Ne u moje ime, stoko – retrospektivni pojmovnik

Bošnjačka politika sastoji se od stranačkih privatnika – idiota, koji su u stanju priskrbiti krivnju sopstvenom narodu koji je nakon genocida, biološki znatno umanjen i rastjeran,  desetkovan i obezglavljen, opljačkan i osiromašen

 Za Akos.ba piše: Ismet Bećar

1. Nerdin Ibrić

Nerdin Ibrić je žrtva genocida, ratnih trauma i sindroma ogorčenosti. On je i žrtva sistema, koji mu nije omogućio društvenu inkluziju, pravdu i poništenje efekata genocida. Taj sistem u kontinuitetu je generisao njegovo društveno poniženje, izolaciju i državni teror. Nerdin Ibrić nije bio ravnopravan građanin ove zemlje, kao ni druge diskriminirane žrtve genocida i njihove porodice. On nije mogao uživati u ličnoj ispunjenosti, obrazovati se, zasnovati porodicu, ići na posao, normalno živjeti i funkcionisati unutar društvenog realiteta koji je produkt poremećaja, kriminaliteta, genocida. Havarije koja je nepovratno, nenadoknadivo i što je najtragičnije, nedovoljno i do kraja kažnjeno, uništila njegovu porodicu i najbliže okruženje. Nerdinovi računi nisu bili sravnjeni. Tražio je krivca za život koji nema sadržaj ni satisfakciju, život koji je trpljen naglavačke. Da li bi pucao da je sebi mogao priuštiti privilegiju ”normalnog života”?

2. Terorizam

Televizija nas uči da je terorizam muslimanski proizvod, lansiran u septembru 2001. godine u Njujorku. Od tada pa do danas, niko nikada i nigdje nije čuo da postoji ikakav drugi, osim islamski terorizam. Međutim televizija vrlo često sistematski laže o najvažnijim događajima u svijetu.

Terorizam nije kur’anski ni arapski izraz, već potiče iz francuskog jezika – terreure = užas. Nije nastao ni u Mekki, već je evropski, odnosno kršćanski lociran u Francuskoj. Njegov teorijski apostol i osnivač nije niko od idejnih nasljednika Poslanika islama, već Louis August Blanqui. Suština njegove koncepcije terorizma je u uvjerenju da nema ništa sporno u pravu slabijeg da se svim sredstvima bori protiv jačeg koji ga ugrožava. Bijeli svijet je to zaboravio. Namjerno.

A zaboravljaju i Srbi…oni naročito vole pričati o islamskom terorizmu. Od Gavrila Principa, rodonačelnika srpskog terorizma, pa do danas, Srbi su svjetsku povijest svako malo poganili krvavim razdobljem paklenih planova, opsežnih i sistematskih kampanja srpskog i pravoslavnog terorizma, samodefinirajućeg i transparentnog: ”savez svih srpskih zemalja”, ”za krst časni i slobodu zlatnu”, itd. Pravoslavne terorističke kampanje kreirali su i sprovodili najviši crkveni velikodostojnici, rame uz rame s najozloglašenijim teroristima, kakav je ratni zločinac i srpsko-pravoslavni terorista Radovan Karadžić: ”Naše sveštenstvo je prisutno u svim našim razmišljanjima i odlukama, a glas crkve se sluša kao glas najvišeg autoriteta.” Ekstremno i militantno srpsko pravoslavlje stoljećima unazad nalazilo je pristalice za krvave i barbarske antimuslimanske projekte i kampanje, čija efektivnost je mjerena dalekim prostranstvima s kojih su trajno, biološki i kulturno istrijebljeni muslimani. Strategija tih poduhvata odaje historijski cilj: neprestano sužavanje životnog prostora. Ovaj cilj je posebno očigledan pri nostalgičnom prebrojavanju davnašnjih beogradskih džamija, ili pri povlačenju demarkacione linije, iza koje politički i administrativno egzistira teroristički okupirana genocidna paradržava.   

Srbi su na prelazu iz 20. u 21. stoljeće iznjedrili najozloglašenije evropske i svjetske ubice, optuženike i suđenike, bjegunce, skrivače i teroriste. Historijska ozloglašenost srpsko-pravoslavnih, nečovječnih terorističkih i genocidnih kampanja donekle je verifikovana brojnim doživotnim i višegodišnjim zatvroskim kaznama, čija izricanja su pred kamerama prihvaćana uz pravoslavne relikvije i ceremonijale. Da li zbog pokore ili zbog dužine izrečenih zatvorskih kazni, srpski i pravoslavni vitezovi u Hagu krstili su se vrlo često.

Stoga je potpuno jasno i razumljivo da se trajuća mračna era srpsko-pravoslavnog zločina, terorizma i genocida nastoji potisnuti i zatomiti pričom o razornom i strašnom, tuđem terorizmu:

”A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš?  Ili, kako ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga: a eto brvno u oku tvome? Licemjeru, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga.”

(Jevanđelje po Mateju, 7, 3-5)

3. Dan žalosti, ili bošnjačka politika

Atinska demokratija zapamtila je poseban društveni sloj, obilježen sebičnošću i okupacijom za lično i privatno, a ne javno i opšte dobro. Bez obzira na formalno znanje, stečene vještine, status, kapital, funkciju i imenovanje, taj sloj naprosto odbija odgovorno učešće u javnim poslovima, pod sloganom javnog dobra, a ne zarad lične koristi. Atinjani su taj društveni sloj nazivali idiotima, grč. ιδιώτης – privatnik, čovjek neupućen u javne poslove. Bošnjačka politika sastoji se od stranačkih privatnika – idiota, koji su u stanju priskrbiti krivnju sopstvenom narodu koji je nakon genocida, biološki znatno umanjen i rastjeran,  desetkovan i obezglavljen, opljačkan i osiromašen.

Takvi idioti budućnost svog naroda čine neizvjesnom. S obzirom da u njihovim rukama zveckaju ključevi vašeg ropstva i potlačenosti, vrijeme je da na njih obratite pažnju, da vas počnu činiti opreznim i budnim.  

Akos.ba