Uvod u islamske finansije: Koja je razlika između mušareke i mudarebe
Mudareba je posebna vrsta partnerstva gdje jedan partner daje novac kao svoje učešće u komercijalnom poduhvatu. Ulaganje dolazi od prvog partnera koji se zove rabbu ‘l-mal (vlasnik kapitala), dok je upravljanje investicijom i rad na njoj isključiva odgovornost drugog partnera, koji se zove mudarib.
Razlika između mušareke i mudarebe može biti sumirana u slijedećim tačkama:
1. Ulaganje u mušareku vrše svi partneri, dok je kod mudarebe ulaganje odgovornost samo rabbu ‘l-mala.
2. U mušareki svi partneri mogu participirati u upravljanju biznisom i svi mogu raditi za njega, dok u mudarebi rabbu ‘l-mal nema pravo učestvovanja u upravljanju koje je pravo i obaveza samo mudariba.
3. U mušareki svi partneri dijele gubitak u omjeru u kome su investirali, dok u mudarebi sav gubitak, ako ga bude, snosi isključivo rabbu ‘l-mal, jer mudarib ništa ne investira. Gubitak koji on snosi je to što je njegov rad bio uzaludan i da mu njegov trud nije donio nikakve rezultate.Međutim, ovaj princip vrijedi pod uvjetom da je mudarib radio valjano i marljivo kako se normalno očekuje u toj vrsti biznisa. Ako je bio nemaran ili je varao, on će biti odgovoran za gubitak prouzrokovan njegovim nemarom i neprimjerenim postupanjem.
4. Odgovornost partnera u mušareki je, u principu, neograničena. Prema tome, ako bi obaveze biznisa nadmašile njegov kapital i biznis otišao u likvidaciju, sve proistekle obaveze bi snosili partneri pro rata. Međutim, ako bi se svi partneri složili da nijedan partner neće biti zadužen u biznisu, u tom slučaju će proistekle obaveze biti izmirene od strane samo onog partnera koji je načinio dug biznisu kršeći prethodni dogovor.Sa mudarebom je slučaj suprotan. U njoj je odgovornost rabbu ‘l-mala ograničena samo na njegov ulog, osim ako ne dozvoli mudaribu da se zaduži u njegovo ime.
5. U mušareki, od momenta kada partneri izmiješaju svoj kapital u zajednički fond, sva sredstva mušareke postaju suvlasništvo svih njih u omjeru u kome su izvršili ulaganja. Prema tome, svaki od njih može imati koristi od porasta vrijednosti sredstava mušareke, makar dobit ne nastala putem prodaje.Slučaj mudarebe je različit. U njoj je sva trgovačka roba koju mudarib kupi isključivo vlasništvo rabbu ‘l-mala i mudarib može zaraditi svoj udio u dobiti samo ako napravi dobit njihovom prodajom. Dakle, on nema pravo na udio u samoj robi, makar se njena vrijednost povećala.[1]
Mudareba biznis
Rabbu ‘l-mal može odrediti vrstu poslovanja mudaribu u kom slučaju on može alocirati novac samo u taj posao. To se zove el-mudarebetu ‘l-muqajjede (ograničena mudareba). Međutim, ako rabbu ‘l-mal ostavi mudaribu da se bavi kojim hoće biznisom, mudarib će imati pravo novac uložiti u bilo koji posao koji smatra profitabilnim. Ova vrsta mudarebe se naziva el-mudarebetu ‘l-mutlaqa (neograničena mudareba).
Rabbu ‘l-mal može sklopiti ugovor o mudarebi sa više osoba jednom jedinom transakcijom. To znači da on može dati novac A i B zajedno tako da svaki od njih može biti njegov mudarib i da obojica zajedno koriste kapital mudarebe, pri čemu će dobit od mudarebe biti podijeljena između njih prema dogovorenom omjeru.[2]
U tom slučaju, oba mudariba će se baviti biznisom kao da su partneri inter se.
Mudarib ili mudaribi, kako je već slučaj, su ovlašteni da učine bilo šta što se obično radi u biznisu. Međutim, ako žele učiniti nešto neuobičajeno, nešto što nije uobičajena praksa među trgovcima, oni to ne mogu raditi bez izričite dozvole rabbu ‘l-mala.
Podjela dobiti
Da bi mudareba bila valjana, nužno je da se strane dogovore od samog početka oko konačnog udjela svakog od njih u ostvarenoj dobiti. Šerijat ne sugerira nikakav određeni omjer i on je ostavljen njima na dogovor. Oni dobit mogu podijeliti po pola, ali mogu odrediti i različite udjele za rabbu ‘l-mala i mudariba. Međutim, ne mogu odrediti fiksnu svotu dobiti za neku od strana, niti mogu odrediti udio bilo koje strane u omjeru koji je vezan za kapital. Naprimjer, ako je kapital € 100.000 ne mogu se dogovoriti da € 10.000 iz dobiti bude udio mudariba, niti mogu reći da će 20% kapitala biti dato rabbu ‘l-malu. Međutim, oni se mogu dogovoriti da će 40% ostvarene dobiti pripasti mudaribu a 60% rabbu ‘l-malu i obratno.
Također je dozvoljeno dogovoriti različite omjere u različitim situacijama. Naprimjer, rabbu ‘l-mal može kazati mudaribu: “Ako budeš trgovao pšenicom, imat ćeš 50% dobiti, a ako budeš trgovao brašnom, imat ćeš 33% dobiti.” Isto tako, on mu može kazati: “Ako budeš radio biznis u svom gradu, dobit ćeš 30% dobiti, a ako ga budeš radio u drugom gradu, imat ćeš 50% dobiti.”[3]
Pored udjela u dobiti, dogovorenog na prethodni način, mudarib ne može tražiti periodičnu platu ili naknadu ili taksu za posao koji obavlja za mudarebu.[4]
Svi se islamski pravnici slažu oko ovoga. Imam Ahmed, međutim, pravi izuzetak i dozvoljava mudaribu samo da se hrani na račun mudarebe.[5]
Hanefijski pravnici ograničavaju ovo pravo mudariba samo na situaciju kada je na poslovnom putovanju izvan svoga grada. U tom slučaju on može tražiti nadoknadu za svoje lične troškove, troškove smještaja, hrane itd., ali nema pravo ni na kakve dnevnice i nadoknade kada je u svom gradu.[6]
Ako posao zabilježi gubitak u nekim transakcijama, a dobitak u drugim, dobit će prvo biti upotrijebljena za izmirenje gubitaka, a onda će ostatak, ako ga bude, biti podijeljen između strana u dogovorenom omjeru.[7]
Prestanak mudarebe
Ugovor o mudarebi može biti okončan u svako doba od bilo koje strane. Jedini uvjet je obavještavanje druge strane. Ako je sav kapital mudarebe u gotovini u trenutku okončanja, i ako je ostvarena određena dobit iznad kapitala, ona će biti podijeljena između strana prema dogovorenom omjeru. Međutim, ako kapital mudarebe nije u gotovini, mudaribu će se dati šansa da ga proda i likvidira, kako bi se mogla utvrditi stvarna dobit.[8]
Postoji razlika u mišljenju između muslimanskih pravnika oko toga da li ugovor o mudarebi može biti sklopljen na određeno vrijeme, nakon čega automatski prestaje važiti. Hanefijski i hanbelijski pravnici su mišljenja da mudareba može biti ograničena na određeno vrijeme, kao naprimjer, na godinu ili šest mjeseci, nakon kojeg se mudareba okončava bez najave. S druge strane, šafijska i malikijska škola prava smatraju da mudareba ne može biti ograničena na određeno vrijeme.[9]
Međutim, ova razlika u mišljenju se odnosi samo na maksimalnu vremensku granicu mudarebe. Mogu li, međutim, strane postaviti donju vremensku granicu prije koje mudareba ne može biti okončana? Nema jasnog odgovora na ovo pitanje u djelima islamskog prava, ali iz gore navedenih generalnih principa čini se da takva granica ne može biti postavljena, i da je svaka strana slobodna okončati ugovor kada želi.
Ova neograničena moć strana da okončaju mudarebu po želji,može stvoriti određene probleme u kontekstu današnjih okolnosti jer većina komercijalnih preduzeća danas trebaju određeno vrijeme da bi donijela dobit. Ona također zahtijevaju stalni i složen napor. Prema tome, za projekat može biti pogubno ako rabbu ‘l-mal raskine mudarebu na samom početku posla. To posebno može skupo koštati mudariba koji neće zaraditi ništa uprkos svim njegovim naporima da posao uspije. Zato nam se čini da dogovor strana, kada sklapaju ugovor o mudarebi, da ga nijedna od njih neće raskinuti tokom određenog perioda, osim u određenim uvjetima, ne krši nijedan princip Šerijata, posebno ne u svjetlu poznatog hadisa koji smo već citirali, a koji kaže: “Svi uvjeti oko kojih se muslimani dogovore su valjani, osim onog uvjeta koji dozvoljava zabranjeno ili zabranjuje dozvoljeno.”
Fusnote:
[1] Međutim, neki pravnici su mišljenja da svako prirodno povećanje kapitala može biti uzeto kao dobit koja se dijeli između rabbu ‘l-mala i mudariba. Naprimjer, ako je kapital bio u ovcama od kojih neke ojanje janjad, ta janjad će se uzimati kao dobit i bit će podijeljena između stranaka u mudarebi prema dogovorenom omjeru. Vidi En-Nevevi, Revdatu ‘t-talibin, 5: 125. Ovo je, međutim, mišljenje manjine.
[2] Vidi Ibn Qudame, El-Mugni, 5: 145.
[3] Bedai’u ‘s-sanai’, 6: 99.
[4] Es-Serakhsi, El-Mebsut, 22: 149-50.
[5] Ibn Qudame, El-Mugni, 5: 186.
[6] El-Kasani, Bedai’u ‘s-sanai’, 6: 109.
[7] Ibn Qudame, 5: 168.
[8] El-Kasani, Bedai’u ‘s-sanai’, 6: 109.
[9] Isto, 6: 99. Vidi i Ibn Qudame, 5: 185-86.
Odlomak iz knjige: ‘Uvod u islamske finansije’
Autor: Muhammad Taqi Usmani
Preveli: Ahmet Alibašić i Amel Kovačević
Redaktor: dr Enes Ljevaković
Izdavač: Udruženje Selsebil (članica AKOS-a) Živinice 2003. Str. 224
Akos.ba