazivali sufijski autoriteti poput Imama Džunejda, Allah mu se smilovao, koji je prozvan prvakom sufija i za koga Ibn Tejmijje kaže:“ Džunejd, kaddesellahu ruhahu, bio je jedan od imama upute.“ (Medžmu’atul-fetava, 11/134)
Napravili smo ovu kratku digresiju kako bi smo to povezali s pitanjem obilježavanja pogibije h. Husejna, r.a., raznim ceremonijama i obredima koje su prisutne kod šija, ali, na žalost, i kod nekih sufija koji su pali pod uticaj šiizma. Nigdje se ne može naći da su sufijski velikani, poput Džunejda i drugih, koji su bili poznati po slijeđenju sunneta i prakse prvih generacija, pravili neke posebne ceremonije i obrede radi obilježavanja pogibije h.Husejna, r.a. Kao što nećemo naći da je bilo ko od tih velikana mrzio, omalovažavao ili proklinjao bilo koga od ashaba, kao što je to slučaj u ovim ceremonijama gdje se uz proklinjanje Jezida često proklinje i Muavija, r.a., i drugi ashabi. Čak su neki izričito zabranjivali da se dan Ašure uzima kao dan žalosti zbog smrti h. Husejna, r.a., i da se u njemu čini bilo šta drugo osim onoga što je spomenuto u vjerodostojnim predajama. Šejh Abdul-Kadir Gejlani, k.s., jedan od najvećih sufijskih autoriteta, koji je za Ehli-bejt vezan i krvnom i duhovnom vezom, alim za kojeg je Ibn Tejmijje govorio naš učitelj (šejhuna), smatra da je pogrešno ovaj dan uzimati za dan žalosti i nakon što je spomenuo vrijednosti posta u njemu kaže:“ Neki napadaju one koji poste u ovom danu i sve ono što se prenosi u vezi veličanja ovog dana i tvrde kako ga nije dozvoljeno postiti jer je u njemu ubijen Husejn sin Alije, neka je Allah zadovoljan njima. Još govore: Svi ljudi trebaju u njemu osjećati žalost zbog gubitka h. Husejna, a vi ga uzimate za dan radosti i veselja i naređujete da se u njemu posebno počaste članovi porodice, udjeljuje sadaka siromasima, nemoćnim i prosjacima. Husejn, r.a., nije zaslužio da se muslimanska zajednica tako odnosi prema njemu. Onaj koji ovako govori griješi i njegov stav (mezheb) je ružan i neispravan, jer je Allah odabrao da unuk Njegovog vjerovjesnika postigne šehadet u najčasnijem, najveličanstvenijem i najuzvišenijem danu kod Njega da bi mu time povećao stupnjeve i počasti i uzdigao ga šehadetom na stupnjeve pravednih halifa koji su postali šehidi. Da je dozvoljeno da se dan njegovog preseljenja uzima kao dan žalosti, onda bi ponedjeljak bio preči da se uzme kao takav jer je u njemu preselio Poslanik, s.a.v.s., i Ebu Bekr, r.a., je, takođe, preselio u njemu.“ (El-Gunje, 2/93)
Takođe, poznati sufijski komentator Kur’ana Ismail Hakki El-Bursevi, Allah mu se smilovao, u svom komentaru Kur’ana kaže:“ Rekao je autoritet Islama Imam El-Gazali: Haram je vaizu i svima drugima prepričavanje ubistva h.Husejna te sukoba i razmirica koje su se desile među ashabima jer to pokreće mržnju prema ashabima i njihovo vrijeđanje, a oni su simboli vjere. Za sve razmirice koje su se desile među njima treba naći odgovarajuće opravdanje, jer se radilo o pogrešnom idžtihadu, a ne želji za vlašću i dunjalukom – u što nema sumnje.“ (Ruhul-bejan, 4/143)
Muslimani u Bosni, a tako i bosanske sufije, su od dolaska Islama na ove prostore sljedbenici učenja Ehli-sunneta vel-džema’ata. Podjednako vole sve ashabe Poslanika, s.a.v.s., i njegov Ehli-bejt, ne odriču se nikoga od njih niti pretjeruju u ljubavi prema nekome od njih. Ne prave dan žalosti zbog nečije smrti niti priređuju radi toga neke ceremonije, svejedno radilo se o h. Husejnu ili h.Omeru ili h. Osmanu, neka je Allah zadovoljan njima. Ipak, u nekim krugovima postoje posebni programi kojima se obilježava smrt h. Husejna, što je jako zanimljivo ako se uzme u obzir da se to ne prenosi i ne bilježi od poznatih šejhova za koje se vežu tarikati. Takođe, nekada možemo naići na govore, tekstove ili stihove koji su potpuno pogrešni i jako opasni. Tako se, na primjer, u jednoj ilahiji pod nazivom Kerbela koju izvodi jedan od ovdašnjih horova kaže sljedeće:
Ne skrivaj istinu o njima
O Ehli-bejta bolima
Od kada Resul preseli
Zulum ne presta nad njima
Ove riječi su laž i potvora na ashabe i pravedne halife, neka je Allah zadovoljan njima. One impliciraju da su ashabi predvođeni pravednim halifama koji su vodili ummet „od kada Resul preseli“ činili zulum Poslanikovoj, s.a.v.s., porodici, na direktan ili indirektan način. Historijske činjenice i izvori kazuju potpuno drugačije. Zaista je zanimljivo kome i zašto trebaju ovakve riječi? Zar se ljubav prema Ehli-bejtu iskazuje potvorom na ashabe i mržnjom prema njima?! Da Allah sačuva!
Neka nam mjesec Muharrem bude mjesec u kojem ćemo obnoviti svoj zavjet Allahu, mjesec posta i traženja oprosta.
“Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!”
Za Akos.ba piše: Edin Dedić
Akos.ba
