Bosanske vode – priča o jačini bosanskoga čovjeka

Tog proljeća oblaci su plakali više nego ikad nad Bosnom, rijeke nabujale, od muke i nosile sve pred sobom. Bez milosti, bez pitanja uzele su svoj danak i ono malo što je posijano u baštama, po njivama za nas obične smrtnike – nije bilo nafake da se ubere. Pobunili se i potoci pa sad nijesu tu gdje  su nekad bili, sad su prgavi, podmukli, podivljali, od muke.  Pomislio sam, Bože, kad će stati, Bože, red je… Preteško je  gledati zabrinuto lice majke dok pakuje stvari da se prenese gore, na sprat , ako zatreba i oca dok ćutljivo sa kabanicom na pogurenim, širokim leđima obilazi njivu, i razgleda. Kao da ima šta vidjeti. Sve isto, monotono i ubitačno vodeno. Gdje god pogledaš H2O se cijedi. Mokre njive izdišu, mokar trag zemlje koja više nije mogla upiti u se, on mokar od kiša, majčino lice mokro od suza. Šum kiše već danima nije jenjavao – oblaci se razapeli na sve strane svijeta, namrgođeni i bolno plačljivi.  Bacam pogled prema ocu koji  zabrinuto maršira po njivi zagledajući je li klizište povuklo, pomijera li se zemlja ili ne pomijera dok trlja  ruke i hukće u njih, što od nervoze , što od studeni. Ispred nas pružile se  gromade brda. Gledam u njih, čini mi se da su  istrugane od  vode,  kao moji živci od nervoze. Kućice se sjatile, pokisle, čemerne, nigdje žive duše , a svima duša do grla.  Mi u dolini,  a  nedaleko rijeka buja. Zemlja mi se učini kao tijesna i naš teret na njoj dok smo koračali davao je mokar, blatnjav prizvuk.  

Ušao sam u kuću oprezno, kao da je od stakla, istim svojim staklenim nogama, bacivši pogled na majku i brata skupljenog u ćošku, zabavljenog nekim Bog zna kojim izdanjem Zagora.  Šutke sam je gledao , njeno ispijeno lice, te oči što su  sjajile nekim čudnim grozničavim sjajem i velike crne  podočnjake nadošle od brige i nespavanja, od muke. Iako je njena brada odavala čvrstu volju,  ovo su bili trenuci  kada sam svjedočio njenoj slabosti.

–          Isto je –  promumljah, tek tako da je smirim, tek onako. Uzalud.  Slušao sam potom kako priča o poplavi, o svom strahu i kako nije zapamtila kako zna za sebe ovaj „kuršlus“.

–          Ova kiša se ne šali, otac je otišao da vidi vodostaj –  reče, gledajući me ispitivački. Klimnuh potvrdno glavom.

–          Der upali televizor da čujemo, sad će vijesti – naišareti rukom.

–          Ma šta imaš gledati – pokušah je odgovoriti.

–          Upali.

 Poslušno i pomalo tromo priđoh crnoj kutiji , a  daljinski u mojim rukama odgovori na komandu , oglasiše se vijesti :

 –  Iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda ne stižu nimalo optimistične vijesti – najavljuje se nastavak padavina i narednih dana, što će dalje zakomplicirati situaciju na terenu, te bi za dva dana cijela naselja mogla ostati pod vodom. Najavljuje se i pad temperature, dok će na planinama ponovo padati snijeg. Izlila se rijeka Bosna, i to na nekoliko mjesta, a najkritičnija situacija je na području Općine Ilidža, u naseljima Osijek te Otes, te u Gladnom Polju i Općini Novi Grad. I u ostatku BiH vodostaji rijeka nekontrolisano rastu, te je stanje alarmantno na području Tuzlanskog kantona, Zenice, Bugojna, Krajine, istočne Bosne, te u Republici Srpskoj.

–          Nadolazi voda – reče otac zabrinuto ulazeći u sobu i ispunjavajući prostor svojom pojavom. Prebira očima po nama tražeći neki znak na našem licu. Mi ukočeni, zarobljeni od misli „voda dolazi“ ništa ne rekosmo. Zloglasnu tišinu prekide zvono telefona. Otac se brzo javi.

–          Da, reče.

–           Da – opet ponovi,   a glas mu sve promukliji, dok ne izusti – Bježi bolan. Kako? – Sjede kao pokošen na kuhinjsku stolicu i koščatom rukom se uhvati za glavu,  potom praveći zamišljenu neku putanju po njoj gore –  dolje. Znao sam, to je bio njegov znak nervoze . Majka stade pored njega, sva ustreptala.

–          Šta bi? – upita.

–          Klizište odnijelo kuću Ibrahimu,  sjelina sve povukla. Tišina. Tajac. Jeza.

–          Bježi bolan… – ponovi mati i sjede zaprepaštena, nedorečena, izgubljena.

–          Tolike godine i sve ode, sve ode…

–          Ženo, morat ćemo ići, ako bude trebalo, pripremi sve i pripremi se.

–          I vi – reče gledajući mene i brata.

Cijelo poslijepodne proveo sam kao luđak gledajući plafon u crnilu. Sat je otkucavao tika-taka i pomislih kako  je sad baš našao da sablasno odbrojava . Povremeno lupkanje suđa , šapat , majčin ubrzani hod, očev kašalj, opet lupkanje, briga što se uvukla u kosti držali su me budnoga i više nego što sam mogao izdržati. Onako nervozan uspravih se i sjedoh na ivicu kreveta. Pogled sam bacio  na mjesto gdje su nekada stajale knjige. Sada ih nema, sve je pusto.  Nema  Koelja , Vitmena, Selimovića, Hemingveja –  u sjećanje prizvah riječi: Čovjeka mogu uništiti , ali ne i poraziti… Pomislih, Bože daj nam snage da sve izdržimo, olakšaj, a ne otežaj, završi s dobrim. Sve knjige spakovao sam pažljivo i nervozno u isti mah  i odnio na sprat, kao i ostale stvari.   Nabrzinu  smo  podigli tepihe, posteljinu, deke… što se moglo. Napetost je dostigla kulminaciju sa svakim udisajem i izdisajem. Znači tako to izgleda kada kažu da se i zrak može rezati. Posklanjali smo što se moglo skloniti  i čekali.  Šta? Vodu, ako krene.  Neizvjesnost. Ona  je tu, među nama. I strah. Voda je to. Sila od vode.

Otac otvori vrata i reče:

–          Idemo, nadolazi.

Ustadoh bez pogovora. Moralo se krenuti. A gdje? Kuda?  A kome?

 I dok smo se okrenuli voda se stvori tu odnekuda , tu je. I niotkuda. Sad  hodam oprezno sa vodom  do koljena  i nosim sestru  u naramku. Uhvatila se za mene kao utopljenik. Krajičkom oka vidio sam zabrinuto lice i djetinjast, preplašen pogled od kojeg mi se srce stegnu. Čeljade je to, šta ono zna…

–          Teško ti je –  promumlja bojažljivo, gledajući me ispitivački svojim krupnim djetinjim očima boje badema. Poput majke, pomislih.

–          Nije –   rekoh.

A teško mi je, nije da nije, nisam  sa tolikim   teretom na srcu nikad  bio, ali nisam rekao – teško je. Šta imam i da kažem? Zato  šutim.  Ispred mene babo i majka , pogled mi ljubi njihova leđa dok smjerno koračam za njima. Uspijem osluhnuti majčin  jecaj i brigu što ostavismo sve. Razumijem. Žensko je to, krhko. A ja nemam vremena ni volje za jecaje, da otkrijem slabost, iako bih riknuo do neba, da se čuje.  Sad život čuvamo.  A nije bilo davno kada  sam razmišljao o prvenstvu u nogometu, maštao o malinjaku , raspravljao o motorima, a danas – sve se raspršilo kao balon od sapunice. Imao sam osjećaj da ću se i ja razvući do krajnjih granica, da će me bol i voda oko mene što se slijevala toliko napuhati  da ću pući. Kao i ovaj napaćeni narod. Razvlače ga sa svih strana, dok jednom ne pukne. A kad pukne neće valjati. Po glavi se vrzmaju svakojake misli, dok  jedan dio mene osluškuje huk vode. Odozgo voda, odozdo voda, svugdje voda. Pokazala svoju narav. Vidio sam strah i očaj na licima ljudi. I nikoga više nisam vidio. Otac zastade, sačeka me i osjetih njegov stisak ruke na ramenu.

–          Ostala je Halima u kući, reče.

–          Kako znaš? – Upitah, znajući da smo prošli prije nekoliko minuta.

–          Meho mi rek’o –   kaže neće da ide – e ti vidi, tebe sluša. Pomislih na staricu Halimu kojoj sam često bio na hizmetu i pomoći oko sijena, drva i kad zatreba. Bila je sama, a sin u Austriji sa ženom i djecom. Često je tugovala za njim. Bio sam tome svjedok.

–          Odoh ja po nju – rekoh.

–          Kako ćeš?

–          Brzo ću ja, hajte vi, doći ću ja tamo. I okrenuh se prema njenoj kući. Nisam želio gledati majčino usplahireno lice.

–          Požuri samo, voda nadolazi brzo – isprati me zabrinutim riječima.

Stara Halimina kućica, s krovom crnim kao noć podsjetila me na avetinjske kuće iz horor filmova. A kao da i ovo nije horor što proživljavamo, pomislih.Prošao sam pored stare trešnje i dozivao je grabeći naprijed  sa vodom do koljena. Nije se smjelo čekati.

–          O Halima, Halimaaaa – povikah.

–          Evo me, tu sam. Zatekoh je u štali, krave nije bilo – sigurno je negdje otpravila. Držala je u ruci neku kantu sa vodom i gledala me unezvijereno.

–           Dragi sinko, šta bi? Ovo je njaki Kijamet, Subhanallah. Niz njene šarene dimije cijedila se voda, šamijom uokvireno, izborano lice odavalo je paniku i strah.

– Halima, dođi, idemo –  pružih joj ruku. Vidjeh da nema snage boriti se sa vodenom nemani, ja  rekoh  da ću je nositi. Po mome licu znala je da se nema vajde sa mnom prepirati.  Uzeh je tako u naručje ostavljenu, ostarjelu, izgubljenu, premršavu. Žensko je to, treba pomoć, pomislih.

–  Gdje ćemo?

–  Samo da sačuvamo glavu, prozborih. Halima zaplaka.

–          Ne idem bez micka – reče tvrdoglavo.

–          Kakvog micka?

–          Mačka. Od muke zastenjah.

–          Gdje je? Pokaza mi na kuću.  Nađosmo mačka  na sećiji, umotah ga u neku krpu i dadoh Halimi, da ga dobro drži. Od mačka  dobih jedan mjau.

–          Teško ti je sinko –  progovori brižno kroz plač.

–          Nije majka (tako sam je zvao od mila).

I plakao bih i ja da mi nije sva snaga bila u nogama, a voda do koljena.

Otišli smo do komšije i prenoćili. Tješili su nas, utoplili a nama hladno oko srca, ipak.

Gledao sam svoga mlađeg brata kako šćućureno sjedi uz majčino krilo. Naišaretih mu rukom, a on  sjede kod mene. Zagrlih ga, pomilovah po nestašnoj kosi i poljubih u čelo. Sočno.

–           Znaš opet ćemo se igrati, opet će biti kao što je bilo – rekoh neuvjerljivo. On samo šutke klimnu glavom i postiđen pred nepoznatim svijetom, dječački zabrinut nastavi se igrati sa prstima.

–          Nije gotovo, dok se diše, nije gotovo , Bošnjak je takav, kad ga pritisne može izdržati –  reče komšinica prinoseći kahvu, da se ugrijemo.

–          Može Bošnjo i pobudaliti – reče mati – ja ako ne izludim neće niko…

–          De, bona… proći će – tješi je Saliha.

–          Babo, šta je sa Ibrahimom? Upitah.

–          Šta će biti – raspamećen je…i on i žena mu,ona jadna djeca siročad, kud će šta će, ne znam. Izgleda da su otišli kod njegove sestre…

–          Ne znam , vala,na hair kako će – samo da se ovo predevera, bit će nešto.

Da se predevera. Čovjek je poput žice na gitari. Ako je previše zategneš puca, ako se prema svakoj odnosiš blago i po mjeri proizvodit će najljepše tonove koje želiš. Tako je i u životu. A ovih dana je zateglo, pa sve cvili i nebo i zemlja i mati i svi mi – neko glasno , neko u sebi.

Nakon nekoliko dana smirilo se sve. Jedini nemir bio je u nama.  Vidio sam i  Ibrahima. Rekao mi je  da mu se život zgadio i da nema snage više ni mrdnuti prstom i da kaže  Bogu, vodi – uzmi i mene kad si već uzeo kuću…

Rekao sam mu da je tako kako jeste i da jeste iskušenje, ali da je dobro, izvukli su živu glavu.

Nisam znao šta da mu kažem više …bol je to, nije to lahko –  pa ni sam nisam znao šta ćemo mi zateći kada se vratimo.

Pomislih – zašto mora biti ovako teško?  I zašto sve na nas? Napaćen narod? Prenerazih se od crnih misli što su me obuzimale.  Šta mi se desilo? Kakva je ovo pobuna u meni? Ovo crnilo, ludilo? Čemu sve, koji je smisao? A šta imaš od pobune sada? –  javi se drugi dio u meni.  Šta imaš sada od očaja? Hoće li vratiti što je otišlo sa vodom? Neće. Voda nosi i odnosi. Ništa ni u životu ne ostaje zavjek.  Ono što te ne ubije ojača te, reče jedan dio u meni. Onaj prgavi, ozlojađeni odvrati – mene je nekako ubilo. I pretrnuh.

———————————–

Hoćemo li zateći kuću i kako ćemo je zateći? Dok sam prilazio koljena su mi bila teška , kao od olova. Dobro je, na mjestu je, pomislih. Nije popucala, dobro je. Nema klizišta, dobro je. Ali, do pola zida voda je obojila zidove, mulj, blato, smeće, neviđeni smrad. U kući  isprevrtane stvari. Jeza da te uhvati.  Ko nije vidio ne zna kako je, pomislih. Majka zaplaka ušavši u kuću.

–          Majko, nek je živa glava, prozborih.

 Ona ništa ne reče. Tih dana zasukala je rukave i radila, razgrtala smeće, ribala podove, zidove, vrata, svojski. Tih dana sam svjedočio kako može biti jaka. Žensko je to, i jako i slabo u isti mah.

Smrad se širio danima. Rintali smo nekoliko dana, izbacivali mulj i otpad neumorno,iznosili stvari vani, na sunce,  da se osuše nakon pranja. Sve se pomalo dovodilo u red, a  linija do pola kuće sablasno je svjedočila o tragu vode.  Niko nije previše govorio. Sve što se kaže, suvišno je…Jedina pomoć koju smo dobili bilo je iz Austrije. Snagu nam je dala briga običnih ljudi, smrtnika za nas. Paketi vode i hrane pristizali su i bili dobro došli.

–          Ovi iz vlade, vlasti niko da dođe –  prokomentarisa mati jednom, ipak.

–          Oni i onako brinu samo za svoje stolice i guzice. Njima je narod dobar  dok se glasa za njih, kad dođu na pozicije, nedodirljivi su. Šutim, ne znam šta da joj kažem, iznenađen što koristi „neprimjerene riječi “ .

–          I ovi spiskovi , procjene štete što se po dva –  tri puta pišu i to je pitanje  kada ćemo dobiti odštetu ,  sramota – odvrati otac razočarano.

–          Sramota i jad.  Jadan Bošnjo prepušten samome sebi i to je tako…i od muke plju – pljune na zemlju. Šutim svjestan sam koliko smo prepušteni sebi. Ne pristajem na muku.

Otac se sjeti nečega pa reče:

–          Halima ti se zahvaljuje što si spasio njenog mačka.

–          Kako je?

–          Dobro – sin joj došao pa pomaže srediti oko kuće.

–          Aha , dobro je – rekoh. Tih dana malo sam pričao. Puno radio.

Šta da kažem? Tih dana proljeća moga života  naglo sam ostario, sazrio. Preskočio sam i ljeto i jesen i zimu i ko zna još koliko životnih ciklusa. I vrijeme je bilo i duboko i dublje i šire i kao da sam pao bio u neki bezdan pa izašao , drugačiji,  jači,  a opet ranjiviji.  Sazrio sam. Prije vremena. Kao … nešto nazohor.  I shvatio da sve dolazi i prolazi. Kao voda. Voda nosi i donosi.  A ja ? Sve dok dišem, mogu plivati. Mogu plivati , mogu disati, mogu koračati. Sve dok dišem, sve mogu. Kad duša izađe, tad će biti kasno za sve ono što sam mogao, a nisam. Sad je vrijeme da živim –  dok dišem, mogu sve. Dok je vode, treba plivati. I život  je kao rijeka, možeš plivati, možeš potonuti. A ti plivaj. To je urođeno čovjeku, zar ne? Čovjeka mogu uništiti, a ne pobijediti. Bol me može uzeti pod svoje, ali nakratko. Život mi je previše dragocjen da ispijam čemer zbog onoga što je bilo. Toga proljeća naučio sam plivati u rijeci života. Pomislio sam kako je svega u životu prekoviše preopasno i treba balans u svemu. Čudna je ta H2O, bez nje nije moguć život,  a opet previše nje  i ode sve…

  Piše: Alma Taletović

Akos.ba