Vi ste ovdje
Home > U Fokusu > Izbjeglice iz besmisla: znamo za Bosnu, vas su ubijali Srbi!

Izbjeglice iz besmisla: znamo za Bosnu, vas su ubijali Srbi!

Muslimani su postali brojevi, nisu više ljudska bića. Doživljavaju nas kao biznis. Za njih je ovo igra. Potrošili smo mnogo novca putujući i lutajući, posmatraju nas kao turiste. Historija ovo neće zaboraviti, nikada!

Piše: Ismet Bećar

Moj prvi susret sa sirijskim izbjeglicama dogodio se u Istanbulu, u proljeće prošle godine. Nadomak trga Taksim, duž ulice sjedile su i prosile žene okružene djecom. Riječi jedne od njih utrnule su mi mozak: ”Udijeli, tako ti Poslanika Muhammeda”! Nikada ranije nisam imao priliku čuti zakletvu kojom sam se natovaren vratio u Sarajevo.

Palestina, Afganistan, Irak, Libija, Sirija, ponovo malo Palestina, pa mediteranske grobnice.  Izbjeglička kriza postepeno je postajala dijelom svakodnevnice, privremeno ”odmijenivši” krvava poprišta na koja je ”demokratija” tek kročila. Ujutro uz prvu šolju kahve rediguješ vijesti o izbjeglicama, navečer pregledaš dnevnike i slažeš cifre. Dan počinje i završava brojanjem. Kao da su insekti, a ne ljudi.

Monotoniju brojanja i sumornih usporedbi šabloniziranih agencijskih vijesti prekinula je fotografija Aylana Kurdija. Skala užasa je pomjerena. Znojnih prstiju i krišom, kao da sam pod prismotrom, na displeju svog telefona svako malo sam pronalazio tu fotografiju. Nemoć je najodvratnije ljudsko stanje.

Potpuno usvojivši prizore patnje i umiranja ljudi, mi smo okoštali i zauvijek ostudenjeli, izgubili čast čovjeka. Dospjeli smo na najnižu razinu postojanja sopstvene vrste. Ovako nakaradan i bogohulan svijet poznaje samo jake i slabe. Između se nalaze suhe brojke. Nije li obesmišljen svaki civilizacijski napor? Čemu pismo, knjige, umjetnost? Ne prestaje naše međusobno porobljavanje i istrijebljenje… čovjek je u izumiranju

Sanjao sam prizor s bodrumske obale. Sjedio sam na krevetu i poput davljenika grabio zrak. Moj sin je u dobi dječaka čije je lice bilo u pijesku. Preneražen sam buljio u krevetić kroz čiju ogradu je visila dječija noga, čekajući novi dan… još jedan u kojem će glavni svjetski kreteni voditi ”strukturalni dijalog”.

Popodne me zove buraz, ”migrant” iz Geteborga. Pola sata razgovora, servisne šuplje koju je okončao priznavši mi da ga je fotografija rasplakala. Naša je kuća oduvijek bila intolerantna na muški plač, međutim vrijeme je odmaklo, a svijet se zakomplicirao i pod našim krovom. Ako ne tvoja, onda te tuđa žalost može pronaći i u Geteborgu, jednom od najpoželjnijih gradova  u Evropi. U Bosni je takva ”sreća” označena jednom posve vulgarnom deskripcijom…

***

Moj prijatelj Fara je hercegovački ”migrant” s prebivalištem u Danskoj. Jedan je od naših najcjenjenijih humanitaraca, preko čijih leđa se po Bosni godinama prave boračke kuće, opremaju škole i mektebi, stipendiraju učenici i studenti, liječe bolesni… Zbog toga ga ponekad maltretira policija i službe koje se bave protokom novca, ali Fara ne odustaje. Dobro se nasmijem kada mi ”opriča” kako ga tu i tamo presvuče bosanska pseudo-sirotinja, uvježbani lažovi, prerušeni bogalji koji na bijelom svijetu nemaju nikog do Faru, tu svemoćnu sirotinjsku majku.

Pozvao me u Suboticu, gdje će Most-Bro realizovati humanitarnu akciju pomoći izbjeglicama s Bliskog istoka. Vukla me novinarska znatiželja, dobro društvo i želja da se napokon nađem u Vojvodini.

Doručkovali smo u Kalesiji, u domu novinara i književnika Fahrudina Sinanovića. Jeli smo ukusnu domaću hranu. Kokoš koju je Fahro najavio još dok smo bili u Sarajevu, zalili smo svježim sokom od jabuke. Fahro nam je ispričao kako je otišao na hadž. Javili mu da je odabran u program gostiju saudijskog kralja. On se obradovao i razglasio svoj hadžiluk. Međutim, te se glasonoše kasnije ušutjele. O jadu se zabavio Fahro, ali nije dao obraz. Prodao svoj auto i otišao na hadž. Pobrojao nam je i kalesijsku ulemu po Sarajevu, kojoj u prilog ide stara fora:

– Kad u Kalesiji naručiš ”seven up”, konobar odgovara: ”Alejkumu selam”! Ispričao nam je i kako je od profesora Karahasana čuo da je Valentin Incko dobričina te da od žene krije novac i dijeli nekoj sirotinji. Nije taj za bonskih ovlasti.

Brzo smo prešli granicu, preko Šapca put Rume i Nacionalnog parka ”Fruška Gora”, zatim u Novi Sad i Suboticu. Razgledao sam pejsaže, beskrajna polja kukuruza, nepreglednu ravnicu, sve sela iz Balaševićevih strofa, nakićena salašima i voćem.

Na zidu jedne trošne zgrade nadomak Novog Sada prekrižen natpis: ”Vojvodina Republika”! Onaj ko ga je prekrižio objasnio je i zašto: ”Dobrodošao Vojislav Šešelj”, pisalo je ispod.

U Subotici, na putu prema džamiji srećemo prvu povorku izbjeglica. Uz cestu, dvojica dječaka kupala su se vodom iz vrtnog šlaufa. Smijali su se. Neklicina ostalih u rukama su stiskali svoje krpice i čekali red. S druge strane ulice grupa taksista i vatra oko koje su čučali uglavnom muškarci.

***

Aktivisti subotičke Muhadžir džamije dočekali su nas u džamijskoj biblioteci. Odmarali smo uz kahvu, slušajući o prilikama u kojima je nastao njihov džemat te izgrađena jedina džamija u Vojvodini, drugi minaret u Srbiji nakon Bajrakli džamije u Beogradu. Džamija k'o apoteka… mirisna i dotjerana. Enterijer i raspored kao i u bosanskim džamijama… sve  na svom mjestu.

Naši domaćini su gostoljubivi i prijatni. Priznaju da im gosti iz Sarajeva dolaze rijetko… iz Beograda još rijeđe. Ali to nije prepreka da funkcioniraju sasvim dobro. Naša posjeta nije prva humanitarna akcija koju realizuju.

Fara raspolaže novcem u eurima i danskim krunama. Kako smo stigli kasno popodne prvog dana vikenda, užurbano tražimo način da razmijenimo novac i organizujemo prvu kupovinu hrane i potrepština. Zvone telefoni, traje raspitivanje o kursu i najpovoljnijoj cijeni…

Na usluzi su nam subotički imam Selmo Dreković, predsjednik džemata Abazir Ziberi, njihovi saradnici i džematlije Haris Brničanin, Omer Nikšić, Kenan Beri…slušam o njihovim iskustvima susreta s izbjeglicama: ”Pomažu im i Hrišćani. Niko ih ne napada. Kreću se slobodno i niko ih ne maltretira. Ima ih svuda, po periferiji, centru. Spavaju po parkovima. To su sagoreni ljudi. Njima je svejedno, dao im pečenog vola ili… razočarani, izgubljene nade i svega. Ko zna ko im je i poginuo. Svejedno im je. Izgubili su osjećaj za sve. Nepovjerljivi su i ne uzimaju lijekove”.

Novac smo ipak razmijenili u tamošnjem tržnom centru. Grabimo korpe i krećemo pravo u magacin. S polica u velikim količinama skidamo pakete s konzervama, mlijeko, vodu, pelene… Na policama marketa ”Roda” u Subotici nema proizvoda iz Bosne i Hercegovine, osim hadžićke Argete i Sarajevskog kiseljaka. Drugo, baš ništa.

Pomaže nam magaciner, i sam izbjeglica iz Benkovca: ”Žao mi je ljudi… ‘95. sam došao, zadnja tura. Nisam išao još nikad tamo. Braća jesu. Imamo tamo još kuću i imanje. Nismo ništa prodali. Uspjeli smo se malo smjestiti ovdje da tamo ne prodajemo. To mi je zadovoljstvo. Teško je djedovinu i očevinu prodavati, pogotovo u bescjenje. Majku im bezobraznu, kao da u Americi radim”. O tome kako su u Subotici prihvaćeni došljaci, veli: ”Šta ja znam… bio sam tu u vojsci u Subotici pa sam lako prošao. I brat mi je tu studirao. Tu je već preko 30 godina”.

 Ovaj nas je zanimljivi Benkovčanin ljubazno i susretljivo pratio i narednih dana, dok nismo ”opuhali” market. Posljednju turu namirnica morali smo kupiti u drugom tržnom centru, s jednako susretljivim trgovcima i mnogo slabijom ponudom.

Nikada ranije nisam imao priliku zaviriti u hladne i mračne magacine tržnih centara. Pažnju su mi privlačile hrana i namirnice odložene na gomilu s oznakom o isteku roka upotrebe. Ogromne količine hrane propadaju, svakodnevno. Ogroman broj ljudi umire zbog gladi, svakodnevno… system error!   

Gurao sam kolica, slagao pakete, utovarao mlijeko, premetao robu… izgledalo mi je da to radim prilično vješto za prvi put. Obveselila me pomisao da bih za nuždu mogao raditi taj posao. Kada mi dodije preslaganje kriza, afera, ljudskih gluposti i katastrofa, mogao bih se zavući u magacin i preslagati pakete.

Desetine paketa s konzervama, stotine litara mlijeka i vode zakrčili bi kase i napravili pometnju. Izbezumljeni kupci posmatrali su neobičan prizor, vidljivo se čudeći. Dobro raspoloženi mi smo se zabavljali propitujući jedni druge: ”Ej, odakle ste vi? Šta radite s ovom robom? Šta se dešava”? Subotičani su sve to promatrali znatiželjno i s oprezom. Gomilanje namirnica na Balkanu znači uvijek isto: ili rat, ili sankcije.

U dugim čekanjima na kasi promatrao bih kupce. Sasvim očigledno, u ovom dijelu Srbije živi se mnogo skromnije nego kod nas. Mijenjačnice su na svakom ćošku. Za par eura dobiješ šaku srbijanskih dinara, valute koja često slabi. Kažu da je sretan onaj ko u Subotici ima platu 250 eura, dok je prosječna plata u Srbiji za nekih stotinu eura manja nego u Bosni i Hercegovini. U tišini svojih misli, okružen prepunim korpama s kojih su visili paketi, uporno sam želio zaključiti: Srbija više nije u stanju nikoga napasti!

***

U sumrak smo se vratili na mjesto gdje smo prvi put zatekli grupu izbjeglica. U napuštenoj i razrušenoj ciglani, njenim okolnim skrovištima i šubama napravit će kratak predah, prije nego  skriveni noću nastave svoj put. Nepovjerljivi su i izbjegavaju razgovor. Uporno ih dozivamo, tražeći nekoga kome bismo objasnili razlog našeg dolaska.

Prilazi nam mladić umornog lica i dotrajale odjeće. Zahvaljujući svom škripećem arapskom jeziku, zaostavštini iz medresanskih dana. doznajem da je iz sirijskig grada Idliba. Kaže da nema porodicu i da putuje u Njemačku: ”Rat je razarajući. Avioni ubijaju sve. U Turskoj je sve prepuno. Idemo u Evropu”.

Poveo nas je prema unutrašnjosti kompleksa. Pod improvizovanim krovom skrivalo se nekoliko porodica s djecom. Prišao sam i predstavio se. Tražili su da naš kamerman Bilal isključi svoju kameru. Započeli smo razgovor s bračnim parom iz Sirije. Naftni inžinjer i njegova supruga specijalista za tečni prirodni gas odlično su govorili engleski. Visok društveni status tih ljudi nije mogla prikriti bijeda u kojoj su se našli.

Govorili su naizmjenično: ”Situacija je loša. Naše stanje je bijedno. Muslimanske vlade su sranje. Jednaki su Izraelu. Tamo se ne vraćamo, čak da nam otvore  vrata Mekke. Ne tretiraju nas kao ljudska bića. Sada vjerujemo Merkelovoj, više nego ijednom muslimanskom vladaru. Velika sramota je na muslimanskim državama”.

O ratu koji je razorio njihovu zemlju imali su nepodijeljen stav: ”Teško je vjerovati da će se uskoro završiti rat u Siriji. Taj sukob je samo rasplamsan i u njega se ulaže novac. Muslimani su postali brojevi, nisu više ljudska bića. Doživljavaju nas kao biznis. Za njih je ovo igra. Potrošili smo mnogo novca putujući i lutajući, posmatraju nas kao turiste. Historija ovo neće zaboraviti, nikada! Dospjeli smo u pogrešno vrijeme na pogrešno mjesto i niko nas ne sluša. Ovo je američki film, znamo to dobro. Za njih je ovo posao, a mi smo žrtve”.

Zamolili smo ih da pođu prema našem kombiju i uzmu hranu za svoju djecu. Ponos tih ljudi bio je zaprepašćujući: ”Vjerujte, nismo jeli tri dana. Nije nas briga. To nije problem. Postimo trideset dana u godini. Hrana nije sve u životu”.

Bilo je teško nastaviti razgovor. Pokušavali smo objasniti kako smo prošli slično iskustvo i da razumijemo njihovu patnju: ”Čitali smo novine, znamo sve o Bosni i Hercegovini i vašem ratu sa Srbijom. Sjećamo se toga jako dobro”.

Na putu prema kombiju, izvadio sam mobitel i toj ženi pokazao fotografiju mog sina. Zamolio sam je da dovi za njega. Obradovala je ta prisnost, a onda me je upitala: ”Šta mu treba”? Ušutio sam, zakolutao očima, a onda je iz mene polutiho progovorio glas, kao da je tuđi: ”Nothing”.

Izmakao sam se i posmatrao ljude dok se smjenjuju pred vratima kombija, uzimajući vodu, mlijeko i konzerve, pred gorke zalogaje uz koje će prožvakati prohladnu noć.

Sutradan smo ponovo svratili do hipermarketa, iznova privlačili čuđenje i pažnju. Kao i prethodnog dana pomagao nam je Benkovčanin čije ime sam zaboravio. Na putu prema Kanjiži, gdje se nalazio izbjeglički kamp koji smo željeli posjetiti, Fara se prisjećao restorana s delikatesnim šaranom kojeg je pojeo u nekom prošlom životu, dok je Tito još bio živ. Naš vozač Sajo, Bilal i ja, posebno smo se ložili na tu priču. Farin humanitarni tempo je žestok… malo spavaš, jedeš još manje.

Tu noć naša fudbalska reprezentacija igrala je kvalifikacionu utakmicu s Andorom. Fara nas je stavio pred izbor: ili gledate utakmicu, ili idemo na šarana. Mučili smo se s linkom za live stream, na kraju ostali i bez utakmice i bez šarana.

Tog dana u Kanjiži sam upoznao Ghaleba Hamoudija, advokata iz Damaska. Nakon uobičajenih novinarskih pitanja, razgovarali smo opušteno i prijateljski.  Upoznao me sa svojim bratom, zatim mi je pružio svoj smartphone uz molbu da pronađem svoj FB profil kako bi me dodao na listu njegovih prijatelja. U njegovom imeniku memorisao sam i svoj telefonski broj. Nije htio hranu, uz objašnjenje da svega ima dovoljno. Srdačno smo se pozdravili.

Istog jutra naša humanitarna misija u izbjegličkom kampu u Kanjiži naišla je i na prve probleme. Administrativni radnik nije nam dopuštao ulazak u kamp jer nismo imali potrebnu dozvolu. To je donekle potaklo bosanki inat i dovelo do povišenih tonova. Hranu smo podijelili izvan kampa, uz neopisivu gužvu i mnogo veći broj izbjeglica nego što ih je bilo u ciglani. Ljudi su se tiskali i nagurivali. Neki bi uzeli samo ponešto, drugi bi se vraćali ponovo. Dok sam to posmatrao, jedan mlađi Sirijac prišao mi je i rekao: ”Tako se stidim svog naroda”! Udaljio se prije nego sam uspio da odgovorim: ”I ja svog, ponekad”!

Hodajući između šatora sreo sam muškarca s kojim sam naumio obaviti intervju. Pitanja su bila već uvježvana, s karakterističnim i ponavljajućim formulacijama. Kada sam spomenuo njegovu porodicu, zastao je i rasplakao se. Stidljivo sam sklonio diktafon i zagrlio ga. Žalost koju sam vidio u očima tog čovjeka, najteži je prizor tog teškog putovanja.

Dodatno sam se rastužio kada sam pri povratku u džamiju u Subotici vidio da me je blokirao Ghaleb Hamoudi, moj Facebook prijatelj kojeg sam upoznao tog jutra. Nepovjerenje koje imaju ti ljudi razumljivo je i sasvim opravdano.

Posljednjeg dana našeg boravka u Srbiji ponovo smo se vratili u Kanjižu. Nisam imao snage za reporterske zadatke. Bilo mi je besmisleno dodatno ponižavati te napaćene ljude, pod nos im gurajući diktafon, napadno ih fotografišući kao da su majmuni. Nakon što smo podijelili ranije pripremljene pakete, umoran i prašnjav besciljno sam lutao kampom. U jednom trenutku pored mene je prošao moj saputnik, Farin prijatelj iz Danske, inače Nevesinjac Jusuf Pajević. Vidio sam kako plače.

Neprestano sam se osvrtao nadajući se da ću sresti Ghaleba. Kamp je tranzitna tačka, većina jučerašnjih izbjeglica promijenila je destinaciju.

U povratku, pred akšam smo zastali u Šabcu. Raskrižili smo lubenicu… ni manje ni više nego u Hajduk Veljkovoj, pred kultnom dvoranom ”Zorka”, u kojoj je nekadašnja šampionska ”Metaloplastika” igrala tri finala Kupa šampiona, osvajajući titule i ugostivši brojne asove svjetskog rukometa. Bezvoljno sam žvakao šabačku lubenicu buljeći u portret šampionske generacije.

U Sarajevo smo stigli u ponoć. U stanju polusna, do pred zoru sam prebrojavao likove koje sam sreo prethodnih dana. Probudio sam se iščašen, potpuno prazan i trom. Krenuo sam po dijete, prethodno svrativši na benzinsku pumpu po minijaturnu repliku WW Touarega. Tražio sam model kojem se otvaraju vrata. Život ide dalje…. kako za koga!

Par sedmica poslije, za doručkom sam primio poruku, ispisanu lošim engleskim. Bio je to Ghaleb Hamoudi, advokat iz Damaska kojeg sam sreo u Kanjiži. Dospio je u Luksemburg.

Čestitao mi je i Bajram: ”Eid mobarak and every year you are okay. In Arabic we say: Kullo a'm, wa antom bekhayer”!

Ismet Bećar

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top