O obrazovanju i odgoju

Kako da znamo da li je došlo vrijeme da zatražimo pomoć psihologa

Kada vas boli zub, najprirodnije je da tražite pomoć vašeg zubara. Kada imate temperaturu odmah se javite svom doktoru. Ali kada vas zaboli duša, e to je već druga stvar. Onda se pravite da vam nije ništa. U najboljem slučaju kažete najbližem prijatelju ili roditelju ili partneru da vam je „loše“ i na tome se završava. Već dugo vremena razmišljam kako smo navikli da brinemo za svoje fizičko zdravlje i prihvatamo to najprirodnije, a što se tiče našeg mentalnog zdravlja, potpuno ignorišemo potrebu da se njime bavimo. Valjda je lakše ignorisati „dušobolju“ nego zubobolju.

Na sreću, stvari se mijenjaju, postoje podaci da se i u Domovima zdravlja sve češće javljaju ljudi tražeći pomoć za svoje mentalno zdravlje. Prosjek koji se očekuje od psihijatra ili psihologa u javnim institucijama je između 12 i 15 dnevno, ali se neki domovi zdravlja mogu pohvaliti i prosjekom od 20 pacijenata dnevno. Takođe, počela je da se mijenja i starosna struktura pacijenata te je sve više mladih ljudi u „vrućoj stolici“. Isti ti statistički podaci su nas obradovali vijestima da se sve više djece u osnovnim i srednjim školama javlja svojevoljno psihologu da zatraži savjet, umjesto „po kazni“. Tako da, stvari se mijenjaju polahko, ali sigurno.

Možda jedan od razloga zašto ljudi imaju predrasude da se jave psihoterapeutu jeste činjenica da traže pomoć tek kada dođe „nož do koske“ i kada misle da više ne mogu sami i da će „poludjeti“. Imam dijve dobre vijesti. Prva je, MOŽETE SAMI jer i odlazak na terapiju podrazumijeva da se SAMI bavite svojim problemima. Dobar terapeut vam nikada neće reći šta da radite i šta je dobro za vas, već će vas podstaći i usmjeriti da to SAMI shvatite i uradite tako da se dobro osjećate u svojoj koži. Druga dobra vijest je da nećete „poludjeti“. Ljudi koji misle da će „poludjeti“ su obično potpuno svjesni šta im se dešava. Ono „ludilo“ na koje obično ljudi misle kada kažu poludjeću se ne dešava sa najavom i uvertirom već se jednostavno desi. Ipak, nemojmo čekati zadnji voz. Imajte na umu da što ranije krenete da se bavite svojim problemom, brže ćete i doći do rešenja. To je sasvim logična stvar. A ako problem traje već mjesecima ili ne daj Bože godinama, onda recipročno će trebati toliko više vremena da se prevaziđe.

Kao terapeut, vrlo rijetko dajem „praktične savjete“, ali pošto znam koliko to može biti značajno ljudima koji razmišljaju da krenu (ili ne) na terapiju, pokušaću da opišem kako bi izgledala osoba kojoj više nije dovoljan razgovor sa prijateljem:

• Emotivna preosjetljivost
• Osećaj straha ili anksioznosti koji dugo traje
• Česti konflikti sa ljudima
• Osjećaj da je život besmislen
• Nemogućnost donošenje odluka koje su važne za nas
• Problemi sa spavanjem
• Problemi sa ishranom
• Suicidne misli
• Problemi sa koncentracijom
• Psihosomatski problemi
• Prisilne misli ili radnje
• Noćne more
• Zloupotreba supstanci koje stvaraju zavisnost
• Osećaj bezvrednosti
• Agresivno ponašanje
• Hiperaktivnost
• Povlačenje u sebe
• Regresivno ponašanje kod djece (povratak na ranije oblike ponašanja)
• Panični napadi

Kako ne bi odmah rekli da bi se svako od nas pronašao u nekoj od nabrojanih karakteristika, da pokušamo da napravimo razliku između onoga sa čime se možemo nositi uz pomoć društvene aktivnosti i onoga gde se već pali lampica da je došlo vrijeme za stručnu pomoć.
Prije svega, čak i ako dođete do psihoterapeuta dobićete istu preporuku, trebalo bi da se isključe tjelesni ili fiziološki uzročnici. Vrlo često se nagle promjene raspoloženja i veliki broj nabrojanih simptoma javljaju kad se desi neki hormonski disbalans na primjer, te tako ako ne isključimo medicinski problem možemo liječiti posljedice bez uzročnika a to neće biti korisno za klijenta.

Drugo, obratite pažnju na intenzitet tih osjećanja. Ponekad smo samo melanholični i šetnja u prirodi ili povećana fizička aktivnost, može dovesti sve to u red.

Treće, obratite pažnju na trajanje i ponavljanje. Na primer, svi smo sreli u dnevnim novinama kako se recimo u proljeće ili jesen pojačavaju ovi ili oni simptomi. Pratite sebe, pokušajte da vidite da li uopšte postoji obrazac i da li se trajanje tog stanja ili osjećaja povećava ili smanjuje.
Četvrto, pokušajte da „slušate“ sebe. Nemojte se dovesti do one famozne rečenice: „Ne mogu više. Poludjeću. Raspašću se. Ubiću se…“. Kada vam vaša duša poručuje da joj treba pomoć, zatražite je. Zašto bi svojoj duši uskraćivali ono što šakom i kapom dajete tijelu.

I za kraj, najvažniji način da „izmjerite“ da li vam treba profesionalna pomoć jeste da se zapitate: Da li ovaj problem i način na koji se ja nosim sa njim smanjuje moj kvalitet života? Ukoliko je odgovor DA, odmah tražite svog terapeuta. U suprotnom, sretno vam bilo.

Što se tiče onog stava da su oni koji idu kod psihologa „slabići“ ili „ludi“ ili šta već, imam samo dva komentara tj. pitanja:
Da li jednom čoveku treba veća hrabrost da se javi psihoterapeutu i ogoli sebe i svoj život u tom teškom procesu ili je veća hrabrost potrebna da se pravimo da problem ne postoji ali da sebe tješimo činjenicom da se ipak SAMI nosimo njime?

I drugo: Da li je „lud“ onaj ko želi da pomogne sebi ili onaj ko odlučuje da ostane u stanju koje ga muči samo kako ne bi zatražio pomoć?
Jedna vrlo važna razlika između razgovora sa prijateljima (bliskim ljudima) i terapeutom je u njegovoj objektivnosti i mogućnosti da nam da drugačiju perspektivu situacije u koje se nalazimo. Samim tim nam pomaže da razvijamo i svoju sposobnost objektivnijeg posmatranja situacije i naših osjećanja. Na taj način postajemo bolji prijatelji sebi jer se i bolje upoznajemo. Takođe, profesionalci znaju gde je granica, tako da u tom procesu istraživanja nećemo srljati niti „otvoriti nešto sa čime ne znamo šta da radimo“. Svako od nas u sebi nosi rješenje svojih problema, samo što ne uspjevamo uvek da ih sagledamo i iskoristimo za svoju dobrobit. Ukoliko odlučite da ćete uspjeti, sigurna sam da hoćete. Isto važi i ako odlučite da ne uspijete.

“Čovjeka duša uvek jače boli nego kosti.” Gribojedov

Izvor: lekariduse.wordpress.com
Autor: Ivana Đorđević

Obrada: Akos.ba

Povezani članci