Mujo Adžemović: Bosna i Hercegovina – moja jedina domovina

Na temu: Bosna i Hercegovina – moja jedina domovina
Mujo Adžemović (Gornji Vakuf), student Internacionalnog univerziteta u Sarajevu

Nepunih sedamnaest ljeta je trebalo da subotnje jutro bude spokojnije nego inače. Snijeg se zaustavio baš u trenutku prelaska iz idile u mećavu, a prvi proboj sunca na mahalsko nebo učini da zrelije odgledam ljepotu svog dunjaluka… Decembar je.
Ipak, jedna stvar se morala uraditi tog, kao i svakog, ranojutarnjeg časa – izaći napolje.
Nisam naročit ljubitelj intenzivnije socijalizacije u mjestu kojem me On odredio. Ovdje se mnogo, ili mrzi, ili voli. Nema baš neke sredine. Obzirom na ljepotu mog imena koja se, nedvojbeno, mogla uvidjeti samo s jedne strane, a pogađate i zašto, pionir u svijetu odraslih, sa obilježjem Ahmed na ozarenom čelu, pomolih se na cestu. Multietničku, kako davno na dnevniku reče predsjenik Alija. Dobro se sjećam. Kao desetogodišnjaku, teško mi je padalo provesti tih pola sata zureći u ‘čovjeka koji je nešto pričao na tv-u,’ ali babo je bio strog. Sjedeći sa amidžom i pažljivo upijajući svaku riječ koja je dopirala s druge strane ekrana, tada je izustio dvije riječi, što je učinilo da tu scenu pamtim kao jedinu gdje se ‘čiko iz dnevnika’ smio prekinuti. Samo tad, i samo dvije – Dobar čovjek…
Prije samo etničku, po mom slobodnom rječniku. Nisam bio naročit maher u naobrazbi, ali i nije potrebno izučavati velike nauke da osjetiš manjinskog sebe u pogledima sa strane.
Put do škole bio je dug dovoljo da odlutam poprilično daleko od svakodnevnih misli. To je jedna od stvari koje pripisujem višegradskim ljepotama.
Iako navikao da značenja teških riječi, poput ‘tenzija,’ ili ‘oprez’ počesto učim u praksi, gledajući komšiju Derviša kako mrko pronosi hljeb iz Dejanovog granapa, uvijek mrmljajući nešto za sebe, sopstvenog razloga za bojazan od ljudi s ‘drugačijim’ imenom nisam imao. Sve dok…
Ostalo je još dobrih deset minuta do spasa od hladnoće. Ruksak je dodatno otežavao situaciju, zbog roditeljske retorike o važnosti posjedovanja svih školskih knjiga. Žurio sam…
-Balija, stani malo.
Zimske šamare na licu pojača nepoznato komešanje iza mojih leđa. Dvadesetak metara daleko, ne više. Nisam se okrenuo, ali dobro jasna rečenica nastavi da odzvanja u mojim ušima. Ubrzah. Koraci iza mene također.
-Stani idiote, jesi gluh?
Škola je ipak bila predaleko za već očigledan konflikt. Stadoh. Smanjena udaljenost je razjasnila o kome se radi. Znao sam ga od ranije. Godine i vjera bile su nam jedine razlike.
-Jesi ti fakat toliki frajer pa misliš da se tako prolazi srpskom cestom? A?
Bilo je suludo upuštati se u raspravu kojom bih nedavno odraslom, a već mržnjom okupanom mladiću pokušao staviti do znanja ono što sam na dnevniku naučio.
–Multietnička, jadan ne bio. Multietnička, u sebi ponavljah.
Pomjerih pogled u stranu, istovremeno pokušavajući krenuti odakle sam stao. Dalje što pamtim je mrak…
Sljedećih mjesec dana razrednik nije tražio opravdanja za izostanke s nastave, naglašavajući da jedina stvar za koju trebam brinuti jeste moja glava. Prethodni događaj me za tačno trideset dana udaljio od vanjskog svijeta. Napuknuće lobanje…

* * *
Prošlo je dvije godine od tada i jedna od stvari promijenjenih u mome postojanju jeste poštivanje, sada već, životom potrošenog Derviša i njegove oborene ruke koja je hljeb iz ‘tuđe’ prodavnice nosila samo zato što je morala.
U njemu sam vidio sebe. U njemu sam vidio babu. I isti pogled, popraćen dubokim izdahom koji je jasno cijepao hladan zrak.
Srednja škola je odavno završena, a s njom i era proporcija dječaka koji se tada oslikavao u mojoj fizionomiji. Deset centimetara i znatno više kilograma, to je ono zbog čega sam bio siguran da bi me i vršnjaci iz nekadašnjeg razreda teško prepoznali. Iako sa hroničnom glavoboljom zarađenom bez dana radnog staža u džepu, katkad ipak čeznem za tim dobom.
Student sam i kući sad dolazim samo kad ugrabim vremena. I para za kartu…
Studije političkih nauka mnogi smatraju olahko. Moram priznati da je okruženje djetinjstva i tinejdžerskih godina u meni probudilo upravo suprotno. Volim to, a prosjek o kojem baš i ne govorim hvalospjeve samo dokazuje ovu izjavu.
Bio je februar i vakat da vikend poklonim svojima, znajući koliko emocija će biti otkriveno već na samom susretu. Put do rodnog Višegrada potroših u mislima, poput nekadašnjeg hoda od kuće ka školi. Stanica je odavala znakove mrtvila i pustoši. Ne sačekavši ni sekundu u mirnom udisanju prohladnog zraka rodne mi grude, požurih kući.
Najednom, prolom…
-Balija, pa opet ti!
Trnci i pomiješani osjećaji. Nije trebalo mnogo da prelistam cijeli prošli događaj u svojoj glavi.
Da, glas je bio isti…
Okrenuh se, ne oklijevajući.
-Opet ja!
Kao i većini vidikom uskraćenih ljudi, ovaj drzak odgovor u njemu probudi bijes. Jasno uvidjevši pesnicu koja se spremala da učini isto što i dvije godine ranije, ali i opet vidno zbunjen zbog nepoznatog razloga iste, odgovorih protuudarcem. Krv iz nosa je dobila na intenzitetu i jasnoći, obzirom na snijeg oko nas, a dotičnom, sjedeći na cesti i gledajući me sa očiglednom dozom šoka i pokajanja, donja vilica zadrhta. Tajac. Njegovi jecaji…
Napravih polunaklon i ispružih desnu ruku u njegovom pravcu. On nesigurno pokri lice, u strahu od novog udarca.
-Neću ti ništa. Evo ruke.
Poražen ovom gestom, jednom rukom primajući se za moju ruku, a drugom još uvijek držeći se za mjesto udarca, teško razaznavajućim tonom upita:
-Zašto?
Olovno teško, ali, isuviše ponosno zbog svih onih tromeđa kojima se, na koncu, isklesah kao neko čije breme ima veliko B, izustih snage za odgovor koji sam spremao nepunih 5 godina: -Opet nam je živjet’ ovdje obojici, lave moj.

Akos.ba