Stare sile, novi tokovi: Šta donosi strateški savez Turske i Rusije?

Antagonistička politika Evropske unije prema svojim istočnim komšijama pogoduje zbližavanju Rusije i Turske. Upravo taj kontroverzni i poprilično složeni odnos s Evropskim unijom jeste jedna od uporišnih tačaka za razvijanje strateške saradnje.

Jedna je mala vijest iz decembra 2014. godine čak i za bolje upućene posmatrače nosila dozu iznenađenja: obustava projekta Južni tok. Tu je odluku Vladimir Putin objavio za vrijeme službene posjete Turskoj, u sklopu organizacije 5. Tursko-ruskog vijeća visoke saradnje (UDIK), nakon postignutog dogovora o proširenju izvoza plina u ovu zemlju, a preko nje i na evropsko tržište.

– Rusija ne može pod sadašnjim uvjetima nastaviti provedbu projekta Južni tok i to zbog nekonstruktivnog stava Evropske komisije o projektu, a Gazprom je spreman svoj plin isporučiti i drugim tržištima, rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin, te dodao kako je zahvalan turskim prijateljima koji će i sami imati izravnu korist od ovog projekta.

Južni je tok nastao u drugoj polovini 2000. godine, a ekonomska isplativost ovog projekta bila je diskutabilna od samog početka. Međutim, kako prenose ruski izvori, Rusija je tada gajila nadu da se čvršća saradnja s Evropskom unijom može podići na novu razınu zaobilaženjem politički osjetljivih zemalja u međuprostoru, prije svega Ukrajine. Evropska komisija blokirala je uporno ovaj projekat, a Evropska unija govorila je konstantno o političkoj opasnosti koju za nju predstavlja plin iz Rusije. Štaviše, službeno je tvrdila da joj je cilj smanjenje ovisnosti o ruskom plinu. Što se tiče Turske, ona je svakako u prednosti: prvo, Ankara sebi može garantirati ruski plin unatoč budućem rastu unutrašnje potrošnje, i drugo, postat će tranzitna zemlja za dostavu u Evropu, na čemu će također profitirati.

Ruska odluka o premještanju gasovoda preko Turske jeste bitna karika na polju energije i trgovine u procesu nastajanja tzv. “Nove Turske”, jer bi mogla osigurati Turskoj geopolitičku prednost na polju energenata. Mediji navode i izjavu turskog ministra energetike Tanera Jildiza, koji je rekao da Turska neće birati između Rusije i Evropske unije. Iako su u evropskim političkim krugovima neki zabrinuti zbog eventualnog pokušaja Rusije da antagonizira odnos Ankare i Bruxellesa, riječi ministra energetike tvrde suprotno: “Turska nastoji povećati izvoz poljoprivrednih proizvoda. Za nas je Rusija više od obične susjedne države“, naglasio je Jildiz.

Evroazijati, a ne evropske zemlje!

Evropa je stoljećima bila glavni izvor novih tehnologija, najbolje društvene prakse i mogla je intelektualno inspirirati Moskvu i Ankaru. S druge strane, ni Turska ni Rusija nisu nikad u potpunosti posmatrane kao evropske zemlje u pravom smislu te riječi – tako da su Rusi i Turci, koji dijele zajedničku transkontinentalnu sudbinu i specifičan evroazijski identitet, potražili alternative u vanjskoj politici.

U prilog ovoj tvrdnji ide i osnivanje Evroazijske ekonomske unije, koju su osnovali od strane Rusija, Kazahstan i Bjelorusija, a nedavno im se priključila i Armenija. Od maja mjeseca očekuje se pristup Kirgistana i Tadžikistana. Ovaj projekt podrazumijeva formiranje ravnopravne zajednice država koje su u okviru te zajednice sposobne postati jedan od faktora odlučivanja u multipolarnom svijetu koji se iz dana u dan čini neminovnim. “Budućnost Evroazijske ekonomske unije, na kojoj puno radimo u posljednje vrijeme, nije samo skup međusobnih sporazuma. Evroazijska unija jeste projekt očuvanja identiteta naroda, historijskog evroazijskog prostora u novom stoljeću i jedan novi svijet”, izjavio je u maju 2013. godine ruski predsjednik Putin.

Što se tiče Turske i članstva u Evroazijskoj ekonomskoj uniji, koliko god to članstvo iz današnje perspektive izgledalo neostvarivo zbog bescarinskog sporazuma s Evropskom unijom, Putin naglašava da su u ovoj Uniji Turskoj vrata otvorena jer je Turska bitna iz dva razloga. Prvi, možda i najbitniji, jeste uloga Crnog mora kao jedinog izlaza novoformirane Unije na more. Turska bi osigurala nesmetan ulaz robe u bescarinski prostor. Drugi, Turska, kao jedina članica ove Unije koja nije bila u sastavu bivšeg SSSR-a, dobrodošla je zbog balansa i garancije drugim manjim državama da se ne radi o Putinovoj namjeri oživljavanja bivšeg Sovjetskog Saveza pod patronatom Rusije.

Prednost ekonomije nad politikom

Vratimo se na odnose s Evropskom unijom. U odnosu prema Zapadu postoje i fundamentalne razlike između Rusije i Turske. Nakon Drugog svjetskog rata, Turska je usvojila dugoročne strategije integracije sa Zapadnim vojno-političkim blokom te je time postala članica NATO-a i stala je u red za ulazak u Evropsku uniju. Nasuprot tome, Rusija je sve do ranih devedesetih smatrala da je NATO glavna prijetnja njenoj nacionalnoj sigurnosti i pokušala se takmičiti s tada Evropskom ekonomskom zajednicom promovirajući svoj vlastiti projekat integracije u Istočnoj Evropi. Međutim, danas se ove susjedne zemlje nalaze u sličnim pozicijama: u doglednoj budućnosti njihove šanse da postanu dio evropskog tabora nisu visoke.

Prema mišljenju doc. dr. Fatih Özbaya s Tehničkog univerziteta u Istanbulu, Turska, koliko god politički, ekonomski i sigurnosno bila vezana za NATO i proces evroatlanskih integracija, zbog ubrzanog razvoja odnosa s Rusijom treba prihvatiti članstvo posmatrača u Evroazijskoj ekonomskoj uniji ili neku drugu vrstu saradnje, jer bi potpuno članstvo značilo veliki preokret u turskoj vanjskoj politici za koji Turska još uvijek nije spremna.

Također treba spomenuti i Šangajsku organizaciju za saradnju osnovanu od strane Rusije i Kine, kojoj se u zapadnim medijima sve više pripisuje uloga anti-NATO-a ili istočnog pandana NATO. Turska je trenutno dijaloški partner ove organizacije.

Analitičari međunarodnih odnosa tvrde da je Turska pokazala da vodi racionalnu politiku koja je zasnovana na vlastitim ekonomskim interesima, bez obzira na različite stavove u odnosima s NATO-om, SAD-om i Evropskom unijom, što je Rusiji dalo dodatno povjerenje. “Cijenimo to što Turska samostalno donosi odluke uključujući i ekonomsku saradnju s Rusijom. Naši turski partneri odbili su prokockati svoje interese zbog političkih ambicija drugih. To je vrlo promišljeno i mislim da je ta politika okrenuta budućnosti”, izjavio je Putin za Agenciju Anadolija prije zvanične posjete Ankari.

Bolno urastanje u zapadno društvo i okretanje Istoku

Prema mišljenju analitičara, odnosi su Moskve i Bruxellesa na najnižem nivou od Hladnog rata. Igor Ivanov, bivši ministar vanjskih poslova Ruske Federacije, izrazio je u časopisu “Analist” žaljenje zbog ovog turobnog stanja: “ (…) Ukrajina nije glavni uzrok rusko-evropske krize; ovo je samo vrhunac, a kriza je nastala zbog drugih ‘pukotina’ u odnosima EU i naše zemlje.”

Model strateškog partnerstva, koji je baziran na premisi da Rusija nakon raspada SSSR-a u suštini neće imati drugog izbora nego se politički, ekonomski, pa čak i institucionalno približiti Zapadu, po svemu sudeći više nije validan. Ovim je modelom bilo predviđeno da se Rusija postepeno mijenja i uklapa u ulogu na svjetskoj areni koja joj je prethodno pripremljena. To je uloga bitnog, ali ne i igrača koji bi nezavisno donosio odluke, što potvrđuju i riječi Vladimira Putina: “Rusija je medvjed kojeg Zapad želi okovati u lance. Možda bi bilo najbolje da medvjed mirno sjedi, da prestane ganjati divlje svinje i da počne brati bobice i jesti med.”

Trenutačni su problemi između Ankare i Bruxellesa mnogo manje dramatični i ne mogu se okarakterizirati kao kriza. Međutim, svakako se može ukazati na sve više razočaranja i frustracija u ovom odnosu. Iako je Turska članica NATO saveza, Erdoganova izjava u kojoj tvrdi da Zapad samo glumi prijatelja zbog nafte i sukoba zvuči bliže retorici Moskve u porukama koje upućuje zapadnim partnerima. Nije ni čudo da u obje države mnogi intelektualci i političari već odavno razmišljaju o alternativama za budućnost Rusije i Turske. Takve alternative uglavnom podrazumijevaju i različite geostrateške prioritete, kao što su Bliski Istok i turkofone zemlje za Tursku te azijsko-pacifička regija za Rusiju. Ukratko, u oba slučaja – okretanje Istoku.

Više dobavljača gasa – bolje za Tursku

Ove je stavove i ideje lahko razumjeti – Rusija i Turska jesu zemlje s bogatom historijom, sofisticiranom kulturom, ekonomskim potencijalima i geopolitičkim ambicijama, koje teško mogu prihvatiti poziciju evropske periferije. Obje zemlje zahtijevaju aktivniju ulogu u sistemu međunarodnih odnosa 21. stoljeća. I naravno da neće pristati na inferiornu poziciju koju im Bruxelles nameće.

U domenu direktne rusko-turske saradnje, Moskva i Ankara zbližavanje utemeljuju na uzajamnim ekonomskim interesima. Rusija i Turska, uprkos političkim razlikama i različitim stavovima po pitanju tekućih međunarodnih kriza u Ukrajini, Siriji, Kipru, Kavkazu, pa i Balkanu, bilježe trgovinsku razmjenu od 32 milijarde dolara. Cilj oba predsjednika jeste da ona u pet godina bude povećana na 100 milijardi dolara. Izvoz hrane iz Turske povećan je u ovoj godini za nevjerovatnih 450 posto, prije svega, zahvaljujući ruskoj zabrani uvoza hrane i prehrambenih proizvoda iz Evropske unije. Simbol napretka u bilateralnim odnosima pored izgradnje gasovoda mogao bi biti i projekat izgradnje nuklearne elektrane Akkuyu. Ona će biti izgrađena prema ruskom projektu i to po principu “plati – posjeduj – koristi”. Iako se većina turskih analitičara slaže da je ovo strateški bitno za Tursku, Cüneyt Kazokoğlu, stručnjak za energiju, upozorava da će Turska postati energetski ovisna o Rusiji i da u traženju alternativa za dobavljače gasa treba slijediti primjere Kine ili naprimjer Litvanije, koja je uspješno riješila tu ovisnost tako što je izgradila LNG terminale. Sada ova mala baltička zemlja gas umjesto od Rusije može kupovati i od Norveške.

Potpuna izolacija nikome ne koristi

Međutim, vlade u Ankari i Moskvi svjesne su činjenice da ne mogu u potpunosti okrenuti leđa Evropskoj uniji, a da za taj potez ne plate visoku cijenu u kompetentnosti na tehnološkom i ekonomskom polju. Saradnja s Evropskom unijom nije nužno pitanje nacionalnog opstanka niti za jednu od ovih dviju država. No, bez Evrope objema zemljama prijeti gubljenje koraka sa svim relevantnim procesima modernizacije, što bi se prvenstveno odrazilo na sektor odbrane. Izolacijom naspram Bruxellesa, ove dvije zemlje potpisale bi sebi i gubitak konkurentnosti na tržištu, sa čime Rusija već odavno ima problema, a zahvaljajući čemu je Turska na bliskoistočnom tržištu postala regionalna sila. Evropa nudi mnogo toga što druge zemlje i regije nemaju: tehnologiju više klase, kapital i ulaganja, superioran ekonomski model, progresivne društvene prakse, tehničke i pravne norme koje trebaju i Rusiji i Turskoj ukoliko žele globalni prestiž.

S druge strane, i Evropi trebaju ove dvije zemlje, jer su Rusija i Turska prostor i za geografsko i za kulturološko proširenje Evrope, rezervoari nedovoljno iskorištenog ljudskog kapitala, prirodnih resursa te mogućnosti za ulaganja koja bi mogla dati poticaj i dinamiku ekonomiji Evropske unije koja je u krizi. Konačno, ne može se ozbiljno razgovarati o evropskoj sigurnosti bez Rusije i Turske – ako one nisu dio jednadžbe, istočna i južna granica Evropske unije ostaje hronično nestabilna, tvrde stručnjaci.

Zbog predstojećih velikih i donekle rizičnih ulaganja čini se da odnosi Rusije i Turske neće ići glatko, jer je s novim partnerima teže sarađivati nego sa starim. Rusija, kao ni Turska, svakako ne raskida odnose s Evropom jer je zeleni sto pun sklopljenih ugovora, dovoljno za nekoliko decenija. Mnogi teoretičari ukazuju da na historijsku pozornicu stupa era Azije, tako da je zaokret prema Istoku i usredotočenje na njega ionako razumljivo i neizbježno. Utoliko prije što i sam Zapad zemlje na periferiji Evrope gura u tom smjeru upornim odbijanjem da ih prihvati kao ravnopravne partnere. Očito je da će odnosi dvaju najvećih susjeda Evropske unije, koji su ušli u veliki zajednički projekt izvan zadate geostrateške sheme, postati jedno od jačih strateških savezništava u novom globalnom poretku.

(Faktor.ba / Stav br. 1 – 12.03.2015)