Ahmed (Salihage) Bišćević – vlasnik Bišćevića ćoška
4. VI 1975. godine iznenada je preselio na ahiret član ugledne mostarske familije, Ahmed Biščević Rođen je u Mostaru 14. IX 1915. godine, gdje je završio osnovnu školu, a potom odlazi u Sarajevo na šerijatsku gimnaziju. Kao svršeni šerijatlija služio je u raznim mjestima i na raznim administrativno-upravnim poslovima. Službovao je u Sarajevu, Jajcu, Jablanici, Mostaru i drugim mjestima. Svugdje je svojom plemenitošću, dobrotom i vedrinom osvajao ljude i svima je ostao u najljepšem sjećanju. Mostaru, koji je uvijek bio i ostao njegova najveća ljubav, dao je sebe i sve svoje sposobnosti, brinući se da očuva od propadanja spomenike kulture i učini ih dostupnim svakome. Da je u tome uspio, najbolje svjedoči njegova vlastita kuća, poznatija pod imenom »Turkische haus«, od koje je samo svojom energijom uspio da stvori muzej, koji je danas jedno od najprivlačnijih mjesta koje turisti posjećuju. Biščevića ćošak, kako Mostarci zovu ovu kuću-muzej i kako je zavedena u svim svjetskim bedekerima, svojevrsna je turistička atrakcija i nerazdvojni dio Mostara. Ova izuzetna kuća, najtipičniji predstavnik muslimanske stambene arhitekture, sagrađena je prije 350 godina i samo zahvaljujući ljubavi i smislu Ahmedovu za očuvanje starina i njegovom ogromnom trudu, renovirana je u autentičnom stilu, te kao takva postala jedna od najprivlačnijih turističkih senzacija grada na Neretvi. Svojevrstan i nezaboravan je ugođaj posjet ovoj kući, ne samo za stranca nego i za domaćeg posjetioca. Čardak, koji kao grozd visi nad vječno zelenom i zahuktalom Neretvom, svojim originalnim stilom dočarava posjetiocu, osobito stranom, dah davne prošlosti.
O Ahmetu, njegovom poštenju, plemenitosti i dobroti moglo bi se puno pisati i govoriti, ali bolje da o njemu govore njegova djela, koja su trajan zaloga svakog muslimana. Pomagao je uvijek i u svakoj prilici, ne želeći da se to posebno ističe, a osobito je vodio računa o svojoj Islamskoj zajednici. Prilikom gradnje džamije u Jezeru, kod Jajca, gdje je jedno vrijeme službovao, poslao je crijep da se ista pokrije. Njegova ruka bila je milostiva i dugačka i stizala gdje god su bili u pitanju kako opći tako i vjerski interesi. I poslije smrti ostao je dosljedan sebi i svojim načelima, te je u svojoj vasijetnami odredio, pošto nema direktnih muških potomaka; da iza smrti supruge mu Zehra-hanume, kuća koja je sada turistički objekat pripadne Skupštini grada Mostara, ali uz uvjet, da se zgrada održava kao spomenik kulture, a osoblje koje bude radilo u tom spomeniku kulture bude islamske vjere i da mora imati osnovne pojmove o islamu i istoriji islama. Sve ostalo, novčana sredstva, namještaj u prizemlju kuće, kao i sva nepokretna imovina koja se nalazi u Ljubuškom zavještava se Islamskoj zajednici. Ovaj plemeniti gest rah. Ahmeta najbolje govori o njegovoj velikoj ljubavi kako za svoju društvenu tako i Islamsku zajednicu i njegovo djelo biće, ako Bog da, dostojno nagrađene od Allaha dž. š.
Njegova supruga Zehra-hanuma u hajratima ne zaostaje iza svog rah. muža. Poslije njegove smrti pored ćilima, koji je poklonila u Karađoz-begovu džamiju i džamiju u Jezeru kod Jajca, priložila je 3.000,00 dinara za islamski Teološki fakultet, kao i 1.000,00 dinara za oboljele distrofičare. Ispraćaj na dženazi najubjedljivije je pokazao koliko je rah, Ahmet bio cijenjen i poštovan u svojoj sredini i kakav je to gubitak i za našu širu zajednicu, čiji je on bio istaknuti aktivista, kao i za Islamsku zajednicu.
Molimo Allaha dž. š. da rahmetliju nagradi svim džennetskim nimetima, a njegovoj plemenitoj supruzi Zehra-hanumi, rodbini i prijateljima podari sabur. Amin!
miz-mostar.com
