Zašto dovimo za uputu i pored toga što smo na Pravome putu?
Na osnovu riječi: …uputi nas na Pravi put… uputa je pojašnjenje i ukazivanje na značenja. A nakon toga je upućivanje i nadahnuće, s tim da ovo dvoje dolazi tek nakon pojašnjenja i ukazivanja na značenja. Do pojašnjenja i ukazivanja na značenja može se doći jedino posredstvom poslanika. Ukoliko dođe do realizacije pojašnjenja, ukazivanja na značenja i definiranja toga, onda u normalnom slijedu dolazi i uputa. Tada se iman usadi u srce, srce ga zavoli i njime se okiti. Iman vrši utjecaj na to srce, a srce postaje zadovoljno njime i nastoji ga još više zadobiti. To su dvije neovisne upute i uspjeh je nemoguć bez njih. One u sebi objedinjuju istinu koja nam nije poznata općenito i detaljno, kojom smo nadahnuti, te čini da je želimo slijediti javno i tajno. Nakon toga, mi postajemo sposobni govoriti, raditi i biti odlučni u svemu onome na što nas ta uputa obavezuje. Nakon toga, mi ostajemo ustrajni i čvrsti u tome sve do smrti.
Na osnovu ovoga postaje jasno da je vjernička potreba za ovom dovom nužnost veća od svih drugih nužnosti kao i ništavnost i beznačajnost riječi onih koji kažu: „Zašto da molimo za uputu kada smo već upućeni?“ Nama je nepoznato istine duplo više nego što nam je poznato. Ono što ne želimo, zbog nemara i lijenosti uraditi, poput je onoga što želimo, a nekada može biti čak i više, nekada i manje. Isti je slučaj i s onim što ne možemo uraditi, a željeli bismo. Zatim ono što znamo u općem smislu, ali ne znamo njegove detalje. Mnoge stvari nam promaknu i potrebna nam je potpuna uputa. Ko upotpuni sve ove stvari, onda je njegova dova za uputom dova za učvršćivanjem i ustrajnošću u uputi.
Postoji još jedan, najznačajniji i najveći, stupanj upute, a to je uputa na Sudnjem danu koja će nas povesti ka Džennetu. To je put koji vodi u Džennet. Ko na ovom svijetu bude upućen Allahovim Pravim putem, na kojem su slati poslanici i objavljivane knjige, taj će i na Sudnjem danu biti upućen na pravi put, put koji vodi u Džennet i Kuću nagrade. Shodno čovjekovoj čvrstini kojom korača dunjalučkim Pravim putem, bit će i čvrstina kojom će koračati putem koji je Allah postavio iznad Džehennema. Kako se čovjek bude kretao dunjalučkim Pravim putem, tako će se kretati i Sirat-ćuprijom. Bit će onih koji će se kretati poput munje, zatim onih koji će ići poput treptaja oka, onda onih koji će prelaziti poput vjetra, zatim poput vještog jahača, onda onih koji će žurno ići, zatim onih koji će ići pješice, a neki pužeći. Bit će i onih koji će se u potpunosti isjeći, a i onih koji će u vatru padati. Zato, neka svaki čovjek, Allahov rob, pogleda kako se kreće Allahovim putem na dunjaluku, tako će se kretati i Sirat-ćuprijom. Čovjek će biti nagrađen shodno onome kako je radio, i to je adekvatna nagrada: Zar ćete biti nagrađeni izuzev onako kako budete radili (en-Neml, 90).
Neka čovjek pogleda te sumnje i strasti koje ga odvode sa Allahova puta. To će na Sirat-ćupriji biti kuke koje će se za njega kačiti i sprečavati ga da nastavi put. Ako ove dunjalučke kuke budu snažne i mnogobrojne, onda će iste takve biti na Ahiretu: A tvoj Gospodar nije nepravedan prema robovima (Fusillet, 46).
Traženje upute u sebi objedinjuje postizanje svakog dobra i spas od svakog zla.
Sedmo: spoznaja suštine onoga što tražimo, a to je Pravi put. Put se ne smatra Pravim putem, ukoliko ne posjeduje pet karakteristika: ustrajnost, vođenje do cilja, kratkoću, širinu za sve one koji njime prolaze i znati da je to put koji vodi cilju. Nije nepoznato da Pravi put, doista, i posjeduje ove osobine.
Osobenost ustrajnosti garantira i njegovu kratkoću, jer linija ustrajnosti i ispravnosti je najkraća linija između dvije tačke. Kada se linija iskrivi, ona postaje duža i udaljenija. Ustrajnost i ispravnost puta također je garant njegovog vođenja do cilja. Kako bi svi oni koji koračaju ovim putem u njemu imali udjela, onda je nužno da put bude širok i prostran. To što je ovaj put pripisan onima kojima su darivane blagodati, a ne onima koji su srdžbu izazvali niti onima koji su zalutali pokazatelj je da je to Pravi put. Put se nekada pripisuje i veže za Allahovo ime. To je u situacijama kada je to put koji je Allah propisao i odredio, kao što veli: I ovo je Moj Pravi put (el-En’am, 153), zatim: Ti, doista, upućuješ na Pravi put, put Allahov (eš-Šu’ara, 52-53). Nekada se Pravi put pripisuje robovima i veže za njih, kao što je slučaj sa surom el-Fatiha, jer se oni njime kreću, te je on povezan s njima i oni njime koračaju.
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
