Šta znamo o dženazi i ukopu?

Dženaza-namaz je kolektivna dužnost (fardi kifaje). Onaj ko porekne njenu obaveznost čini ozbiljan prijestup i dužan je učiniti pokajanje i prihvatiti ubjeđenje o njenoj obaveznosti.

Dženaza-namaz se po načinu obavljanja razlikuje od dnevnih, propisanih i dobrovoljnih, namaza, jer nema rukua, sedžde niti sjedenja (tešehuda).

Što se tiče vrijednosti ovog namaza ona je velika i nezanemarljiva. Ebu Hurejre prenosi je Poslanik, a.s., rekao: ”Ko prisustvuje dženazi sve dok se ne obavi namaz, njemu pripada kiratun; a ko prisustvuje i ukopu, njemu pripadaju dva kiratuna.” ”Šta su to dva kiratuna?”-upitaše ashabi.
”(Nagrada) kao dva velika brda.”, reče Poslanik, a.s.

Ovo je pripadajuća nagrada za one koji klanjaju dženaza-namaz, a što se tiče mejjita, i njemu, svakako, pripada nagrada zbog dove koja se za njega upućuje.

Na to nas upućuje mnoštvo dokaza, a jedan od njih je i hadis kojeg bilježe Muslim, Ebu Davud, Ahmed i Ibni Hibban u kojem Resulullah, s.a.v.s., kaže: ” Ako jednom muslimanu dženazu klanja četrdeset ljudi, koji Allahu ne pripisuju druga, Allah će primiti njihovo zagovorništvo (odnosno dovu).”

Lijepo bi bilo da imam prisutne klanjače prije dženaze-namaza podijeli u tri saffa, a ako ih ima i više od tri, onda u po pet ili sedam saffova, tj. u neparan broj.

Kada imam izravna saffove kako to čini i za propisane namaze, staće u pravcu mejitove glave ili kukova, ovisno o polu merhuma. Nakon donešenog nijjeta srcem (a kod nekih i riječima), onaj koji ljude predvodi kao imam izgovoriće početni tekbir podignuvši ruke kao i kod ostalih namaza u ravnini ušiju ili ramena.

I prisutne džematlije će nakon nijjeta, a iza imama donijeti tekbir, podignuvši ruke, te će u sebi svako proučiti početnu dovu (hanefije najčešće koriste Subhaneke). Kod nas je praksa da se učeći pomenuto Subhaneke, doda nakon ”ve te’ala džeduke” tekst ” ve dželle senaa uke”.

Učenje tzv. početne dove preferiraju hanefijski i malikijski učenjaci, dok ostali smatraju da se odmah nakon tekbira umjesto dove uči sura Fatiha. To dokazuju sa nekoliko hadiskih predaja.

Nakon proučene dove ili sura el-Fatiha, imam naglas izgovori i drugi tekbir poslije kojeg se uče salavati. Preporučuje se učenje salavata koje vjernici koriste na zadnjem sjedenju u propisanim i dobrovoljnim namazima.

Imam će nakon salavata proučiti naglas i treći tekbir, koji u sebi i prisutni izgovaraju, a potom se pristupa učenju tzv. dženazetske dove u kojoj molimo za milost i oprost grijeha umrlom.

Ovom prilikom pored nama poznate dove ”Allahummagfirli hajjina ve mejjitina …”, spomenućemo i druge dvije koje se, shodno hadisima i preporukama uleme, mogu učiti u toku dženaze-namaza.

Prva:

Allahumme ‘abduke vebnu ‘abdike kane ješhedu en la ilahe illallah ve enne Muhammeden ‘abduke ve resuuluke, ve ente e’alemu bihi minnii. In kane muhsinen fe zid fii ihsanihii ve in kane musien fagfir lehu, ve la tahrimna edžrehu ve la teftinna ba’dehu.

/ Allahu moj, ovo je Tvoj rob i potomak je Tvoga roba. Svjedočio je da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Tvoj rob i Tvoj poslanik, a Ti ga najbolje poznaješ. Ako je bio dobar, povećaj mu njegovo dobročinstvo; a ako je bio loš, oprosti mu. Ne uskrati nama nagradu (za ovo prisustvo i klanjanje dženaze) i ne iskušaj nas nakon njega. / (Malik, Ibni Hibban, Bejheki)

Druga:

Allahumme inne (ovdje spomenuti ime merhuma) fii zimmetike ve habli dživarike fekihii (fekihaa ž.r.) min fitnetil-kabri va ‘azabin-nar, ve ente ehlul-vefaa’i vel-hamd. Allahumme fagfirlehu (leha) verhamhu (verhamha). Inneke entel-gafuurur-rahiiim!

/ Allahu moj, zaista je ( —-) u Tvome okrilju i prepušten je Tvojoj milosti. Spasi ga (je) kaburskih iskušenja i vatre džehennemske. Ti si istiniti koji ispunjava svoje obećanje, Tebi pripada svaka hvala. Gospodaru moj, oprosti mu (joj) i smiluj mu(joj) se, Uistinu, Ti si Milostivi koji mnogo praštaš./ (Ebu Davud, Ibni Madže, Ahmed, Taberani)

Ako je mejit dijete onda će se učiti neka od dova koja se vezuje za malodobne (djecu), poput dove: ”Allahummedž’alhu lena selefen ve feretan ve zehran” ili slično.

Ako klanjač kojim slučajem ne zna napamet neku od postojećih i preporučenih dova, može učiti dovu ”Rabbena atina”, koju je Resulullah, a.s., općenito najviše učio.

Nakon proučene dove imam će naglas donijeti četvrti tekbir, što će u sebi naravno učiniti i prisutni klanjači, te će predati selam na desnu i na lijevu stranu, izgovarajući ”Esselamu ‘alejkum ve rahmetullaah”.

Ovim je obavljen dženaza-namaz, nakon čega slijedi ukop. Neki učenjaci smatraju da se prilikom donošenja sva četiri tekbira ruke dižu u visini ušiju ili ramena kao i pri početnom tekbiru, dok drugi smatraju da se to isključivo čini samo pri početnom tekbiru.

Prilikom donošenja tekbira nije propisano podizanje glave prema nebu, kako je to praksa u nekim našim džem’atima.

Bolje je da se dženaza klanja na otvorenom, mada ju je dozvoljeno obaviti i u džamiji ako za to postoji opravdan razlog (nepogodnost vanjskog terena, vremenske nepogode ili slično).

Kod nas je praksa da se dženaza-namaz klanja u džamiji samo onda kada po preporuci predvodnika naše uleme klanjamo dženazu u otsutnosti za poginule i umrle kojima niko nije klanjao ovaj namaz, odnosno kada želimo dovom da se sjetimo naše braće u islamskom svijetu, pojedinaca ili skupina, te da im tako iskažemo potrebni pijetet i poštovanje.

Uvjeti za dženazu su istovjetni uvjetima za ostale namaze: okretanje prema kibli, abdest, nijjet i dr.

Kad je u pitanju period iza dženaze i priprema za ukop bitno je naznačiti da dženazu nose isključivo muškarci bez obzira je li mejjit muško ili žensko. Preferiramo mišljenje po kojem je bolje ići iza dženaze, a ne ispred nje.

Kada se mejjit donese do mezara staviće se u njega bez isčekivanja, jer je sunnet požuriti sa ukopom mejita.

Sunnet je za one koji spuštaju mejita u kabur da kažu: ”Bismillahi ve ‘ala sunneti Resulillah!”

Kabur će se prekriti zemljom na način da izgleda kao luk od strijele: može postojati uzvišeniji dio na sredini kabura, dok će sa strana padati ka zemlji. Nije dozvoljeno izdizanje kaburova više od jednog pedlja.

Kod nas postoji praksa da se iznad glave stavi nišan na kojem se nalazi ime rahmetlije, te godina rođenja i preseljenja.

Lijepo je nakon obavljenog ukopa da prisutni, svako zasebno, uče dovu za umrlog. U toj dovi molićemo Svomogućeg Gospodara da umrlom podari postojanost prilikom kaburskog ispitivanja, da ga sačuva kaburskog i džehennemskog azaba, te da mu oprosti učinjene pogreške i da na njega prospe Svoju milost.

Nakon proučene dove prisutni će se razići svojim kućama ne čineći na mezarju ništa od onoga što je bid’at, tj. novotarija u vjeri.

Lijepo je porodici umrlog čim saznamo za smrt njihovog merhuma, izraziti ta’ziju (saučešće) na način koji će ublažiti njihovu tugu i trenutačnu bol zbog dunjalučkog rastanka sa članom obitelji.

Porodica umrlog ne priprema hranu drugima koji u danima žalosti svraćaju u kuću zbog ta’zije, već to drugi, odnosno komšiluk i rodbina, čine za porodicu umrlog.

U tim danima potrebno je ožalošćenu porodicu podsticati da jedu, kako njihova tijela ne bi klonula i kako ne bi oslabili.

Poznati hanefijski pravnik Kemal Ibnul-Hummam kaže: ”Pokuđeno je ići i jesti kod porodice umrlog, jer se gozba priprema u veselju a ne u žalosti. Ovakva gozba je ružna novotarija.”

Imam Ibnul-Abidin nakon što je potvrdio da je sunnet da rodbina i komšiluk pripremaju u danima žalosti hranu za porodicu umrlog, kaže: ”To je dobročinstvo i poštovanje porodice umrlog. Treba ih uporno nagovarati da jedu, jer će njihova tijela usljed žalosti klonuti.”

Zabranjeno je naricanje za umrlim ili bilo šta drugo što ne priliči jednom muslimanu da čini, poput tuđih običaja: nošenje crnine, ostavljanje upaljenog svjetla 40 dana u kući u kojoj je rahmetlija preselio ili slično.

Muslimanima je, a posebice članovima porodice umrlog, dozvoljeno da nakon smrti svome rahmetliji često uče dove i mole Uzvišenog Gospodara za oprost njegovih (ili njenih) grijeha i da na njegovo(ili njeno) ime dijele sadaku siromašnima i potrebnima.

Neki to čine u pojačanom intenzitetu posebno prvih mjesec i po dana, dočim s takvim vidom sjećanja na svog umrlog treba aktivno nastaviti i kasnije.

U islamskoj tradiciji poznata je praksa posjećivanja mezarja, a sve sa ciljem prisjećanja na smrt i uzimanja pouke iz tog obilaska i posjete mezaristana. Nakon obilaska mezarja čovjek svojoj kući treba da se vrati bogobojazniji, ozbiljniji i nadasve odgovorniji prema svim dužnostima koje pred njega njegov časni din i sami život nalažu.

Prilikom prolaska pored mezarja ili pri posjeti određenog mezaristana ili mezara, sunnet je nazvati selam i proučiti dovu: ”Esselamu ‘alejkum ehled-dijari minel- mu’miniine vel-muslimiiin. Inna inša Allahu bikum lahikuun. Es’elullahe lena ve lekumul-‘afijeh!”

Posjetilac pored navedenog može i dodatno (pro)učiti dovu za umrle merhume u tom mezarju ili za nekog svog rahmetliju iz obitelji. U toj dovi koju naravno možemo proučiti i na svom jeziku, treba moliti Uzvišenog Allaha za milost i oprost našim umrlima (ili umrlom), te za ugodan boravak u kaburu i za Džennet prostrani.

Po nekim predajama umrli će biti obavješteni o našim selamima i dovama koje im šaljemo i koje učimo za njih, ali i o drugim eventualnim dobročinstvima namjenjenim njima (hajr-česme, vakufi, post, hadž i dr.)

Prenosi Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: Čovjeku će se doista povećati deredže u Džennetu, pa će on zapitati: Odakle ovo?, te će mu se odgovoriti: To je od traženja oprosta tvoga djeteta za tebe! (Ibn Madže)

Malik b. Rebi’a kaže: Dok smo jedne prilike sjedili sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., došao mu je jedan čovjek iz Benu Seleme i upitao ga: Allahov Poslaniče, da li sam dužan činiti dobročinstvo svojim roditeljima i nakon njihove smrti? Vjerovjesnik, s.a.v.s., je odgovorio: Da, moliti Allaha da im se smiluje i da im oprosti, ispuniti njihove oporuke i ugovore nakon njihove smrti, poštovati njihove (bivše) prijatelje i održavati rodbinske veze koje su i oni održavali. (Ibn Madže)

Nije zabilježeno od Allahova Poslanika, njegovih ashaba niti imama našeg (hanefijskog) mezheba, da su se ikada, bilo gdje sakupljali kako bi zajednički i javno poklanjali određene vidove sevaba svojim merhumima.

Poslanik, a.s., bi često puta sam, a bio je predvodnik ummeta i zajednice, izlazio u obližnje medinsko mezarje i dovio za šehide i ostale merhume tog mezaristana, ne sazivajući nikoga da sa njim skupno poklanja sevapa od bilo kog ibadeta.

O tome nas u više hadiskih predaja obavještavaju imam Buhari, Muslim, ali i drugi.

Za Akos.bA piše: Admir Iković